Foto: Peščanik
Foto: Peščanik

Svi smo lepo čuli Gašića kako mirno, jasno i glasno izgovara da Nemačka štiti ubicu Olivera Ivanovića. Onda smo saznali i da je Gašić mislio na nekog Ejupija, koga je kao ubicu Ivanovića onomad izdvojio i Vučić. Sticajem okolnosti, taj Ejupi stvarno je u Nemačkoj. Barem je bio u Nemačkoj, kada ga je Vučić pominjao. Kada je pre par dana Gašić rekao da Nemačka čuva ubicu, to nas dakle nije nimalo iznenadilo. Istina, pomalo zbunjeno gledali smo u neku debelu knjigu kojom je Gašić mlatio uokolo, al to sa temom nema nikakve veze.

Međutim, juče se oglasila ambasada Nemačke: nije tačno da Nemačka štiti ubicu; nije tačno da Nemačka zna ko je ubio Olivera Ivanovića; nije tačno da je iz Srbije ka Nemačkoj ikada krenuo zahtev da se bilo ko izruči. Opa, je l’ to iz nemačke ambasade hoće da nam kažu da je Gašić slagao, ni manje ni više nego za govornicom u parlamentu. Ne, nije im to bila namera. Nemačka ambasada samo neće da se nemačka država valja kao svinjče u srpskom skupštinskom blatu. Sumnjam da je ikoga u ambasadi iznenadilo što ministar srpske policije laže, a još manje što laže u parlamentu.

E, ali onda se javio i Gašić. Nije rekao, kao njegov šef – sram vas bilo lažovi jedni, i onda tresnuo na sto dokaze i zahteve za izručenje. Neee, ništa od toga. Naprotiv, Gašić je smerno izustio: pogrešno ste me razumeli. Vi ste svi čuli, objasnio je Gašić, kako ja kažem da Nemačka štiti ubicu, ali vam je isto tako svima promaklo da čujete znak pitanja. Hm, kako se čuje znak pitanja? Objasniće Gašić: „Tražili smo od nemačkih organa pod čijom je zaštitom u ovom trenutku taj čovek – znak pitanja – da nam daju podatke.“ Aaaaa, treska se po čelu čitalac, sad mi je sve jasno, pa da, znak pitanja.

Samo, znak pitanja bi trebalo da stoji na kraju rečenice, a ne u sredini. Ne može: Tražili smo od nemačkih organa pod čijom je zaštitom u ovom trenutku taj čovek? da nam daju podatke. Ili može, kada si Gašić. Već smo rekli više puta – pozivali se i na nesrećnog Klemperera, koji se vajkao na štetu koju su nacisti napravili nemačkom jeziku – to što su radikali napravi srpskom jeziku, popravljaće se decenijama, ako se ikada i popravi. Šta smo imali od jezika, imali smo, a onda su došli radikali i sve pregazili. Ali, nećemo ovde o jeziku uopšte. Držimo se znaka pitanja.

Ono što smo svi čuli da je Gašić rekao – Nemačka štiti ubicu – sada nam se kaže da je trebalo da čujemo ovako: Pitali smo nemačke organe da li znaju pod čijom je zaštitom u ovom trenutku taj čovek, da nam daju podatke o tome. Ali, što bi se Gašić trudio da sastavlja smislene rečenice kad on može, i naknadno, da tresne znak pitanja tamo gde ga niko nije čuo i da nas onda drsko pita – šta je bilo, je l’ ste gluvi, ne čujete znak pitanja? Ruku na srce, ne čujemo ga. Dođe nam Gašić kao neka naša, poprilično bedna verzija čuvene antičke Pitije.

Seća se čitalac toga iz škole – a izgleda da se seća i Gašić ali kao kroz (londonsku)1 maglu – Pitija je prorokovala u kratkim, jezgrovitim rečenicama. Obavezno dvosmislenim. A smisao je zavisio od toga gde zainteresovani slušalac stavi zapetu. To je morao da uradi sam, u vezi s tim Pitija nije davala uputstva. Toliko svi znamo, zapeta stvarno može šetati kroz rečenicu, pa se pažljivi govornici uglavnom trude da smisao onoga što izgovore ne zavisi od tih šetajućih zapeta. Ali, drugo je Gašić. On umesto zapete bira znak pitanja, iako taj znak može stajati na jednom i samo jednom mestu, na kraju rečenice, a onda nam još i sugeriše gde da ga stavimo, kako bi izbegao neprijatni konflikt s nemačkom ambasadom.

Gašić, pun samopouzdanja tvrdi da zna ko je ubio Olivera Ivanovića, i još kaže da je tražio od Nemaca podatke o njemu, kada ga već štite, a onda, pošto ga pregazi istina iz ambasade, vadi se na bedni znak pitanja. Ali, neka bude, evo, čuli smo znak pitanja. Neka bude da je rekao da je od Nemaca tražio da kažu ko štiti ubicu. Ali, iz nemačke ambasade kažu da nikada nijedan zahtev u vezi sa ubistvom Olivera Ivanovića nije bio upućen „nemačkim organima“. Gde sad da se stavi znak pitanja? Umesto da izvadi dokumenta, kaže datume – dana tog i tog, na adresu tu i tu, poslali smo pitanje gde je bio Ejupi 16. januara 2018. i ko ga sada štiti – on cvili: pogrešno ste me čuli, evo tu je znak pitanja.

Samo što mu je iz ambasade stigla – tačka.

Peščanik.net, 23.06.2023.

Srodni linkovi:

Vesna Pešić – Smešne stvari usred krize

Ljubodrag Stojadinović – Zločin koji ne prestaje

3. MAJ 2023.
UBISTVO OLIVERA IVANOVIĆA

________________

  1. Da ne davim čitaoca previše ovim londonskim u zagradi. Tek, kaže Gašić, mi znamo ko je ubio Olivera Ivanovića. Imamo sliku s aerodroma u Tirani. Imamo i sliku kako ulazi u stan u Prištini. E, al’ nam ne daju satelitsku sliku iz Kosovske Mitrovice, kao bila je magla taj dan. Pa nije to London, duhovit je Gašić, pa da ja magla svaki dan, nego eto, baš taj dan magla u Mitrovici. Na stranu što u Londonu odavno više nema magle, ko da se sad kači s Gašićem oko toga (mada, ekolozi bi mogli, ne bi to bila sasvim nevažna primedba, objasniti Gašiću kako se London oslobodio magle). Nešto drugo je važno. Imaš sliku iz Tirane, imaš je iz Prištine, al’ je nemaš iz Kososvske Mitrovice, pa ipak, iako je nemaš, tvrdiš da znaš ko je ubica – neka čitalac stavi znak pitanja i znak čuđenja gde god hoće.
The following two tabs change content below.
Dejan Ilić (1965, Zemun), urednik izdavačke kuće FABRIKA KNJIGA i časopisa REČ. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu, magistrirao na Programu za studije roda i kulture na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti i doktorirao na istom univerzitetu na Odseku za rodne studije. Objavio je zbirke eseja „Osam i po ogleda iz razumevanja“ (2008), „Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer“ (2011), „Škola za 'petparačke' priče: predlozi za drugačiji kurikulum“ (2016), „Dva lica patriotizma“ (2016), „Fantastična škola. Novi prilozi za drugačiji kurikulum: SF, horror, fantastika“ (2020) i „Srbija u kontinuitetu“ (2020).

Latest posts by Dejan Ilić (see all)