Vec sam u više navrata pisao o tomu kako bi slicne ljude poput cestitog i obrazovanog (doktorirao na Heideggerovom ucenju), a k tomu i liberalnog Karla kardinala Lehmanna želio što prije ugledati na celu vjerskih zajednica i kod nas. Njima su, na žalost, skoro u pravilu uzori neki drugi ljudi, katolicima bavarski konzervativni nadbiskupi, neke cemo od njih kasnijj i imenom pomenuti, a pravoslavcima ruski pravoslavni primusi, koji su sve drugo samo nisu liberalni. Razlog ovoj “pohvali Lehmannu” je, cak u tomu što su i ljudi u ovoj zemlji, koji se ne osjecaju katolicima (njih je tek oko 26 milijuna) i/ili koji s vjerom nismo baš “na ti”, mogli svih 20 godina Lehmannove “vladavine” ugodno s njim živjeti.  Najljepše u prici koja slijedi je što je dr Lehmanna na celu Biskupske konferencije Njemacke (Deutsche Bischofskonferenz) zamijenio covjek i svecenik vrlo slicnih svjetonazora, nadbiskup iz Freiburga i Breisgaua, 69.godišnji dr Robert Zollitsch, kojeg bismo – uz malo mašte – mogli nazvati i “naše gore listom”.


Liberalni njemacki nadbiskup iz ravne Backe

Robert Zollitsch (prezime mu se izgovara “Colic”) je roden 9. kolovoza 1938. godine u Filipovu, koje se danas zove Backi Gracac, u bivšoj Jugoslaviji, današnjoj Srbiji. Odatle su Robert i njegova obitelj (stalno nastanjeni Nijemci u vojvodanskim marija-terezijanskim vremenima) bili prisilno iseljeni 1946. godine u poslijeratnom valu progona svega što je bilo “njemacko”, bilo što krivo ili ne bilo.

Titovi “šumnjaci” su upravo došli na vlast, pa je u uredne njemacke kuce trebalo smjestili one koji su “petim ofenzivama” pristigli s bosanskih i crnogorskih vrleti u pitomu vojvodansku, backu ravnicu. Svikli na ofnjišta i nenavikli na komfor prvo su položili parkete u kucama dobijenim na poklon, o cemu je pisao i pokojni Selenic (“Ocevi i oci”), s kojim ne dijelim, pak, apriornu kritiku Tita i partizana, jer je bilo u onom ratu puno gorih vojski. Ali, ovo s Nijemcima je bila i ostala sramota…

U jesen 1944. godine je, naime, u pitomo Pilipovo pristigla partizanska vojska, govore historijska fakta, kako bi 212 pripadnika njemacke narodnosne skupine pobila ili otjerala u logor Gakovo, u blizini Sombora.   Medu ubijenima je bio i 16. godišnji stariji Robertov brat, dok su tada šestogodišnji Robert i njegova baka i tri rodice završile u Gakovu. Odatle su, pak, 1946. godine “uspjeli pobjeci”, a u stvari su bili istjerani kao “nepodobni element” u njemacko mjesto Oberschüpf, u zemaljski okrug Tauberbischofsheim, gdje su ostali do 1953. godine kada se obitelj Zollitsch preselila u Mannheim-Rheinau. Preskocimo Robertovo djetinjstvo u porušenoj i poniženoj Njemackoj, zabilježimo tek da je Robert Zollitsch studirao izmedu 1960. i 1964. godine katolicku teologiju na Albert-Ludwig-Universitätu u Freiburgu i na Ludwig-Maximilian-Universitätu u Münchenu. Zaredio se za svecenika 1965., da bi 1974. godine baš u Freiburgu promovirao u “doktora teologije”. Uslijedila je vrtoglava karijera da bi 2003. godine bio izabran i za nadbiskupa dioceze Freiburg i Breisgau, a 12. veljace 2008. i za predsjedavajuceg Deutsche Bischofskonferenz. Tocno 18. veljace uveden je u novu službu…


Protivu zabrane mišljenja unutar KC, a za dijalog…

U brojnim interviewima od tada Robert Zollitsch se odlucio da ne skriva što misli. U najizvikanijem od njih, datom magazinu “Der Spiegel” (16.02.o.g.), izjasnio se protivu “zabrane mišljenja” unutar KC. Najspornije je bilo što je iznio i mišljenje da celibat (Zölibat) “nije teološki neophodan” ( “nicht theologisch notwendig”). Zollitschevo otvoreno zalaganje za novo promišljanje kanona zabrane ženidbe za katolicke svecenike nije, dakako, iznenadilo one koji znaju da KC u Njemackoj muku muci s manjkom svecenika. Od 1990. godine pa do danas u ovdašnjoj KC je, naime, manje 4.200 svecenika ili 28%, dok ih je 1990. godine još bilo 15.000 sada ih je svega 10.800. Zalaganje Roberta Zollitscha je, dakle, iznudeno, ali je ono i svježi povjetarac u ustajaloj instituciji kakva su KC i Vatikan…

Moguce je, ne iskljucuje Zollitsch , da je “povezanost svecenstva sa neženstvom pozitivno za svecenicku djelatnost, ali teološki gledano neženstvo nije nužno”. Uostalom, “obveza celibata” nije spomenuta u Novom testamentu, dakle Bibliji, a vecina Isusovih sljedbenika (misli na apostole) su bili oženjeni. Pravno-obvezujucim “celibat” postaje tek u srednjem vijeku, i to samo u Rimskoj crkvi. Pravoslavna, sestrinska kršcanska crkva ne poznaje instituciju “celibata” za obicno svecenstvo, nego samo za biskupe i monahe. Kada bi se Zollitsch pitao bila bi “obveza celibata” životno pravilo za svecenike koji to hoce, ali ne obvezni crkveno-pravni propis. Zollitsch znade o cemu govori, jer se u svojim ranijim dužnostma susretao s “osjencanom stranom” ove institucije unutar KC. Za mnoge je mlade kandidate za svecenike ovo jednostavno isuviše, dok drugi imaju kasnije “tajne veze”. Ustvrdimo, Zollitscheva inicijativa u suštini podrazumijeva lagana i tzv. lokalna labavljenja, koja bi znacila da se crkvenim, pa i svecenickim poslovima mogu baviti i u profesiji i u braku oprobani ljudi, tzv. viriprobati. O ovim i drugim tzv. moralnim pitanjima može odluciti, pak, samo Koncil, jer bi rastanak od celibata predstavljao revoluciju unutar KC, kaže Zollitsch, koju ne bi moglo slijediti konzervativno svecenstvo koje dolazi iz Afrike i Latinske Amerike, ali i iz Poljske i Španjolske. Uslijedile su lavine kritike, javno su se “ponovnom otvaranju stare rasprave” suprotstavili nadbiskupi Ludwig Müller iz Regensburga i Walter Mixa iz Augsburga, pa su Zollitsch osbno i njegovo tajništvo ovih dana bili prezaposleni pišuci poslanice na sve strane, kako bi smirili pobunu koju organiziraaju njegovi konzervativni protivnici. 


I za druga otvaranja KC prema svijetu

Inace, u ovih desetak dana dr Zollitsch je zatražio i otvaranje KC “prema novim društvenim grupiranjima”, što i nije drugo do uvažavanje homosexulaca i drugih manjinaca, ne samo sexualne naravi. Država može i treba donositi pravila kao što su “unijeta bracna partnerstva”, pozdravio je Zollitsch izrijekom ovu pravnu novinu (“Homo-Ehe”), ali ovu bracnu zajednicu ne treba, ipak, izjednacavati u svemu s bracnom zajednicom muža i žene, pojasnio je dodatno Zollitsch više zbog svojih konzervatiivnih protivnika. Kriticki se Zollitsch umiješao i u diskusiju o “djecjim jaslicama” (nema takvog cega samo u Sarajevu, zar ne, doduše u Sarajevu se vode “pretprosvjetiteljske diskusije” i o ovomu kao i o mnogo cemu drugome), dok se u BRD-u radi o sukobu konzervativnog i liberalnog poimanja uloge žene u obitelji i odgoju djece. Vec prema ocekivanju, nadbiskup Zollitsch je izložio posve suprotno mišljenje od kardinala Meisnera iz Koelna i nadbiskupa Marx & Mixa and Co. u Bayernu, koji propagiraju da je ženi mjesto u kuci, jer je ona, u biti, “mašina za radjanje”(Mixa), zadužena za šporet i za odgoj djece. Pojmovi kao što su “mašine za radjanje” (‘Gebärmaschinen’) ili “premija za šporet” (‘Herdprämie’, izabrana u meduvremenu i za “najgoru rijec”) ne pripadaju mojem rijecnom fondu, jer upropaštavaju svaku diskusiju, odbrusio im je dr Robert Zolitsch, mi trebamo djecje jaslice, jer ih roditelji jednostavno trebaju. U jednom drugom interview je zauzeo i veliku distancu i naspram Kršcansko-demokratske unije (CDU), jer se “jako približila neoliberalnim tezama, pa postoji opasnost da izgubi iz vida i dovede u opasnost socijalnu tržišnu privredu i sve što je socijalno”. Suprotstavio se i nipodaštavajucem odnosu Vatikana prema EKD- Njemackoj evangelickoj crkvi. “EKD je jednostavno druga crkva”, koja se ima uvažavati, porucio je Zollitsch drcno, iako znade da Benedikt XVI ignorirara i sam govor o EKD-u. Upravo zbog svega toga je Zolitschev izbor toplije pozdravljen u EKD-u, nego u samoj KC, posebice u njenim konzervativnim dijelovima.

O tomu kako je i zašto Zollitsch izabran ne prestaje da se spekulira u konzervativnom tisku i u dijelovima KC, o cemu uredno izveštava i Springerov “Die Welt”. Navodno se 12. veljace u Würzburgu radilo o “liberalnoj zavjeri” u režiji kardinala Lehmanna, koji je tako odstupio da zaskoci “konzervativno krilo” okupljeno oko nadbiskupa iz Münchena Reinharda Marxa i nadbiskupa iz Augsburga Waltera Mixe, u krajnjem da sprijeci izbor narecenog Marxa, pa ako i nije Karl. Da u ovom dimu ima i vatre potvrdio je baš Mixin glasnogovornik Dirk Hermann Voß u izjavi za “Katolicke nedjeljne novine”: “Povlacenje Lehmannovo nije bilo bez takticke kalkulacije”. Istovremeno se Voß ružno obracunao i s “Lehmannovom erom”, pri cemu je upadljivo da je sve ono što je za njega negativno, za neke druge ljude, ukljucivo liberalne katolike u ovoj zemlji, izrazito pozitivno. “Lehmannova era je nerijetko bila obojena blizinom državi, oslanjanju na duh vremena i stalno uocljivom distancom naspram rimskog centra Crkve”, precizirao je Voß.   Ova se, pak, pozicija mnogim u posljednje vrijeme imenovanim biskupima cini sve više neadekvatnom. Pogadjate, rijec je o onim “novim biskupima” koje je u ovih par zadnjih godina imenovao papa Benedikt XVI. Utoliko je Zollitschev izbor još signifikantiji …

Rekli smo vec da se Zollitsch zalaže svim srcem i dušom i za ekumenu, ne samo s evangelistima. Ne libi se kazati da podržava izrijekom i pravo muslimana da i ovdje grade svoje bogomolje kakve žele, s munarama, dakako. Ali, Zollitsch se ne libi niti uputiti kritike Turskoj, koja je vrlo agilna u svezi zahtijeva za vjerskim islamskim slobodama u Zapadnoj Evropi, a vrlo rigidna prema pravima kršcana u samoj Turskoj. “Bez religioznih sloboda ne smije Turska u EU”, porucio je nadbiskup Zollitsch, založivši se explicite i za “gradnju crkvi i više religijske slobode u Turskoj”!

I na samom kraju, izbor nadbiskupa Roberta Zollitscha  za ovdašnjeg “prvog katolika” nije samo važan za 26 milijuna njemackih katolika, nego i za daljnji razvitak odnosa unutar “globalnog playera” kakva je Rimska crkva još uvijek.

Unutar zidina Vatikana se – logicno –  obilato nezadovoljno Zollitschevim izborom, ali Benedikt XVI je realista i na kraju ce uvažiti makar dijelom i ono što zagovara Zollitsch. Tako je bilo i u odnosima izmedu kardinala Lehmanna i kardinala Ratzingera i pape Ivana Pavla Drugog, pa ce tako biti – sve su prilike – i izmedu predsjednika Njemacke biskupske konferencije Roberta Zollitscha i pape Benedikta XVI. Nece se voljeti, ali morat ce se medjusobno   uvažavati…

 
Berlin,

Peščanik.net, 02.03.2008.

Leave a Reply