Foto: Slavica Miletić

Foto: Slavica Miletić

Oglasio se Nebojša Bradić. „Cenzura bez komisija, novi fenomeni“ – otkriva u naslovu svog teksta. Aktuelan tekst. Važna tema. Bradić sigurno zna to o čemu govori, informiše se iz prve ruke. A kaže nam da je slobode sve manje.

Ubijen je Oliver Ivanović. Pre nego što su ga ubili, bio je žrtva cenzure i meta političke hajke orkestrirane iz Beograda. Bradiću je dozlogrdilo: hoće da upozori na zloćudnost kampanja tekućeg režima. Nema opozicionih političara na javnom servisu, nema kritike režima na RTS-u. Iz dana u dan jedno te isto lice se pojavljuje pred kamerama i u prilozima sa terena.

I Bradić je digao glas protiv.

Da jeste, to bi bila vest. Ali nije. Kao i stalno prisutno lice na nacionalnim kanalima, Bradić u svom tekstu o tobožnjoj cenzuri zamenjuje teze, podiže tenziju, manipuliše i laže, a sve iz sitnog interesa, za neznatni ćar. Sažalio se Bradić na autore serije „Nemanjići“, pa ih štiti od hajke na – Twitteru. Štiteći njih, štiti i sebe na mestu urednika, odgovornog za serijski promašaj. Sloboda je tu samo izgovor, krinka, smokvin list na moralnoj golotinji.

Namignuo je Bradiću šef Bujošević. Prvo je Bujošević optužio Twitter za progon „Nemanjića“. A onda je Bradić uzeo da razradi tezu. Ali teza je tupava i zalud se Bradić trudi da joj dâ makar privid smisla. Računa – ako nekako Twitter poveže s cenzurom to će izgledati ozbiljnije i opasnije. Ali ne ide. Da je bio pošten, tekst bi naslovio – „Novi fenomen: Twitter za cenzuru“, po analogiji sa komisijom za cenzuru. Jeste, bio bi to glup naslov, ali bi odgovarao sadržaju teksta.

Pre nego što je stigao do Twittera, Bradić se nemušto upustio u kratak pregled istorije cenzure. Nije pošao baš od Sokrata, ali nas je podsetio na pretnje smrću Salmanu Rushdieju. Pomenuo je i rad socijalističkih komisija za cenzuru, na primeru biblioteka. Zatim i „novi puritanizam“, zbog koga se, kaže, sudi hiljadama knjiga, drama i filmova. Tako u grubim crtama i širokim potezima on slika cenzuru. I propušta da kaže jedinu bitnu stvar bez koje nema cenzure.

Cenzura je moguća samo u neravnopravnim odnosima moći. Zabranjuje i guši onaj ko ima moć. Obrnuto nije moguće – slabiji ne može cenzurisati jačeg. To naravno ne znači da je svaka cenzura nužno loša. Zabrana javnog iznošenja nekih sadržaja može biti dobra i u skladu sa zaštitom slobode. Trebalo je, na primer, cenzurisati predizbornu hajku na Olivera Ivanovića. Ali to nije bilo moguće jer – „niko nije jači od države“.

Bradić naravno ne misli na to. Ali i njegovi primeri potvrđuju da je cenzura moguća samo u neravnopravnim odnosima moći: ona je uvek jednosmerna i ide od jačeg prema slabijem. To je prinuda ili pretnja. Bez pukog fizičkog elementa sile cenzura je nezamisliva, izuzev za Bradića. Jer on naprosto mora osuditi Twitter.

Pošto je (loše) opisao cenzuru, Bradić pravi ekskurs u nove medije: „U savremenim društvima, internet je veoma često jedini prostor u kojem može da se slobodno govori“. I tu pravi neočekivani salto: „Ali ovaj prostor ima i drugi stranu. ’Onlajn’ zajednica koja se okuplja povodom novih knjiga, nagrada, filmova, televizijskih serija ili festivala, cilja da u intenzivnoj medijskoj prozivci, svakodnevnim razvlačenjem i gomilanjem negativnih sudova ’sahrani’ prozvano delo mnogo pre nego što ga bilo ko pročita, čuje ili vidi.“

Dalje čitalac već zna – tako su sahranjeni „Nemanjići“, pre nego što ih je iko video. Samo, kakve to veze ima s cenzurom? Da li je Bradićev misaoni sunovrat iz jedne u drugu rečenicu, od interneta kao poslednje oaze slobode u internet kao instrument cenzure dovoljan da se „onlajn zajednica“, to jest Twitter okrive za neprikazivanje „Nemanjića“? Kakvu to moć imaju, kojom to silom raspolažu članovi tviteraške zajednice da prisile urednike RTS-a da seriju vrate na doradu?

Da li Bradić hoće da kaže da pored nelegitimnog predsednika ovde postoji još neko ko mimo institucija može da nameće svoju volju? Nije nam Bradić rekao zašto u njegovoj medijskoj kući više ne može slobodno da se govori. Umesto toga, požurio je da okrivi „onlajn zajednicu“ ili, kako sam kaže, poslednju zajednicu slobodnog govora za – cenzuru.

Ne mari Bradić za kontradikcije. On se brani od kritike. Zbog toga, veruje, ne mora koherentno da misli i govori istinu. Da bi se odbranio on insinuira – novo delo je prokazano i pre nego što ga je iko video. To nije tačno. „Nemanjići“ se kritikuju za ono što se (nije) videlo u prvoj epizodi. Recimo, glumci govore lokalnom varijantom, a ne standardnim jezikom (naravno da se ne očekuje rekonstrukcija originalnog govora – niti je to moguće, niti bismo ih razumeli sve i da jeste). To se neće promeniti u narednim epizodama, a bitno kvari utisak o prikazanom. Isto važi za netačno prikazan odnos prema deci na dvoru, sasvim u raskoraku s vremenom čijoj se vernoj rekonstrukciji tobože težilo.

Možda se na ove kritike može dati dobar kontraargument. Ali Bradić to ne radi; on bez ikakvog osnova optužuje za cenzuru. Kritika serije, pak, sigurno nije cenzura, a ni hajka. Tu imamo posla s javnim mnjenjem. Ono se slobodno formira tamo gde još jedino može u Srbiji – na internetu (i par štampanih medija). Na taj slobodni glas Bradić hoće da baci prokletstvo cenzure. Jadna je to smicalica – i gledamo je svakodnevno – s pozicije moći optužiti slabijeg da tlači i onda udarati po njemu do iznemoglosti. Loš je uzor Bradić izabrao.

Peščanik.net, 24.01.2018.

Srodni linkovi:

Stevan Filipović – Psi laju, RTS nosi

Srđan Milošević – “Promntno” preteće pismo Radoša Bajića

Srđan Milošević: Serija Nemanjići – prva epizoda


The following two tabs change content below.
Dejan Ilić (1965, Zemun), urednik izdavačke kuće FABRIKA KNJIGA i časopisa REČ. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu, magistrirao na Programu za studije roda i kulture na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti i doktorirao na istom univerzitetu na Odseku za rodne studije. Objavio je zbirke eseja „Osam i po ogleda iz razumevanja“ (2008), „Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer“ (2011), „Škola za 'petparačke' priče: predlozi za drugačiji kurikulum“ (2016), „Dva lica patriotizma“ (2016), „Fantastična škola. Novi prilozi za drugačiji kurikulum: SF, horror, fantastika“ (2020) i „Srbija u kontinuitetu“ (2020).

Latest posts by Dejan Ilić (see all)