Pri ljuštenju luka obično teku suze 

U Grassovoj autobiografiji, koja se trebalo pojaviti tek 01. septembra unjemačkim knjižarama, a nakon Grassova “javnog priznanja” odnosno”pokajanja” dva tjedna ranije, i to u tiražu od 150.000 primjeraka,ovoj epizodi iz Grassova života posvećeno je tek nekoliko stranica. Kaošto se moglo i očekivati, prvi tiraž Grassove autobiografije je prostorazgrabljen… U autobiografiji se Grass, inače, bavi djetinjstvom uDanzigu, krajem rata i ratnim zarobljeništvom, kao i počecima vajarskei književničke karijere u poslijeratnoj Njemačkoj, pominje i susret sJosephom Ratzingerom, aktualnim papom Benediktom XVI, o svemudetaljnjije nego o neslavnoj epizodi u svom životu. No, unatoč tomu, oovoj njegovoj knjizi i, navodnom, javnom pokajanju govori se kao onijednoj drugoj ovog ljeta u cijeloj Evropi. Da li je veliki pisac to,zapravo, i htio? Na to pitanje, pak, nije jednostavno odgovoriti….

“Ono što sam s glupim ponosom mojih mladih godina prihvatio, htiosam poslije rata zbog rastućeg srama prećutati”, ključna je rečenicaGrassova “pokajanja”, “no, teret je ostao i nitko ga nije mogaorasteretiti”. Tko, pak, pročita svih 480 stranica Grassovog “Ljuštenjaluka”, kako u slobodnijem prijevodu možemo nazvati njegovu biografiju,ostaće i dalje uskraćen za odgovor na pitanje zašto je velikiknjiževnik ćutao o ovoj epizodi iz rane mladosti više od 60 godina.Ali, shvatit će makar zašto je Grass ovu knjigu morao napisati. I samje njegov život, naime, kroz sve ove decenije postao literatura, pa jepri kraju života Grass morao napisati i roman o životu Gintera Grassa,misli s pravom književni kritičar FAZ-a, uz poruku da bi ova Grassovaautobiografija mogla biti i sastavni dio “Dancinške trilogije”, iz kojeje najpoznatiji Grassov roman “Limeni bubanj”, napisan davne 1959.godine.

I odista, tko je čitao ovu Grassovu knjigu, ili “roman međaš”, kakoje također zovu, ili, pak, samo gledao istoimeni film, učinit će mu seda vidi slike iz knjige/filma pred očima, kada u Grassovojautobiografiji pročita, primjerice, sljedeći pasus: “… Rat je trajaosamo nekoliko dana kada smo saznali za sudbinu rođaka moje majke.Radilo se o ujaku Franzu. On je bio poštar koji je, također, učestvovaou obrani Poljske pošte, smještenoj na trgu Hevelius. Borba je trajalakratko. Svi preživjeli branitelji Poljske pošte streljani su na osnovunjemačke vojne naredbe. Vojni sudac, koji je obrazložio i potpisaosmrtnu presudu radio je još dugo poslije Drugog svjetskog rata, bezikakvih posljedica, kao sudac u Zapadnoj Njemačkoj, u pokrajiniSchleswig-Holstein… Odmah poslije početka rata novine DanzigerVorposten bile su pune izvještaja o ratnim zločinima. Svakog su Poljakapredstavljale kao podlog ubojicu. Bio sam užasnut i svaki mi senjemački čin odmazde činio ispravnim…”

Potom će uslijediti Grassov direktniji i za našu priču relevantnijiiskaz: “… Ja čak ne mogu da kažem – nas su zaveli! Ne, istina je dasmo mi dozvolili da nas se zavede. Ja sam dopustio da me se zavede”!Grassovi književni ekskursi, zapravo ilustracije već rečenog putemprisjećanja na sudbine učitelja povijesti, pa svećenika koji su imalirezerve prema “novom poretku”, ali ih nije imao tko slušati, jesuzanimljivi, ali ne donose ništa posebno novo što ne poznajemo iznjegove literature. Za stvaranje izvjesnog naboja u kompoziciji iskazavažne su, međutim, sljedeće rečenice: “… Moja je majka bila umjerenopobožna. Iako me je rijetko opominjala da idem u crkvu, ja sam odrastaou rimokatoličkom duhu… Ali u što sam vjerovao prije nego što sampočeo da vjerujem samo u Vođu (Fuehrer)”?


Mladalačka zaslepljenost nacističkom ideologijom

Već objavljeni faksimili i podaci iz arhiva nekadašnjihameričkih zatvora u Njemačkoj svjedoče da je Ginter Grass već 1946.godine precizno naveo da je bio pripadnikom “SS-Panzir-DivisionFrundsberg”, a što je ostalo nezamijećeno među 18 milijuna drugih akatakoje čuvaju slične arhive. Postoje svjedoci, također, koji govore da jeGrass o toj neslavnoj epizodi govorio već prije 30 godina. Pa, ipak,postavlja se pitanje, kako to da nitko od Grassu nesklonih novinara, atakvih je bilo mnogo, nije ranije zavirio u arhive i u Grassovomslučaju. Spekulacije idu tako daleko da se pominje i vrbovanje odAmerikanaca, ali i od “Stasija”, što je sve, vrlo vjerojatno, velikopretjerivanje. Jer, kako i zašto tražiti u arhivama podatke o čovjeku ipiscu koji stalno govori o tomu kako je bio “zasljepljeni nacista”, tecijeli svoj život raskrinkava nacizam kao malo tko drugi, zapravo nitkodrugi?

Grass nije, dakle, skrivao svoju zaslijepljenost nacističkomideologijom u mladim danima, o njoj direktno i indirektno i svjedočiskoro pola stoljeća, ali sve do ovog ljeta nije izgovorio za širujavnost da je bio i pripadnikom “SS-Waffen”. Zato su samo dijelom upravu oni koji ovih dana poput uglednog historičara dr Joachima Festa,govore o tomu kako je Grass prakticirao cijelo vrijeme “dupli moral”,te da je – posljedično – kao “moralna instanca” mrtav. No, nitko ovdje,pa ni dr Fest, ne dovodi u pitanje Grassovu književnu veličinu. Za drFesta je, uzgred rečeno, najbolja Grassova omalena knjižica “Sastanak uTelgteu”, u kojoj postoje u metaforičkoj ravni elementi priznanja islutnje o neizgovorenoj punoj istini, a dobri su mu i Grassovi pasažiiz “Limenog bubnja”, dok se “Pas i mačka” mogu čitati…

Takvu očiglednu nesklonost Grass uživa i kod jednog broja drugihuglednih njemačkih intelektualaca, no mnogo je i onih koji i dalje držedo Gintera Grassa, pomenimo ovdje samo književnike Waltera Jansena,Ralf Giordana, Johana Strassera… Njima ne smeta ne samo što je Grassbio pripadnikom “SS-Waffen”, pa neki od njih, čak, tvrde da je Grass io toj epizodi govorio služeći se metaforama i alegorijama, pa idirektnim iskazima. No, vratimo se Grassovom “ljuštenju luka” odnosno”ljuštenju” samog sebe u ranoj mladosti…

U to vrijeme, kada je imao samo 17 godina, Grass je “gledao na trupeSS kao na pripadnike elitnih jedinica”. U njegovim očima, tako Grass,”SS su bili najsposobniji vojnici, koji bi stupali u akciju kada bi senaša armija našla u obruču… Na kragni SS-uniforme bila je ušivenasvastika, ali to mi nije uopće smetalo…”

Grass se, inače, već kao petnaestogodišnjak prijavio za služenjevojnog roka u podmornici, ali je odbijen zbog mladosti, pa će sanepunih 17 godina biti poslan sa tzv. radne obveze direktno uSS-diviziju. Takvo što je bilo moguće tek pri kraju rata, kažu paknjemački historičari, ne ulazeći u to da li je tako bilo i u Grassovomslučaju. Bilo kako da je bilo, Grass je u kasno ljeto 1944. godinestigao, po rasporedu, u Dresden…

“… Upravo je trebalo da se formira nova tenkovska jedinica i topod imenom Joerg von Frundsberg. To mi je ime bilo poznato iz dobaseljačkih ratova…”, piše Grass. Potom slijedi, po mišljenju i Grassusklonih ljudi, jedan od najspornijih Grassovih iskaza u autobiografiji:”SS-trupe su nosile u sebi i nešto evropsko – u SS-divizijama su bilikao dragovoljci i Francuzi, Valonci, Flamanci i Holanđani, kao i brojniNorvežani, Danci, pa čak i neutralni Šveđani. Svi su se oni borili naIstočnoj fronti, u jednoj – kako se govorilo tada – obrambenoj bitci,koja je trebala da spasi Zapad od boljševičke najezde”!

U svezi s ovom Grassovom formulacijom čovjeku uistinu staje dah, jerna trenutak nije jasno da li to govori “stari Grass”, što bi biononsens, ili mladi “zaslijepljeni” i “vrući nacista”, kako je Grassviše puta sam definirao svoju mladalačku zatucanost… Ovdje bi, pak,trebalo obratiti pažnju na umetak “kako se govorilo tada”, te narečenicu koja potom slijedi i u kojoj se kaže – “dosta s opravdanjima”,u kojoj je i eksplicitno priznanje – “pa, ipak, ja sam decenijamaposlije rata odbijao da priznam riječ i ta dva slova (SS)…”


Reklamni trik ili istinsko pokajanje

Potomdolazi pasus, koji smo već dijelom citirali, a ovdje ga – zbog važnosti- dajemo u celosti: “Ono što sam sa glupim ponosom mojih mladih godinaprihvatio, htio sam poslije rata zbog rastućeg srama prećutati, no,teret je ostao i nitko ga nije mogao rasteretiti. Istina, tijekom obukeza tenkistu nisam ništa čuo o onim ratnim zločinima koji će kasnijeizići na vidjelo. Tvrdnja, međutim, da ništa nisam znao o njima nijemogla da – gledano iz poslijeratne perspektive – zamagli moj razum dasam pripadao jednom sustavu koji je planirao, organizirao i izvršiouništenje nekoliko milijuna ljudi. Čak i kada uvjerim sebe da nisamaktivno učestvovao u tomu, te da ne snosim krivicu, ostaje ono što sezove suodgovornost. Izvjesno je da ću sa tim osjećanjem morati živjetido kraja života…”

Preskočit ćemo ovdje Grassovo svjedočenje oužasu koji je vidio i doživio, pasaže o gomili leševa, o iskonskomstrahu pred smrću, o mirisu gareži spaljenog Dresdena, i tsl. što i tekako ima literarno-povijesnu vrijednost, ali ne i direktnu svezu saGrassovim “pokajanjem”, ako je u cijeloj ovoj priči uopće i riječ opokajanju. Inače, u ovom dijelu autobiografije je vidljivo ono o čemugovori literarni kritičar FAZ-a, naime, Grassovo romansiranje Grassovemladosti, svojih ratnih doživljaja, uključivo prvih susreta s Rusima,te ranjavanja. Uzgred rečeno, u međuvremenu objavljeni Grassovbolesnički karton u Der Spiegelu uistinu govori da je Grass ranjen 20.aprila 1945. godine, ali se ne vidi iz njega da li je ranjen u desnubutinu, te u gornje lijevo rame, kako stoji u autobiografiji. Nakonranjavanja Grass je u noći sa 20. na 21. april 1945. godine prebačenprvo u poljsku bolnicu, pa potom vozom upućen u gradić Meisen…

Dakle,ništa spektakularno, ništa što se nije znalo ili slutilo neće čitateljnaći u Grassovoj autobiografiji “Pri ljuštenju crnog luka”, izuzev štoje Grass osobno konačno napisao da je bio u “SS-Waffen”. Njegovebiografije će doduše morati biti prekomponirane za taj “detaljčić”, paneće više biti pisano da je bio regrutirani pomoćnik pri Wehrmachtovojprotuzračnoj obrani, nego pripadnik “SS-Desete-pancir divizije Joergvon Frundsberg”, raspoređen na poziciju “strijelca”. I njegovoknjiževno djelo morat će, logično, biti tumačeno u svijetlu njegova”zakašnjelog priznanja”, pri čemu je već skoro izvjesno da neće ništaizgubiti na značenju.

Iz Grassova “Ljuštenja luka” izdvojimo jošnekoliko interesantnih sekvenci, naime one koje govore o mukotrpnimpočecima njegove osobne i općenjemačke denacifikacije.

“…Američki oficir (education officier) za preodgajanje uzalud se trudioda nas uvjeri da govori istinu. Mi, dakle i ja, nismo htjeli da muvjerujemo niti kada nam je pokazivao crno-bijele fotografije izkoncentracionih logora Bergen-Belsen, Ravensbrueck…”, piše Grass uautobiografiji o svom boravku u američkom zatočeništvu u jednombavarskom mjestašcu…

“Na fotografiji sam vidio brdo leševa,peć, gladne ljude, izgladnjele skelete…”, nastavlja Grass, “a mi smoameričkom oficiru neprestano ponavljali rečenice: “I ovo da su uradiliNijemci… To Nijemci nisu nikada mogli počiniti. Tako nešto Nijemci nerade”. A kada smo, mi Nijemci bili sami, nastavlja Grass, govorili smo:”Propaganda. Ovo je sve samo propaganda…”!

Da to što su imgovorili Amerikanci nije “propaganda”, nego svjedočanstvo o zločinuneviđenih razmjera, uvjerit će se mladi Grass poslije izlaska izameričkog zarobljeništva. Potom će uslijediti Grassova višedecenijskaborba protivu zaborava, pri čemu je “zaboravio” – na nesreću – daizgovori i svoju osobnu pripadnost “SS-u”.

Ovih dana kada seGrass razapinje od šarenolikog mnoštva javnih skribenata na stub srama,među kojima su mnogi kojima su gaće i te kako prljave, ne smije se,dakle, zaboraviti upravo to što je Grass radio i uradio u proteklihpola stoljeća na otrežnjenje vlastitog naroda i vlastite kulture.


I moralni apostoli su samo ljudi

Zapravo, to što Grassovo “pokajanje”, ili već što li jenjegovo “zakašnjelo priznanje” i dalje tako masovno uzbuđuje njemačku isvjetsku javnost, može se razumjeti upravo time što je Grass uproteklih pola stoljeća postao sinonimom poštenog govora o njemačkoj”smeđoj prošlosti”, tako rekuć “moralna savjest” moderne Njemačke, pa išire, jer se nije libio komentara, niti na račun dešavanja u svijetu.Nije zato ni čudo što sada likuju desničari svih boja, kako u samojNjemačkoj tako i po svijetu, uključivo i u bivšoj Jugoslaviji. Njemačkidesničari mu poručuju da sada makar zaćuti, a oni u bivšoj Jugoslaviji,posebice u Srbiji, bi da se zgražaju nad Grassovim mladalačkimzabludama, a ne pada im na pamet da su dospjeli upravo tamo gdje jeGrass bio prije 62 godine…

No, Grass je doveo u nedoumicu i mnoge liberalne duhove koji teškomogu da shvate njegovo prikrivanje istine svih ovih poslijeratnihgodina. Predsjednica Centralnog savjeta Jevreja u Njemačkoj CharlotteKnobloch javno se zgraža i dalje na Grassovoj “dvoličnosti”, sumnjajućida je sve ovo sada uradio samo zbog bolje prodaje njegoveautobiografije. Mnogima je, pak, ovakvo objašnjenje isuviše jeftino.Oni koji su Grassu skloniji misle, čak, da mu je prećutkivanje dijelabiografije bilo i poriv i pogonska snaga u neumornom pisanju oproblemima denacifikacije, kao i za njegov društveni angažman…

Apsurd je savršen, preko 5.000 stranica broji Grassova proza,uvažavana više-manje u cijelom svijetu, a nekoliko stranica zakašnjelogpriznanja prijeti da pretvori u prah i pepeo cijeli njegov ljudski iumjetnički angažman. No, Grassovo “zakašnjelo priznanje”, iliti”pokajanje”, pokazuje i nešto drugo. Isuviše je sklizak teren za svakogumjetnika ukoliko se pretvori u “moralnu instancu”. Umjetnici jesu,doduše, dužni dići svoj glas protivu nepravde, izopačenosti, zločina,no trebaju se čuvati da se pretvore u “moralne apostole”, u što seGrass, objektivno gledano, pretvorio. Postao je i “zastavom” njemačkesocijaldemokracije, ali i buntovnog, lijevog pokreta, inspiracijašezdesetosmašima da zapitaju svoje roditelje – gdje ste bili i šta steradili u proteklom ratu? Sada ga se, tu i tamo, i ti i takvi odriču…

Mogao je Grass kazati da je bio u “SS-Waffen” mirne duše već prije50 godina, na početku sjajne umjetničke karijere, kada je biopripadnikom Gruppe 47, pogotovu kada je 1959. godine objavio “Limenibubanj”, roman u kojem ionako sve vrvi od autobiografskih detalja, akoji govore o zamamnoj opijenosti SS-ideologijom njegovih najbližih urodnom mu Danzigu, današnjem Gdanjsku. No, nije, iako je od tada pa svedo jučer u bezbroj navrata izgovorio da je bio “Hitlerov mladić”,odnosno “zaslijepljeni” ili “vrući nacista”. Nedostajalo je samo dakaže i u “SS postrojbama”, tko bi normalan takvo što zamjerio17-godišnjem mladiću? Njegovo priznanje – da se desilo ranije, kao štona nesreću nije – bi mu bilo čak i argument u obračunu sa smeđomprošlošću, kako svojom vlastitom, tako i opće-njemačkom. No, čekao je,taktizirao, ili kalkulirao, pa se prekalkulirao. Zato “Grassov slučaj”govori, u stvari, i o tomu kako su i “moralni apostoli” samo ljudi, spripadajućim manama i vrlinama…

Može se, pak, samo zamisliti kako 78-godišnji Grass ovih danadoživljava kritiku sa svih strana, uključiv i od svojih kolega iprijatelja. Jedan od njih, književni kritičar Helmut Karasek ostaje pritomu da je Grass književna i intelektualna gromada koja je Nobelovunagradu zaslužila kao malo tko drugi, ali mu spočitava moralnu iljudsku slabost, pa i ukalkulirano svjesno prećutkivanje te mrlje izmladalačkih dana, zbog koje vjerojatno ne bi dobio Nobelovu nagradu zaknjiževnost 1999. godine, unatoč umjetničkoj snazi ipolitičko-povijesnom značenju njegova književnog djela i društvenogangažmana. U suštini, i Karasek i neki drugi zamjeraju Grassumoralizatorsku poziciju koju je veliki književnik zauzeo odavna, jer stom mrljom u biografiji ona mu jednostavno (više) ne pristaje.


Grasa najviše kritikuju desničari i šovinisti

Mnogo veću težinu ima, pak, pismo Grassovog prijatelja,oskarovca Volker Schloendorffa, objavljeno u Tagesspiegelu, u kojem jeSchloendorf u suštini iskazao razumijevanje za način kako je Grasspodsjetio čitatelje u svojoj novoj knjizi na proživljeno u ranojmladosti, uključivo kratku epizodu kada se kao 17- godišnjak našao uelitnim SS-postrojbama. Režiser “Limenog bubnja”, koji se s Grassomsprijateljio u vrijeme snimanja ovog filma po istoimenom Grassovomromanu, misli da je Grass konačnim priznanjem u prilici da doživi”veliko oslobađanje” kako nikada više ne bi morao da govori sa”spomeničkog postolja” i “ex-katedra”, nego konačno onako kako injegovi umjetnički likovi, dakle da uživa u poziciji čovjeka sa svimmanama i vrlinama, koje se uz to podrazumijevaju.

Kako se Grass ovih dana osjeća možda se može malčice naslutiti i iznjegova pisma gradonačelniku Gdanjska Pawelu Adamoviczu, jer se u ovomgradu, a i u cijeloj Poljskoj, živo diskutira o tomu treba li Grassuoduzeti ranije dodijeljena počast počasnog građanina ovog grada.Šizofreničnu situaciju u Poljskoj u svezi Grassa je, inače, ponajboljeopisao jedan poljski novinar u berlinskom TAZ-u, duhovito formuliravšikako se u Poljskoj oduvijek znalo da “nema niti jednog dobrog Nijemca”,jer evo, pokazalo se, da je i Grass, nekadašnji “moralni apostol”,čovjek s mrljom.

U pomenutom pismu Grass, inače, kaže: “U godinama i decenijamaposlije rata – kada su mi ratni zločini SS-postrojbi u svom njihovomužasnom iznosu postali poznati – iz stida sam zadržao za sebe ovukratku, ali opterećujuću epizodu iz moje mladosti, ali ipak nisam jepotiskivao. Tek sada, u starosti, našao sam formu da o tomu izvjestim uvelikim međusvezama. Ovo ćutanje može biti vrednovano kao greška i -kako se to sada i čini – biti osuđivano… Ne priliči mi, pak, da uovoj situaciji ukazujem na sve što čini tijekom pet desetljeća moježivotno djelo kao književnika i društveno angažiranog građanina SRNjemačke, pa, ipak, apeliram da se shvate oštre lekcije koje su midodijeljene u mojim mladim godinama, uostalom moje knjige svjedoče otomu, a i moje političko djelovanje…”

Odmah nakon što je ovo Grassovo pismo pročitano na Gradskom vijećuGdanjska, odložena je rasprava o eventualnom oduzimanju počasnoggrađanstva Ginteru Grassu. Svi su izgledi da do toga neće uopće nidoći. Na to upućuje, naime, i izjava bivšeg predsjednika Poljske i”Solidarnosti” Lecha Walense, koji je ranije zahtijevao oduzimanjeGrassu i Nobelove nagrade, a poslije pročitanog pisma je kazao: “Odovog momenta ja nemam nikakav konflikt sa gospodinom Grassom… Kolikosam ja razumio, ovo nije bila reklama za njegovu knjigu, negopokajanje, a ja sam time potpuno zadovoljan… Grass se ne moraispričavati zbog toga što je je bio manipulirani omladinac, jer onzaslužuje danas mnogo više hvale zbog toga što je nakon desetljeća samotkrio ovaj dio svoje prošlosti… Bolje ikada nego nikada!”

Cijeli”slučaj Grass” dade se ponajbolje razumjeti ako se pogleda tko sve ovihdana moralizira o navodnoj Grassovoj “dvoličnosti”.

Izdvajampri tomu pravo na takvo mišljenje osobama poput Charlotte Knobloch,koja je bila u djetinjstvu žrtvom nacističkog progona, te kojoj seurušio svijet nakon što se jedna od “ikona” na njemačkoj društvenojsceni pokazala, ipak, kao “čovjek s mrljom”. Slično je i sa reakcijamanekih boraca za ljudska prava i u zemljama bivše Jugoslavije, kojimase, također, urušio svijet.

Među “moralizatorima” dominiraju,međutim, notorni desničari, pa i šovinisti svih boja, što se ponajboljevidi u zahtjevu za oduzimanjem Grassu Nobelove nagrade, koji su izBeograda uputili “očevi” zloglasnog memoranduma SANU, književnikDobrica Ćosić i historičar Vasilije Krestić…

Igrom slučajaimao sam priliku da se zadnjih dana augusta družim s grupom beogradskihboraca za ljudska prava, koji su bili gosti u Njemačkoj. Svi od reda subili potrešeni “aferom Grass”, pa, čak, i ogorčeni na “dvoličnjaka” itsl. Ponašali su se kao da im je Grass “srušio svijet”. U stvari, znalisu unaprijed kako će “afera Grass” biti instrumentalizirana u Srbiji,pa su se zabojali da je priča o ionako krzmavoj denacifikaciji zadobilajoš jedan strašan udarac…

Zapravo se ništa strašno nijedesilo, pokušao sa im objasniti, iza Grassa ostaje njegovo književnodjelo i njegov društveni angažman, a najljepše u cijeloj priči je štoje takva vrsta angažmana urodila plodom, pa u Njemačkoj natpolovičnaprosvijećenog građanstva nema nikakvih iluzija o tomu što se desilo uDrugom svjetskom ratu i kakvu su neslavnu ulogu imali njihovi preci. Usvemu tomu je nezamjenjiva uloga Gintera Grassa, po tomu je on veliki,a zbog toga jesu mali, sitni i nikakvi, primjerice Ivan Aralica iliDobrica Ćosić, i ne samo oni, naravno…


Stalno kritičko promišljanje sopstvenih zabluda
 

Jedandrugi Ćosić, po imenu Bora, koji živi u Berlinu, imao bi razloga dalikuje, uzgred rečeno, ali on to ne čini. Njega je, naime, Ginter Grassprije par godina optužio da se nije dovoljno distancirao odvelikosrpskog nacionalizma, što je u najmanju ruku bilo neukusno ibezobrazno od strane Grassa. Berlinski apatrid Bora Ćosić je, kakočitatelji znaju, beskrajno čist po pitanju svakog nacionalizma, anjegovi brojni eseji svjedoče o bolu zbog barbarstva koje je počinjenou srpsko ime. Povrh svega, duboki su koliko i Grassovi na slične teme…

Interesenantoje, uzgred rečeno, da se Grass posredno pokajao u intervjuu za DieZeit, ali ne što je uvrijedio Boru Ćosića, nego što je zagovaraobombardiranje SR Jugoslavije 1999. godine, što je opet u Beograduostalo nezamijećeno. On je bio za to, kazao je, ali su tijekombombardiranja pale i nedužne žrtve, intervencija se pretvorila u neštodrugo, itd. Grass, uostalom, nije prvi put u ovom slučaju povukaosličan potez…

Dakle, umjesto da likuje što mu se kolegaokliznuo na “kori banane”, Bora Ćosić će kazati kako je Grass sve ovozbog čega se svijet ibreti ovih dana već napisao u “Limenom bubnju” iliu mudroj knjižici “Sastanak u Telgteu”, koju je pominjao i dr JoachimFest. “Ondje je Grass priznao sve o sudbini književnika, tamo već stojida su svi oni jedna gomila intelektualnih razbojnika, pijandura ilažova, ma kako darovitih, ma kako duhovitih, ma kako privlačnih zaljudsko oko”, kaže Bora Ćosić. Po njemu, “učešće jednogsedamnaestogodišnjeg klipana u nacističkim trupama, makar i SS,zanemarljiva je epizoda, treba vidjeti šta se nalazi u svakoj odmnogobrojnih pjesničkih duša”. Bora Ćosić, inače, ne drži ništa do ovevrste priznanja kakvog je učinio stari Grass, pa poručuje:”Probitačnije je čitati ono što pisac priznaje svakom svojom rečenicom,u metafori ili ne. Pesnik ionako živi na način posredan, alegoričan,tako ga treba uzimati”.

Svim ovim navođenjima želim, u stvari,kazati da Ginter Grass nije bio nikakav svetac, niti nepogrešivi sudac,što ne daje, pak, za pravo da se onaj drugi Ćosić, i njemu slični,iživljavaju na njemu ovih dana. U svakom slučaju, potpisnik ovogfeljtona ne želi biti u društvu “dobrica” i “aralica”, i sličnih im,koji su pripremili baražnu vatru za posljednju balkansku tragediju,koji su neosjećajni za patnje milijuna koji su postali žrtve snova ovelikoj Srbiji, iliti o Banovini Hrvatskoj ili “velikom” ne znam šta.Ljepše mi je u “Grassovom društvu”, prosto jer njegova intelektualna imoralna krivulja ide od nacističke opijenosti ka pozicijiprosvijećenog, osviještenog čovjeka, dok se kod brojnih balkanskihideologa “krvi i tla” životna i umjetnička putanja slila u zagovaranjei obranu te(n)kovina domaćeg fašizma, kojeg se na žalost tako ne zove,iako to jeste…

Ginter Grass je “pisac našeg doba”, neomeđenjezikom i kulturom, ergo i “naš pisac”. Razlozi su, naravno,književnog, ali i izvanknjiževnog karaktera. Grassova umjetnost, naime,ubjedljivo svjedoči o historiji kao vječitom ponavljanju “već viđenog”,o zlu kao latentnoj opasnosti, koje je u stanju srozati i tzv. visokorazvijene kulture, o potrebi da se o vlastitim zabludama i “otvorenimranama” stalno iznova bespoštedno-kritički promišlja. Grass je u ovompogledu inspirativan ne samo za njemačku kulturološku scenu nego baš zaone zemlje i kulture u kojima su se urušile osnovne vrijednosti, kojese koprcaju u kalu vlastitih zabluda i poraza, u kojima se s mukomnazire svijetlo na kraju tunela. A među takve – nema nikakve sumnje -spadaju i kulture naroda Jugoistočne Evrope.

Grassu se, inače,na našim prostorima – i prije “zakašnjelog priznanja” – nije bašposrećilo, posebice u Srbiji i Hrvatskoj, gdje su mu, ponegdje, iknjige spaljivane ili izbacivane iz biblioteka, gdje su se raskidaliveć zaključeni ugovori o objavljivanju prijevoda njegovih posljednjihdjela. Istini za volju, nesretni srbijanski i hrvatski režimi su imalipravo, jer o njima je Grass znao s vremena na vrijeme prozboriti pokoju bespoštednu riječ, smještajući ih u historijske i etičke kontekstekojima su i pripadali.


Decenijama na udaru konzervativaca

Njemačka je zemlja kulture i barbarizma”, suštinska je ocjenaMarcela Reich-Ranickog, najistaknutijeg književnog kritičara nanjemačkom jezičkom području koji je ovih dana pokazao za razumijevanjei za “zakašnjelo priznanje” Gintera Grassa, iako s njim nije većdecenijama u dobrim odnosima, od tamo neke 1965. godine kada mu jesasjekao u komade roman “Široko polje”. No, Ranicki zna i svjedoči otomu kako proces senzibiliziranja njemačke javnosti nije bio nimalolagan, niti jednostavan. Na tom putu su mnogi, a ne samo nobelovciBoell i Grass, doživjeli niz peripetija i neprijatnosti, što se -gledano iz današnje perspektive – olako zaboravlja.

Grass je od vremena pojavljivanja “Limenog bubnja” (1959), kada jetaj “roman međaš” u njemačkoj poslijeratnoj literaturi ocijenjen”pornografskim uvidom u historiju”, pa sve do Stockhlma (1999) kada su- između ostalih – Die Welt i Welt am Sonntag govorili o “nedostojnomnobelovcu” i “suludom vozaču povijesti” (“Geisterfahrer”), onomu tko naautocesti povijesti vozi u kontrasmjeru, doživio sve i svašta, slavljei osporavanja, uglavnom od duhovne i političke desnice.

I u slavljeničkim danima u Stockholmu, prije sedam godina, kada jeprimao Nobelovu nagradu, Grass je poručio njemačkoj kulturnoj ipolitičkoj desnici kako im nikada neće dati intervju sve dok se neizvine pokojnom Heinrichu Boellu kojeg su – kao i Grassa – godinamaproganjali. A ponoviće tada i njegove britke ocjene o neuspjehu uprocesu rekonstrukcije bivšeg DDR-a, progovoriće o “pobjedničkomkapitalizmu koji kopira komunizam koji se ugušio sam od sebe”, opljački na Istoku pod plaštom dogme o slobodnom tržištu, o crnimfondovima u redovima konzervativaca, itd.

Za Grassa se odavno slutilo da će kad-tad postati “besmrtan”, amnogi misle da je to postao već s “Limenim bubnjem” (1959), odnosno stzv. Danzigškom trilogijom (“Limeni bubanj”, “Mačka i miš” i “Psećegodine”), djelima duboko zaronjenim u povijest, koja su više odpovijesti zla i dobra, jer kao “čista umjetnost” pružaju više no svimogući historijski spisi zajedno. Legenda kaže, inače, da se HeinrichBoell u trenutku primanja vijesti o dojeljivanju Nobelove nagradespontano zapitao: “Zašto meni…. A zašto ne Ginteru Grassu”? A 27godina poslije, Grassova prva reakcija je bila: “Radujem se, osjećamradost i ponos, ali šta bi o tomu kazao Heinrich Boell. Imam osjećaj dabi se složio s odlukom”.

Između tih godina u Njemačkoj su se čuda izdogađala, a dijelićzasluga za epohalne promjene pripada i Grassu koji se nije libio nesamo da istražuje “otvorene rane” u sopstvenom nacionalnom tkivu iizriče sudove za koje navodno nije bilo “sazrelo vrijeme”, nego je od1961. godine otvoreno podupirao politički angažman Willy Brandta (iSPD-a), duboko vjerujući u Brandtovo poštenje i njegovu “istočnupolitiku” – u politiku pomirenja i otvorenih granica kojom se uNjemačkoj i u Zapadnoj Evropi nadilazila tragična prošlost i otvorilinovi politički horizonti. U svim tim godinama Grass je doslijednoodrađivao poziciju “nepodobnog građanina i državljanina”, kako sam sebedefinira, ne libeći se čak da “njemačkoj političkoj klasi” u lice kaže:”Stidim se svoje zemlje”, kao što je to učinio 1997. godine u Pauluscrkvi u Frankfurtu, reagirajući na provokativne i neprimjerenediskusije o strancima i azilantima u Njemačkoj. Ovdje treba pomenuti dase upravo zbog Zakona o azilu, odnosno kompromisa koji je SPD napravionauštrb azlanata, Grass rastao nakon tri decenije i sa SPD-om…

Dakle, unatoč “zakašnjelom priznanju” Guenter Grass ostaje ono štoje i bio u proteklih skoro pola stoljeća, čim se slegne prašina nanovine pune moralizatorskih izjava o njegovom “zakašnjelom priznanju”postat će jasno da se Grassa jednostavno ne može tek tako lakoizbrisati iz novije njemačke povijesti. On je u njoj zauzeo važnomjesto, ne zbog toga što je bio kao “sedamnaestogodišnji klipan” u”SS-Waffen”, nego po onomu što je poslije činio. A možda će baš novoproučavanje Grassova djela, u svijetlu “zakašnjelog priznanja”, bitipoticajno za mlađe generacije da shvate vlastitu kompliciranu prošlostkoja im se čini udaljena svjetlosnim miljama. No, prošlost nije nikadatako daleko udaljena, tomu smo i mi svjedoci…


Fašizam – bolest prijemčiva u svakom podneblju

Mnogisu decenijama sudili o suvremenoj Njemačkoj samo po njenom posrnuću uDrugom svjetskom ratu, tragičnom “Untergangu” sa planetarnimposljedicama, te po aktualnoj desnoekstremističkoj sceni. Taj pristupje isto toliko pogrešan kao kada bi se o svim njenim ljudima sudilo poWilly Brandtu. Pri tomu, u pravilu, o modernoj Njemačkoj na pogrdannačin govore upravo povjesničari, novinari, književnici i političarikoji su u svojim zemljama postali sastavni dio represivnih aparata,odnosno sljedbenici autohtonih lokalnih staljinizama i fašizama. Većpominjano priopćenje famozne “akademije” sa Andrićevim imenom zornosvjedoči o svemu tomu.

Uzgred rečeno, od te i takve “akademije” ogradila se javno legalna institucija Zadužbina Ivo Andrić iz Beograda…

Želimna kraju ovog feljtona u najkraćem kazati: tko uistinu želi saznavati ofašizmu, a živi u vrijeme kraja dvadesetog stoljeća, odnosno početkanovog milenijuma, mora temeljito izučiti njegove njemačke, italijanskei španjolske forme od prije šezdeset-sedamdeset godina, ali i njegoveranije i aktualne stravične balkanske aplikacije. Pri tom jepotencijalnom istraživaču ovovremena laboratorija na Balkanu,takorekuć, pri ruci – karikaturalna, i čemerna, u oblandu demokracije itzv. mekog nacionalizma zamotana. Ali, nema nacionalizma koji njegoveautore i sljedbenike nije odveo u prokletstvo! Nema ni mekihnacionalizama, nego su oni samo “mala djeca”, prapočeci fašizama. Netkoje već duhovito primijetio da se ne može biti malo trudan. Pri tom,neka pomogne i ono Voltairovo ili Camusovo uputstvo o tomu kako se volisvoja nacija/zemlja. Tako, kazat će obojica, da se zbog sebe samoga nesmije dozvoliti mržnja prema drugome.

A njemačka politička iduhovna scena je u ovom pogledu posebno inspirativna, jer primjerisamosvjesnih u Voltair-Camusovom smislu su neuporedivo brojniji od onihkoji su malobrojniji ali bezmilosni, koji pale sinagoge, oštećujugroblja, potpaljuju azilantske domove i “Heimove” za nesretneizbjeglice iz cijelog svijeta, u kojima umiru ljudi, koji jure obojenepo ulicama i dr. Pa, ipak, oni su, objektivno gledano, samo marginalci,sve dok se natprosječna većina njemačkih građana usuđuje solidariziratisa žrtvama, stati u “lance svjetlosti”, zapaliti svijeću, itd. To štotakvog nečega uopće ima u Njemačkoj, nakon “poljubljenog dna”, zaslugaje i Güntera Grassa i to mu nikakve “dobrice” ne mogu osporiti. To štoje bio “nacistički klipan” i što je to dugo tajio svjedoči, ipak, samoo tomu da su i najveći umovi samo ljudi sa malim i velikim manama…

Nakraju još par riječi o fašizmu. Koliko god se naši domaći, a ibjelosvjetski desničari trude da izjednače fašizam sa boljševizom, kojije također totalitarizam i koji je – u staljinističkoj izvedbi – pobiomilijune, nema ništa crnje u ljudskoj povijesti od fašističkog pokreta.Jer, to je – per definition – pokret spremnih i odlučnih na nasilje,onih koji sve svoje ljudske frustracije, psihološke, seksualne,profesionalne, nadomještaju osjećajem pripadanja gomili koja grabi kanavodnom velikom cilju. A kada se ta pljeva razgrne, ostaje da jefašizam, ipak, samo zarazna bolest, lako prenosiva i prijemčiva usvakom podneblju i svakoj kulturi, posebno tamo gdje se o političkojkulturi jedva može i govoriti. A povrh svega, u svakom malom čovjekučuče predrasude i strahovi. Tu su i nagoni za traženjem skloništa uokrilju neke moćne institucije. U normalna vremena, u okviru vjerskih zajednica, te raznih strukovnih ili interesnih udruženja građana, kojii jesu tzv. infrastruktura – mreža civilnog društva. A u nenormalnimvremenima primat odnosi organiziranje u okviru čistih krvnih ibioloških sveza, u oštrijoj formi kazano, unutar vlastitog brloga, ugomilu koja urliče i govori prostote, što naivnima može izgledati kaovizija. A mržnja, taj neiskorijenjeni opijum za nesamosvjesne ukulturološkom i političkom smislu se tada usmjerava na one koji sudrugačiji, po boji kože, po religijskom ili nacionalnom uvjerenju, pobilo čemu. Nesretni je balkanski, u suštini bosanski, nobelovac IvoAndrić u “spornom” Pismu iz 1920. godine, koje domaći fašisti i psuju icitiraju, po potrebi, konstatirao da su, u našim prilikama, objektimržnje uvijek tu u blizini, u prvom susjedstvu, a da su svetinje, upravilu negdje drugdje i daleko…

Ljudima sa Balkana nepreostaje drugo nego se nadati da će, slično kao u Njemačkoj, u nekodogledno vrijeme, na društvene procese imati uticaja ljudi koji bipitali svoje očeve i djedove – “kako ste mogli nijemo gledati isaučestvovati u svemu tome?” Upravo tako je šesdesetosmaška generacija Njemaca pitala svoje kukavne srodnike, a potom se bez milosti preradilavlastita nacionalna povijest. Što je temeljna pretpostavka da bi seozdravilo, da bi se uključilo u “evropsku obitelj naroda”. Ako sumržnja i strah uopće iskorijenjivi.

Nije li vrijeme, dakle,konačno zrelo i za naše “balkanske Grassove”, kojih ima, ali i za nekenaše “limene bubnjeve”, u koje bi se masovnije udaralo, pa taman ih”bubnjali” i oni koji su poput Grassa bili u mladosti obični”nacistički klipani”?

 
Danas, feljton od 6. do 14. septembra 2006. na istu temu: Timoti Garton Eš, Put iz Danciga

Peščanik.net, 13.09.2006.

Leave a Reply