Foto: Predrag Trokicić
Foto: Predrag Trokicić

Imamo odličan tim, dosta smo napredovali, igrali smo dobru košarku – tako selektor reprezentacije sinoć posle poraza i ispadanja iz takmičenja na prvenstvu Evrope. I još – moramo da budemo optimisti, kaže selektor. Falilo je još samo čuveno novoradikalsko – za dve-tri godine… Sve što je Svetislav Pešić rekao posle izgubljene utakmice s Italijanima gola je laž. Umesto što je pričao neistine i najavljivao šta treba da se uradi, trebalo je samo da kaže da više neće biti selektor. (Kao što je to nedavno kao trener uradio Dejan Stanković, ali to je druga priča.)

Nije Pešić jedini, zajedno s njim mora otići i Predrag Danilović, kao prvi čovek košarkaškog saveza. I Pešić i Danilović veliki su, jedan kao trener, a drugi kao igrač. Ali, to je bilo nekada. Sada su se pokazali kao sitni. Zapravo, ne sada: Danilović je sitan od kad je pristao da trpi u upravnom odboru saveza Vučićevu savetnicu. A i Pešić i Danilović pokazali su se kao sitni kada su pristali, odnosno pozvali Porfirija da poseti reprezentaciju i udari joj ortodoksni žig. Imaju Porfirije i SPC koga da odlikuju, reprezentacija je morala ostati izvan tog političkog i pravoslavnog zločinačkog kruga.

I Pešić i Danilović imali su dovoljno sportskog i javnog autoriteta da reprezentaciju zaštite od zloupotrebe. Nisu to uradili. Ne kažem da je zato stigao poraz od Italijana, ali to je bio uvod, svojevrsna predigra. Od Italijana je reprezentacija Srbije izgubila jer je igrala loše. Jer se Pešić sakrio iza Nikole Jokića. A Jokić sam, koliko god da je genijalan, ne može protiv svih. Videlo se to uostalom i kada igra u Denveru. Iako je Jokić najbolji igrač u košarkaškom takmičenju u Sjedinjenim Državama, njegov tim i dalje nije najbolji.

Za razliku od Kokoškova koga je nasledio kao reprezentativni selektor, Pešić na raspolaganju nije imao samo – kako se to kaže – najboljeg košarkaša na svetu, Jokića dakle, nego i zvanično najboljeg košarkaša Evrope, Vasilija Micića. Kada se sad pogleda, Kokoškov bez dvojice najboljih i nije tako loše prolazio. Možda je čak bio i na putu da stvori ekipu koja bi jednom, s Jokićem i Micićem, imala šanse da pobeđuje na turnirima. Sumnjali smo da je Kokoškov na čelu reprezentacije Slovenije bio dobar jer je imao Luku Dončića. Sada vidimo, Pešić nije dobar i kada ima Jokića.

Da se odmah razumemo, Pešić nije pogrešio kada je odlučio da Miloš Teodosić više ne bude u reprezentaciji. Greška i Pešićeva i Danilovićeva u tome je što su pomislili da je dovoljno da privole Jokića da igra za reprezentaciju. Kao i u tome što su verovali da je Porfirije dovoljan da se napravi takozvani duh reprezentacije. Da tog duha nema, videlo se kada su inače odlični igrači redom počeli da promašuju protiv Italije. Čak je i Jokić, uprkos košu s pola terena, izgledao nemoćno kada su mu Italijani sekli dodavanja i udarali rampe. Ne radi se to najboljem na svetu: trener i ekipa ostavili su ga na cedilu.

Da je Pešić posle utakmice rekao imamo odlične igrače, ali nemamo tim, to bi bilo tačno. I onda bi otvorio ključno pitanje: zašto nemamo tim? Zašto su Italijani sve pogađali, a Srbi bezmalo sve promašivali. Isti oni Srbi koji inače u svojim timovima iz istih pozicija redovno pogađaju. Šta je to falilo reprezentaciji, a što imaju – mahom strani – klubovi u kojima ovi Srbi inače redovno dobro igraju. Kao selektor, Đorđević je praktično oteran iz reprezentacije. Isto tako i Kokoškov. Umesto njih dvojice došao je kao spasitelj Pešić. Ali, Pešić više ne može nikoga da spasi, njegovo trenersko vreme je prošlo.

Kako sada stvari stoje, Đorđević i Kokoškov su daleko bolji treneri od Pešića. Ako njih dvojica nisu uspeli, bilo je besmisleno očekivati da uspe Pešić. S Jokićem (kao još jednim spasiteljem) ili bez njega, svejedno. Kao glava saveza, Danilović se uzdao u čudo od Jokića. Možda je mislio, svaki trener, kakav god da je, s Jokićem bi morao uzeti zlato. Džabe primer Denvera: Jokić može mnogo, ali ne može sve. I Jokićevi saigrači iz reprezentacije mogu mnogo, ali nisu dali ni deo toga što mogu. Pravo pitanje za Pešića i Danilovića je – zašto? Šta fali reprezentaciji, a što imaju timovi u kojima odlično igraju ovi igrači?

Pešić i Danilović pomislili su – fali im Jokić. I pogrešili. Ne čudi što je Pešić pogrešio: on sam je rekao da nije gledao igrače pre nego što su se okupili u reprezentaciji. Morao je da ih vidi u prijateljskim utakmicama da bi zaključio ko od njih treba da igra. To je bilo otvoreno priznanje nekompetentnosti. Ako ih je prvi put gledao na prijateljskim utakmicama, onda je jasno da je bilo malo vremena da ih upozna i napravi tim. Ali, za to nije odgovoran Pešić. Za to je kriv Danilović. Italijani nisu pobedili samo zato što im je sve ulazilo (a jeste), nego i zato što su imali plan kako da igraju.

Košarkaši Srbije nisu imali plan kako da igraju i zato su se – recimo to tako – oduzeli. Ili, kako to kaže inače vrlo pribrani kapiten reprezentacije Vladimir Lučić – ušli su u nervozu. Jokić nije lek za nervozu. Za nervozu je lek dobar plan. A to se ne pravi na kratkim pripremama s neupućenim selektorom. Kada nema plana, to nije samo razlog za nervozu, to je i znak da se već dugo ne radi dobro. Zbog toga Danilović treba da se skloni. Ali, neka se time bavi kako zna i ume sam košarkaški savez s Vučićevom savetnicom u upravnom odboru.

Cela ova priča o reprezentaciji zanimljiva je iz još jednog ugla: lako je povući analogiju između slabosti reprezentacije i slabosti države koju predstavlja – bez plana i vizije, s nemoćnim (u stvari, lažnim) spasiteljem na čelu, iz poraza u poraz.

Peščanik.net, 12.09.2022.

Srodni link: Vjekoslav Perica – Tam šli dva brata


The following two tabs change content below.
Dejan Ilić (1965, Zemun), urednik izdavačke kuće FABRIKA KNJIGA i časopisa REČ. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu, magistrirao na Programu za studije roda i kulture na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti i doktorirao na istom univerzitetu na Odseku za rodne studije. Objavio je zbirke eseja „Osam i po ogleda iz razumevanja“ (2008), „Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer“ (2011), „Škola za 'petparačke' priče: predlozi za drugačiji kurikulum“ (2016), „Dva lica patriotizma“ (2016), „Fantastična škola. Novi prilozi za drugačiji kurikulum: SF, horror, fantastika“ (2020) i „Srbija u kontinuitetu“ (2020).

Latest posts by Dejan Ilić (see all)