Razgovor vodila Angelina Albijanić-Duraković
Muzej opsade Sarajeva kao ideja nastao je u opkoljenom Sarajevu, od kada traju entuzijazam i uporna borba tima okupljenog oko FAMA produkcije za njegovu realizaciju. Sve što je prikupljeno, snimljeno, na razne načine dokumentovano i sačuvano iz perioda ’92.-’96. godine, te u prvim godinama nakon rata ovjekovječeno kroz brojna pojedinačna iskustva i sumirano u tzv. govornu istoriju, jednog dana svoje mjesto imat će u ovom muzeju, čija će javna prezentacija biti 5. aprila ove godine, u 21 sat, na budućoj lokaciji muzeja (bivša Hastahana). Tim povodom razgovaramo sa Suadom Kapić, bh. rediteljicom i autorom ovog velikog i iznimno važnog projekta – i za grad Sarajevo i za državu Bosnu Hercegovinu.
Dvadeset godina nakon početka opsade i razaranja Sarajeva, ovaj grad ne da nema ‘muzej opsade’, već je u međuvremenu ‘sahranio’ i druge muzejske i važne istorijske institucije… Kako Vam u takvoj atmosferi djeluje Vaša borba za izgradnju Muzeja opsade Sarajeva?
Danas, dok me to pitate, dok pripremamo promociju otvaranje virtualne FAMA kolekcije ‘Opsada Sarajeva 1992-1996.’ na Internetu i dok pripremamo prvo javno predstavljanje projekta muzeja koji je logičan kraj ogromnog istraživanja, koje smo napravili tokom ovih dvadeset godina, moram reći da je banalnost otpora javne, medijske, umjetničke i kulturne scene prepoznatljiva u finim mrežama destrukcije projekta. Možda bi bilo bolje reći banalnost zla, zato što sabotaža nije usmjerena na bilo koju temu nego na jednu od najvećih tema u ljudskoj istoriji, fenomen opsade Sarajeva. Isto tako, kada kažete grad je ‘sahranio’ važne muzejske i istorijske institucije, moram reći da ste u pravu iako se i taj kraj morao očitovati po sistemu uzroka i posljedica (sve ove institucije su nastale u drugačija, stabilna vremena i njihov mehanizam postojanja je bio ustrojen po drugim pravilima, tako da su ih opsada/rat i cijeli ovaj poslijeratni period neuspostavljanja države i ulaska tržišnih pravila doveli u situaciju bezizlaza). Svemu ovome treba nova, jedinstvena strategija.
Na kakvu strategiju konkretno mislite, odnosno šta se promijenilo u odnosu na umjetnički potencijal tokom godina rata?
Osim strategije, suočeni smo sa opasnim novim mentalitetom. Ako cjelokupno naše istraživanje koje se bavilo opsadom na nekoliko nivoa: antropološkom, humanitarnom, kulturološkom, sociološkom, političkom, mentalnom, vojnom, međunarodnom, pokazuje i dokazuje da su građani Sarajeva u svom četvorogodišnjem otporu brutalnom i strateškom teroru, dokazali da su Rad, Kreacija, Inteligencija, Humanost moguća i osnovna pravila opstanka usred pakla, i da su bili POBJEDNICI te situacije, isto tako možemo reći da je period nakon opsade pervertirao mentalitet grada u aroganciju bez pokrića, bezočnost, nepoštovanje drugog, manipulaciju i apsolutno odsustvo vizije. Ako je pravilo opstanka u opsadi bilo da je ‘neočekivano očekivano’, ono je nažalost sada na djelu u toj mjeri da se nikakvom dobrom rješenju niti grupe, niti institucije, niti pojedinci, ne mogu nadati. Ne postoji priča o ‘opštem dobru’ koja jedino ne bi ‘sahranila’ ove institucije.
Vjerujete li onda da ćete u takvim okolnostima projekat Muzej opsade Sarajeva uopće izgurati do kraja?
Ja bih ga radije nazvala Banka živog znanja (‘živog znanja’, zato što naša istraživanja ukazuju da ono što smo imali kao iskustvo sada može omogućiti cijeloj planeti koja se našla u polju opstanka, mogućnost izlaza ili bar adaptaciju na promjene), da ne bih rekla da ću se ja zajedno sa grupom ljudi (porodica, najbliži prijatelji i najbliži saradnici) s kojim smo uradili dosadašnji projekat FAMA kolekcije, nastaviti ‘boriti’ i ‘gurati’ projekat muzeja do njegovog nastanka. Ako se trebam boriti, ja ću odmah odustati. Ne možete se boriti protiv ‘svilenog gajtana’. Dokazali smo svi zajedno da se možemo nositi sa nevidljivim neprijateljima i njihovim tenkovima, topovima, snajperima, sijačima smrti, gladi, žeđi, hladnoćom, jer je sve to imalo smisla. Stajali smo protiv fašizma terora. Svi mi koji smo izabrali da stojimo protiv tog mehanizma najstrašnije surovosti tokom 24 sata tokom 4 godine (od marta 1992 – marta 1996), znali smo da čovjek treba izabrati da grad ne ostane sam i pokoren. Pa smo pobijedili. A da danas ja i nas nekoliko stojimo naspram ‘svilenog gajtana’, ignorancije, podmukle agresivnosti, površnosti i gluposti, ne dolazi u obzir. Ta borba nije ono u čemu ja želim učestvovati. Da bi muzej i ova riznica znanja o POBJEDI LJUDSKE PRIRODE I LJUDSKOG UMA bila vidljiva, ne znam da li se može sama po sebi izboriti sa onima koji su dio te riznice znanja. Suočeni smo sa novim fenomenom, oni koje veličamo neće da to bude predato budućim generacijama kao veliko ljudsko nasljeđe. Znači, kao borba, ne, a kao vraćanje smisla ogromnoj tragediji jednog grada i jedne države, da. Oprostite, ali ‘borba’ sa banalnošću zla i pervertiranim mentalitetom opstanka, ne. Pa ćemo i vi ja gledati da li će pobijediti veličina zadatka, zlo u srcu onih koji osporavaju veličinu samih sebe. Jer svi smo mi Sarajevo u opsadi.
Možemo li ukratko predstaviti javnosti šta će sve obuhvatiti Muzej opsade Sarajeva?
Posmatrajući ljude i opsadu (ona je bila živi organizam), mislim da sam bila idealan medij da sve to počnem shvatati i slagati u buduće znanje koje će biti preneseno drugima. Nisam ja tada znala da ću danas da vam odgovaram na pitanja o FAMA kolekciji i muzeju opsade, ali gledajući od danas na tadašnje vrijeme, očito je da sam bila pripremana da budem tamo, da shvatim, da sačuvam, da pokazujem u projektima, i da dočekam današnje vrijeme globalnog opstanka kada Banka živog znanja treba drugima. Svijetom danas vlada teror, strašna razaranja prirode, sukobi malih razmjera, svi oni polako shvataju da su mirna, stabilna, predvidiva vremena, nestala zauvijek. A mi znamo šta im treba pokazati: trebamo ih uvesti u okolnosti katastrofe sloma jedne civilizacije i izloženosti građana permanentnoj destrukciji kroz 4 godine. Da su nas proglasili za eksperiment, naša znanja bi sada bila naučni dokaz čovječanstvu da može preživjeti katastrofu i teror bilo koje vrste i ostati ljudsko biće.
Da bismo napravili taj pozitivni transfer znanja, koristićemo tehnologiju i formate 21. vijeka u kombinaciji sa bazičnim opstankom. Tako će 3D projekcije, interaktivne mape, hologrami biti u kombinaciji sa izumima opstanka. Imamo 4 dijela: Uvod: opis situacije kroz interaktivne mape, ‘Iskustvo’ u kom u tematskim boksovima predstavljamo znanja na sve teme opstanka, Znanje u kom digitalna biblioteka treba da posjeduje i arhivira sve tekstovne i vizualne arhive i istraživanja koja postoje i koja će tek nastati kao i Arhivsku sobu u kojoj imate presude haškog tribunala i naših sudova ukoliko ih bude, kao i njihova istraživanja. Ovaj muzej treba biti razmjena znanja, umrežavanjem sa gradovima svijeta i njihovim art, akademskim i naučnim mrežama postati mjesto istraživanja novih tehnologija i ispitivanje granica i mogućnosti ljudske prirode. Tako da danas kada sebe zamislim u bijeloj košulji, farmerkama i dječijoj jakni nađenoj u stanu u koji smo izbjegli (i zmijskim cipelama, koje smo kasnije naložile da bismo napravile supu i grijale se jednu noć), kao jedinoj odjeći i obući koju sam tada imala, dok idem kroz pusti grad da bismo Drago Resner i ja snimili nasred Alipašine ulice, pod snajperima, jednu divnu baštu koja je sada dio kolekcije, kažem sebi, vrijedilo je.
Realizacija ovog važnog i iznimno zahtjevnog projekta nije zamišljena kao klasično muzejsko zdanje, u kome će fizički biti deponovani i izloženi eksponati iz vremena opsade, već kao interaktivan prostor u kome će posjetioci na neki način ‘putovati kroz prošlost’. Šta to, u stvari, znači?
Muzej će imati dva ulaza, jedan podzemni (kroz ‘tunel’), a drugi sa krova putem ‘aerodromskog tunela za ulazak u avion’. Na taj način vi već stavljate posjetioce u situaciju koju nisu očekivali. Naš arhitektonski tim, Amir Zec, Adnan Harambašić i studio Filter, mjesecima su radili na osmišljavanju postavke koju smo im zadali. Kako pretvoriti filozofiju opstanka u transfer znanja za druge? Kako pokazati okolnosti, a kako napraviti jasnim da ‘sloboda od straha’ dominira cjelokupnim iskustvom? Kako pokazati da ‘Limit stvara kreaciju’? Kako prikazati da je ‘neočekivano očekivano’? Tim smo se bavili i hoćemo da oni koji uđu u muzej uđu u srce tame, a i srce svjetla. Jer ovo je priča o ljudskoj prirodi, zar ne? I o onima koji ubijaju a i onima koji iako znaju da mogu biti ubijeni bilo gdje na bilo kom mjestu, upravo zato, prave predstave, izložbe, filmski festival, pišu knjige, grade tunele, peći, sade bašte, prave dječije priredbe… Tako da kad naš posjetilac prođe ‘Iskustvo’, a ukoliko je istraživač ode u ‘Znanje’, a na kraju na krovu ide u bašte, bašte naše i bašte ostalih kultura, da vidimo kako bi one opstale u uslovima katastrofe. Znači, filozofija i banka znanja su određivale i određuju metodu i kreaciju.
Zbog čega ste se odlučili za ovakvu vrstu prezentacije sarajevske ratne prošlosti?
Zato što je ‘sarajevska ratna prošlost’ ustvari ‘živa svjetska sadašnjost i budućnost’. Moraju svi konačno da shvate da mi tada nismo bili žrtve nego pobjednici, što je ujedno nada za čovječanstvo koje danas stoji iza rečenice ‘Suviše je kasno za pesimizam’.
Šta jedan ovakav projekat – muzej opsade znači za Sarajevo i državu BiH u regionalnom i globalnom smislu?
Sada smo na crvenoj liniji, bez kolektivne energije ne možemo stvoriti muzej tog kapaciteta. To se već pokazalo u jednom dijelu ovog dugog stvaranja, da je FAMA kolekcija mogla nestati bez traga da se tadašnji ministar kulture, Emir Hadžihafizbegović nije uključio i podigao projekat da bismo ga mi danas dali svima na upotrebu.
Ukoliko mi kao Konzorcij i kreativni timovi uz masivnu podršku, napravimo muzej, onda smo vratili smisao otpora na nekoliko nivoa. Važno je da muzej postoji ne samo za nas, nego za sve koji mijenjaju i manipulišu istinu o onom što se dogodilo. Do te mjere su ti osporavatelji ojačali, da ako kažete bilo šta o opsadi, svi postaju sumnjičavi i to pripisuju pristrasnosti ‘strane u sukobu’. Ja mislim da je to nedopustivo. Kako pristati da ubijeni, ranjeni, upropašteni, budu ‘strana u sukobu’? Dakle, istina o događajima u opsadi Sarajeva i metoda uviđanja uzroka i posljedica treba učiniti da ovaj projekat postane Role model za regiju, kako trebamo uviđati i tumačiti period 1991-1999. Dakle, već to je od ogromnog značaja za generacije koje dolaze. Nama je namjera da pravimo edukacijske ture za različite uzraste i grupe iz regije, po posebnim edukacijskim modulima. Uz predavanja u amfiteatru muzeja. O prenosu znanja o ljudskoj prirodi i adaptaciji na promjene sam već govorila. Neki dan sam na skupu Politička i vojna odbrana Sarajeva, čula nekoliko izvanrednih predavanja/istraživanja koja su užasno dragocjena. Mislim da će ih biti sve više i sva ta znanja treba da se slivaju u muzej u formi predavanja i kao dio digitalne biblioteke ili kao dio novih izložbenih postavki.
U sklopu muzeja bit će pohranjena i jedina ikada urađena anketa, tačnije govorna istorija sačinjena od ličnih iskustava i svjedočenja 4.637 pojedinaca o životu u Sarajevu pod opsadom. Kako je i kada ona načinjena i šta ta svjedočenja danas predstavljaju za Sarajevo i BiH?
Mi smo 1997. prvo uradili hronologiju opsade mart 1992 – mart 1996., a onda smo na osnovu nje pozvali građane Sarajeva da odgovaraju za teme čiji su oni učesnici. Tu imamo oko 1400 intervjua koji čine savršeni mozaik događanja. Odmah potom smo napravili Ankete ‘Opstanak ‘(anketiranih 4637 građana) u kojim smo im postavili ista pitanja. Htjeli smo da pokrijemo sve dijelove grada i da ih tako klasifikujemo, da pitamo građane različitih godina i zanimanja 32 pitanja o opstanku u opsadi. Tako smo dobili sliku cijelog grada. Zavisno od toga gdje ste živjeli, vi ste drugačije i opstajali. Kada sam bila na premijeri govorne istorije u Holocaust muzeju u Washingtonu, 1999. godine, rekli su mi da je to jedinstven slučaj da neko uspije da uzme tako rani uzorak govorne istorije i da je to strašno važno jer svjedoci umiru, zaboravljaju, mijenjaju mišljenje, odu da žive negdje drugo. Sve je to danas FAMA kolekcija koja će uskoro biti na Internetu i svima dostupna.
Također, u muzeju će se naći i zanimljivi politički detalji iz vremena neposredno pred izbijanje rata, ovjekovječeni u tv emisiji „Umijeće življenja“ koju je svojevremeno realizirala produkcija FAMA. Kako danas, sa dvodecenijskom distancom, gledate na taj projekat?
Mi smo osnovali FAMU 1990. kao prvu nezavisnu medijsku kuću u bivšoj Jugoslaviji. A ova emisija ‘Umijeće življenja’ je prikazana 1991. godine, kao prvi projekat u to vrijeme priprema za rat, u kome ogromna većina tada Jugoslovena nije htjela da prihvati rane znake koji su ukazivali da idemo u rat. Otkrili smo žanr političke zabave, za nas novi, a na Zapadu godinama postojeći, kroz koji smo htjeli dovesti one koji odlučuju da nam kažu otvoreno šta spremaju ili šta se sprema. Otvorenost razgovora i metoda kojom smo pravili emisiju učinila je da izazove ogromnu pažnju na cijelom prostoru. To je bilo potpuno novo i očito potrebno ljudima. Naravno, iako smo imali ogromnu gledanost, nismo mogli uticati niti se takmičiti sa onim medijima u Srbiji koji su vršili ozbiljnu pripremu za rat. Trebalo je promijeniti svijest stanovništvu i bezrezervno ih uvesti u rat. Mi koji smo htjeli da gledaoci uvide baš to, bili smo suviše mali u odnosu na mašinu koja se pokrenula.
U jednoj od tih emisija, u februaru 1991. godine, zajedno su gostovali Radovan Karadžić, Stipe Mesić i Stipe Šuvar, i kategorički tvrdili da ‘rata neće biti’. Jeste li i sami vjerovali u to i kako ste tada doživjeli Karadžića?
Dvadeset godina nisam gledala tu emisiju, ne sjećam se tačno šta su govorili, ali se sjećam da je Karadžić sjedio na pozornici u blatnjavim čizmama. I rekao je pred kamerama ‘Sad sam sa terena’. Poslije se pokazalo na šta je mislio i kakav je teren pripremao.
Vaša Mapa opsjednutog Sarajeva obišla je svijet; možete li za čitaoce reći kako je uopće došlo do realizacije ovog projekta?
Da, mapa je dio mnogih biblioteka, univerziteta, škola, pojedinaca, medija, ona je odabrana da postane hit. Nastala je iz načina života. Zar nismo svaki dan naivno birali rutu kojom ćemo što ‘bezbjednije’ stići tamo ili ovamo? I tako je u mojoj glavi nastala mapa kretanja, a onda sam pomislila kako bi bilo dobro napraviti mapu grada koja je ustvari mapa grada pod opsadom. I onda je krenula odiseja, trebalo mi je 12 mjeseci da bude napravljena. Ozren Pavlović je nacrtao, crtao je mjesecima i original je ustvari slika, koju smo kasnije skenirali u Zagrebu i dali u štampu. A tadašnji gradonačelnik Barcelone i Manel Vila, njegov saradnik, su omogućili da ona nastane.
Baveći se ratom i dokumentovanjem ratnih zločina, uradili ste i projekat „Srebrenica – mapiranje genocida“. Kada biste povlačili paralelu između ovog projekta i projekta o opsadi Sarajeva, šta biste izdvojili kao najvažnije; u čemu su razlike, u čemu sličnosti?
I sad mislim da me rad na projektu ‘Srebrenica’ i mentalno i fizički smorio. Tu je razlika između Srebrenice i opsade Sarajeva. Ja cijelo vrijeme ukazujem na veličinu ljudske prirode u opsadi i govorim o mogućnostima pozitivnog transfera znanja i žive razmjene iskustava sa drugim. A Srebrenica je naprosto kraj svijeta, tamo nema ničeg osim najdubljeg zla, osim poraza ljudske prirode, osim brutalnosti planiranja, osim svođenja ljudi na predmete, osim … ne znam … samo rad na dokumentima i čitanje svjedočenja ubija. Nikada mi neće biti jasno kako sam dvije godine prolazila kroz to. I kako su Jelena, Davor, Igor i ostali radili na tom projektu…izmišljali smo metode govora o tome kako ćemo koju mapu prikazati. Dakle, Srebrenica je kraj svijeta, a Sarajevo još uvijek može biti nada za čovječanstvo. U Sarajevu smo imali šansu da preživimo, u Srebrenici je izveden plan u kome niko nije smio preživjeti.
Ove projekte ste u više navrata predstavljali i u Beogradu i Srbiji… Kakve su reakcije oni izazvali, s obzirom da brojne ankete i danas pokazuju da većina građana u Srbiji uopšte ne zna šta se dešavalo u BiH i Sarajevu od ’92. do ’96. ili o tome zna jako malo?
U Beogradu postoje ljudi koji su usred ‘zmijskog jajeta’ pružali otpor fašizmu. I oni su ti koji vode procese osvješćivanja i suočavanja. Ali, to je veliki zadatak za koji oni nemaju kapacitet i masivnost koja je neophodna. Ne znam vam reći da li građani Srbije znaju šta se dešavalo ili ne znaju. Ono što mogu reći je da svakako imaju izgrađen mehanizam kojim odbijaju da znaju. A kako vrijeme prolazi, a živimo u vremenu neprestanih promjena i drugih globalnih događanja, može se desiti da se period raspada Jugoslavije nikada ne nazove tačnim imenom i da svaka nova država baška odredi tumačenje onoga što je bilo. Stvoriće se niz novih slojeva i jako teško će biti otvarati sloj po sloj da bi se kazala istina, a onda i prihvatila. U doba Interneta, svako može napisati šta hoće i postaviti video koji hoće i staviti ga pod neki okvir, i kako tek znati koji su izvori pravi i čemu treba vjerovati. Čini mi se da klizimo u opasnu provaliju gdje će novi i stari slojevi pokopati sloj o kom mi govorimo.
Vjerujete li da dokumentovanje zla i njegovo prezentovanje javnosti na što direktniji način može uticati na ljudsku prirodu i zaustaviti, ili bar smanjiti, nova zla na ovdašnjim prostorima?
Pošto se zlo pojavljuje vijekovima i nakon velikih i malih ratova poslije kojih su takođe mnogi htjeli da se to više nikada ne ponovi, ne mogu reći da dijelim uvjerenje onih koji misle da na zlo u ljudskoj prirodi možemo uticati. Ali ono u šta vjerujem i zbog čega sam toliko dugo u ovom projektu je, da ako ne postojimo mi, nego samo oni, šta će sa svijetom biti?
Kao direktni i indirektni svjedok ratnih zbivanja u Sarajevu i BiH, kako gledate na suđenje Radovanu Karadžiću i Ratku Mladiću u Hagu i njihove ‘argumente’ o svemu što se tih godina dešavalo na bh. prostorima, odnosno dovođenje u pitanje istinitosti Vaše dokumentacije o opsadi?
Po meni, nikada se nije smjelo dogoditi da Slobodan Milošević, Vojislav Šešelj i Radovan Karadžić budu svoji branioci. Na taj način su obezvrijeđeni osnovni postulati etike i pravde: Kako dželat može ispitivati žrtve i ismijavati ih, a u cilju sopstvene odbrane. Istinitost naših istraživanja ne može biti dovedena u pitanje. Mi se bavimo govornom istorijom, dokumentovanim dokumentima i metodologijom koja ne formira unaprijedne zaključke.
Pod pretpostavkom da će i Karadžić i Mladić biti osuđeni za ratne zločine, šta je, po Vašem mišljenju, relevantna kazna za ono što je učinjeno BiH posljednjim ratom i koliko je bilo kakva presuda dovoljna satisfakcija za one koji su ovaj rat preživjeli?
Nema odgovarajuće kazne. A kazne mora biti da zločinci i bivši i budući ne bi mislili da klati, ubijati i silovati mogu nekažnjeno.
Kako danas doživljavate Sarajevo? Kao grad koji je pretrpio kataklizmu, koliko se od nje oporavio i gdje je u odnosu na Sarajevo koje je moglo postati da nije bilo rata? Ovo vas pitam stoga što se danas svi koji su početkom 90-tih živjeli u ovom gradu, sjećaju tog vremena kao zlatnih godina jednog nezaustavljivog prosperiteta u gotovo svim segmentima života, a danas je priča posve drugačija…
Pretpostavljam da ti koji kažu da je tada bilo divno, hoće da kažu da im nedostaje osjećanje pripadnosti stabilnoj državi sigurnih granica, jakog pasoša, poštovanja drugih i življenju bez velikih odgovornosti. Naravno da je bilo lijepo tada, ali to je nemoguće vratiti. Čak mi se čini da mlade generacije konačno donose novi talenat, novo znanje, novu sposobnost komunikacija sa svijetom, sposobnost suočavanja sa problemima. Još smo mi u procesu, još ništa nije završeno. Pa na TV dnevniku mi još uvijek gledamo o suđenjima ratnim zločincima, o novim masovnim grobnicama, o poginulim na minskim poljima, o ugroženim povratnicima, o prijetnjama da Bosne neće biti…a sve to izmiješano sa pokušajima glamura jednog novog sloja. No, opstanak na planeti će pasti i na nas, mnoge stvari će se mijenjati, htjeli mi to ili ne.
Da li današnje Sarajevo uopšte ima intelektualni kapacitet da se nosi svojom prošlošu, daljom i bližom, sa traumama koje su iza njega, ali i sa šansom koje ima kao multikulturalno društvo prepuno historije, kulturnih artefakata i duha koji se iznova rađa i generira?
Možda više od intelektualnog kapaciteta, a to je povezano, Sarajevo treba da ozdravi od banalnosti zla i mahale. Da se odluči da li je u svijetu i sa svijetom ili je u čaršiji, da li mota svilen gajtan ili hrabro stoji na svjetskoj sceni, da li bira pametne ili manipulatore, da li kaže mi smo pobjednici ili mi smo mali ljudi kolonijalnog mentaliteta? A obje strane su u igri.
Depo Portal, 24.03.2012.
Peščanik.net, 25.03.2012.
SARAJEVO
