Šta je bilo dobro u pitanju Da li je završena jedna epoha? To što možemo odgovoriti: jeste. Ko god da je postavio pitanje vjerovatno je mislio i to da u vremenu našem više ništa nije kao što je bilo, te se ni epohe ne mjere na isti način. Mjera nam može biti kraj procesa koji su se slagali metodom uzroka i posljedica i u tom sadržaju nemaju više šta da kažu niti kuda da se okrenu. Situaciju smo prerasli i to se može mjeriti kao kraj epohe. Ostali smo u tome mi i oni ali više nismo u istom odijelu. Možete misliti da sve stoji i vrti se u krug ali nije tačno, uticaji propasti spolja ne daju da ostaneš neuznemiren u trajnoj tuposti i sve većem bezobrazluku. Drmaju uragani sa svih strana, ako ne uragani onda požari, ako ne požari onda cunami, ako ne cunami, onda zemljotresi, ako ne zemljotresi onda samoubilačke bombe u raznim dijelovima svijeta. Šta ćemo sad? Nigdje stabilne tačke, strah vlada planetom, niko više vremena nema za nas jer se boje za sebe. Oni spolja još stvaraju neki privid da se struktura kojom vladaju dva vijeka ne pomjera dok se oko njih i sa jedne i sa druge strane sve ruši. Nikome spolja više nije važno ovo naše unutra, iako održavaju privid da jeste. Utoliko je epoha u kojoj se regija isticala od 1987. do danas, gotova, više nikome nije zanimljiva. U NY, na Petoj aveniji vrte bickl, proizvode struju da napune mobitele, a kad sam im tamo predstavila Sarajevo Survival Guide, 1994. sa svim tim od mentalnih do egzistencijalnih uputstava, mislili su da je crni humor, a sada prije nego uđu u banku na Wall Streetu, napune mobitel na biciklu koga vozi neki inteligentni dečko koji se prvi dosjetio da zaradi na bankarima. Pa onda ne možemo reći da nije kraj epohe. Jeste, ovo je kraj epohe blagostanja, kapitala, sigurnosti, očekivanog, svi upadaju u našu rupu bez dna. A mi ih čekamo na različitim nivoima pa da zajedno okrećemo bicikl. Bez obzira što neki kažu ‘ma kakav kraj, ovo je nastavak’ to je samo dio kompromitovane mahale. E pa epoha je gotova, epoha u kojoj su oni spolja mogli nešto da urade za nas ili da zahtijevaju od nas predstavljajući našu budućnost. Sada moraju da se brinu za sebe u slobodnom padu u zajedničku rupu. E sad, ko prvi od nas svih na planeti otkrije zlatnu granu (Japanci imaju posebnu vještinu da napukle građevine ili predmete ušivaju zlatnim nitima), taj će povesti sve nas iz rupe. Možda smo sada MI u prednosti. Prvi smo pali u rupu.

 
Peščanik.net, 29.11.2012.