Stevan Filipović se mnogo ljuti na bele glasače. On misli da su neki od njih neiskreni, prodaju bele bubrege za bubrege, potežu teško oružje kao što su promena sveta, građanska neposlušnost, pobuna i tome slično, a u stvari, to su sve racionalizacije njihove želje da sa vlasti odu Boris Tadić i DS. Pa da, jer da nije tako, da hoće da vide BT na vlasti, oni bi za njega glasali. Isto kao što na vlasti ne žele da vide ni nekog drugog iz aktuelne ponude. Pri tom nikoga ne sprečavaju da dođe na vlast, mada bi želeli da ih sve u tome spreče. A to je nemoguće. Pošto je belo glasanje jedan pasivan i nejak protest, ne vidim u čemu je problem, čemu tolika ljutnja, patnja i bol. Ne vidim ni zašto bi se beli glasač nekome pravdao, navodio razloge, ili pao pod udar bilo čije kritike. Baš kao što ni Stevan ne treba da se pravda zbog svog izbora. Nije reč ni o nekakvoj mimikriji, jer beli glasači nisu glasači Nikolića ili Dačića koji se, eto, služe belim glasom da ometaju svoje protivnike.

Pa i sam Stevan bi voleo da kazni DS i BT. Ali to neće učiniti jer smatra da će umesto njih doći takvi ludaci čiju vlast ne bi izdržali finansijski i zdravstveno neobezbeđeni ljudi. Razumljivo je da hoće da spreči da dođu na vlast oni za koje on misli da bi pogoršali njegovu situaciju. On se opredelio i u tome nema ničega spornog. Meni nije jasno da li njemu kod belih glasača smeta protest, ili to što neće glasati za Borisa Tadića. Meni se čini da je u pitanju ovo drugo, tj. da njega ljuti misao da beli glasovi odmažu Borisu Tadiću, a indirektno (ili nesvesno) pomažu Nikoliću, Dačiću, Koštunici i radikalima.

Beli glasači nikoga ne pomažu i u tome je poenta. Zamislimo situaciju kada smo birali između Miloševića i Koštunice. Šta bi u tom kontekstu značio beli glas, kome bi pomagao a kome odmagao? Ako je neko pre toga bio Miloševićev glasač, a ubacio je nevažeči listić (zato što smatra da mora da izađe na biralište), on više nije glasao za njega, ali nije glasao ni za njegovog konkurenta. Odmogao je obojici. Tako je i sada. Ako je neko bio birač Borisa Tadića, a neće glasati za njega a ni za konkurenciju (i obrnuto), uvek se radi o totalnoj negaciji: ni za jednog, ni za drugog, ni za trećeg, ni za četvrtog itd. Već pre četiri godine neki iz kluba Peščanika nisu hteli da glasaju za Borisa Tadića. Tada se govorilo “neću da glasam za manje zlo”.

Eskalacija od neglasanja za “manje zlo” do protestnog glasanja belim listićem je prirodni razvoj događaja zbog katastrofalne vladavine DS i njenoga lidera. Koliko smo svi mogli da primetimo, oni baš nikako nisu mislili na naše zdravlje i finansijsku situaciju, pa mnogi opravdano smatraju da to treba reći javno. Pri tom nemaju poverenje ni u druge stranke i zato ni njima ne žele dati glas. Da li je to izmotavanje? Ja mislim da nije. Evo i zbog čega. Da krenem od moje generacije. Prvo smo govorili – samo da odu komunisti – pa da nam krenu sloboda i demokratija. Došao je Milošević i otišli smo dođavola. Onda smo govorili – samo da ode Milošević pa da nam krene. Otišao je a nije nam krenulo – ubijen je premijer Đinđić. Onda smo rekli, samo da ode Koštunica, pa da nam krene. I on je otišao, a nije nam krenulo. Odlutali smo u totalni haos. Šta se sada čeka? Ništa! E u tome je problem. Situacija se uopštila do beznadežnosti. Ništa se više ne čeka. Otuda se pojavio beli glas. Da li će zbog toga neko stradati? Ne verujem. Možda, ako je reč o onima koji reflektuju na vlast. Baš nas briga, ko god stradao.

S obzirom na percepciju beznadežnosti (plus nepošteni izbori), Stevan Filipović zaista mnogo traži. Nije mu dovoljno što beli glas nije glas za konkurenciju Borisu Tadiću, nego očekuje da se glasa neiskreno za BT i DS. Njegov argument da se beli glasači opredeljuju za dobrostojeće ljude koji “mogu da prežive ludake” ne stoji, jer se oni ne opredeljuju. A i sami najčešće nisu među takvima. Beli glasači ne intervenišu u bilo koje konkretno pitanje. Oni ukazuju na beznadežnost i zato se opredeljuju protiv svih. Šteta što nema nekog jačeg sredstva. Ali, šta je – tu je.

Peščanik.net, 05.05.2012.

BELI GLAS

The following two tabs change content below.

Vesna Pešić, političarka, borkinja za ljudska prava i antiratna aktivistkinja, sociološkinja. Diplomirala na Filozofskom fakultetu u Beogradu, doktorirala na Pravnom, radila u Institutu za društvene nauke i Institutu za filozofiju i društvenu teoriju, bila profesorka sociologije. Od 70-ih pripada peticionaškom pokretu, 1982. bila zatvarana sa grupom disidenata. 1985. osnivačica Jugoslovenskog helsinškog komiteta. 1989. članica Udruženja za jugoslovensku demokratsku inicijativu. 1991. članica Evropskog pokreta u Jugoslaviji. 1991. osniva Centar za antiratnu akciju, prvu mirovnu organizaciju u Srbiji. 1992-1999. osnivačica i predsednica Građanskog saveza Srbije (GSS), nastalog ujedinjenjem Republikanskog kluba i Reformske stranke, sukcesora Saveza reformskih snaga Jugoslavije Ante Markovića. 1993-1997. jedna od vođa Koalicije Zajedno (sa Zoranom Đinđićem i Vukom Draškovićem). 2001-2005. ambasadorka SR Jugoslavije, pa SCG u Meksiku. Posle gašenja GSS 2007, njegovim prelaskom u Liberalno-demokratsku partiju (LDP), do 2011. predsednica Političkog saveta LDP-a, kada napušta ovu partiju. Narodna poslanica (1993-1997, 2007-2012).

Latest posts by Vesna Pešić (see all)