Foto: National Geographic

Foto: National Geographic

Krajem septembra 2011. godine skoro istovremeno usvojena su dva važna medijska dokumenta u Srbiji – Strategija razvoja sistema javnog informisanja do 2016. godine i Izveštaj o pritiscima i kontroli medija. Kratka istorija ova dva dokumenta veoma je poučna: prvi je pripreman dve godine, angažovani su veliki resursi (Ministarstvo kulture, medijska udruženja, međunarodne organizacije, stručna javnost i NVO), u njega je uloženo mnogo novca (200.000 evra evropskih donacija za izradu studije međunarodnih eksperata, 40.000 dolara za izradu ekspertskog sažetka konsultantskoj kući PwC – PricewaterhouseCoopers, serija okruglih stolova sa domaćim i stranim učesnicima u organizaciji OEBS-a i Ambasade Velike Britanije, radna grupa Ministarstva kulture za pisanje predloga); drugi je, samostalno, na osnovu višemesečnog istraživanja pripremio Savet za borbu protiv korupcije. Iako je reč o izveštaju jedne institucije, u njemu je prepoznatljiv stručni i ljudski rukopis Verice Barać, predsednice Saveta za borbu protiv korupcije, neumorne u raspetljavanju teških korupcionaških afera.

Uz veliku medijsku pažnju, Strategijom je objavljeno da će se država povući iz vlasništva u medijima „najkasnije u roku od 24 meseca po utvrđivanju zakonskog osnova“. To znači da je glavni domet dugoočekivanog dokumenta obaveza da se u prilično dalekoj budućnosti uradi ono što je Zakonom o javnom informisanju bilo propisano već 2003. ali nikada nije ostvareno. Približavanje EU uslovilo je propisivanje još nekih obaveza, pre svega projektno finansiranje i kontrola državne pomoći, ali u jednako nepreciznoj formi. Iako je Strategiju usvojila Vlada Republike Srbije, teško je reći ko će se stvarno zalagati za njeno sprovođenje. Reč je o prilično nekonzistentnom tekstu u kome ima međusobno nepomirljivih principa, pa se za sada uglavnom svi hvale učešćem u njegovoj pripremi  („član radne grupe“), a niko odgovornošću za njegov sadržaj, a posebno ne posledice („mi se nismo složili sa tim predlogom, ali je Vlada to ipak usvojila“). Tako je bilo i sa svim do sada usvojenim medijskim zakonima od početka bolne, dugotrajne i neefikasne tranzicije. O njima se po kuloarima prepričavaju bitke za svaki zarez i formulaciju i proizvodi uobičajena mitologija po kojoj su se „ekspertski timovi“ i „radne grupe“ zalagale za najviše standarde, ali vlast to nije prihvatala. Kao posledica su uvek nastajali ’nesprovodivi zakoni’, oni koji služe da se prema Evropi pokaže dobra volja, ali koji ništa značajnije ne menjaju.

U Strategiji još piše da se ne zna koliko je državno vlasništvo u medijima, sa koliko novca država učestvuje u finansiranju medija, koliko novca dobija javni servis od pretplate a koliko iz komercijalnih izvora, ali da će država sve to urediti po evropskim strandardima. Iako nema kontrole do sada postojećeg sistema finansiranja medija iz javnih izvora, niti efikasne zaštite od nedozvoljene koncentracije, to će, kaže se, ubuduće i pod mnogo komplikovanijim okolnostima, sigurno biti obezbeđeno. Skoro je uvredljivo da, sa svim tim naporima uloženim u Strategiju, u njoj ima tako malo podataka o medijima u Srbiji, a još je uvredljivije potpuno odsustvo bilo kakve razvojne vizije u jednoj oblasti koja se tako ubrzano menja.

Drugi dokument je uglavnom najavljen kratkim vestima kada se pojavio, ali se vrlo malo pisalo o njegovom sadržaju. Reč je o Izveštaju Saveta za borbu protiv korupcije Vlade Republike Srbije, a koji ne liči ni na jedan tekst o medijima koji je ikada izašao iz bilo koje državne institucije. Izveštaj o kontroli i pritiscima na medije napisan je jasno, hrabro, analizira tokove novca u i oko medija i mehanizme trgovine medijskim uticajem. Obilje podatka uglavnom nepoznatih javnosti dovedeni su u vezu i izvedeni su zaključci o korupciji i klijentelizmu u medijima. Izveštaj se čita kao krimi priča – ona prati tragove novca koji kruže po adresama offshore kompanija, tajkuna, medija i države seleći se po celoj planeti. Što je još važnije, Izveštaj jasno pokazuje kako se novac kreće da bi se sakrilo pravo vlasništvo, sprečila kontrola nedozvoljene koncentracije i kritički rad medija. Očekivalo bi se da će jednu ovako dokumentovanu analizu mediji jedva dočekati, pokušati da popune nedostajuće detalje i ispitati zašto se to dešava sa medijima u Srbiji.

Umesto toga Izveštaj je okružen medijskom tišinom.

Skriveni vlasnici medija

Kako to da je u vreme tolikih studija, okruglih stolova i rada na Strategiji, najprecizniju analizu pritisaka i kontrole medija uradio jedan savetodavni organ Vlade koji i nije nadležan za medije? Savet je pošao od jednostavne pretpostavke da su mediji važni u borbi protiv korupcije, a da tu bitku ne mogu da vode ako su i sami korumpirani. Zbog toga je istraživao saradnju sa medijima u 50-ak državnih institucija, a na osnovu prikupljenih podataka zaključio da su tri najveća problema medija u Srbiji:

(1) netransparentnost medijskog vlasništva,
(2) ekonomski uticaj države na rad medija kroz razne vidove budžetskih davanja, i
(3) problem RTS koji umesto javnog servisa ima ulogu servisa političkih stranaka i vladajućih elita (str 3).

Prema analizi Saveta, mediji su zatvoreni za probleme sa kojima se zemlja suočava, jer se nad njima vrši politički pritisak i jer je „nad njima uspostavljena potpuna kontrola. Više ne postoji medij iz kojeg građani mogu da dobiju potpune i objektivne informacije, jer pod snažnim pritiskom koji stiže iz političkih krugova, mediji prećutkuju događaje ili o njima izveštavaju selektivno“ (str. 1).

Od 30 najznačajnijih analiziranih medija (12 dnevnih, 7 nedeljnih novina, 6 TV i 5 radio stanica), 18 je sa netransparentnim valsništvom. Razlog što njihovi pravi vlasnici nisu poznati javnosti najčešće je prisustvo offshore kompanija i vidljiva namera da se stvarni vlasnici sakriju od javnosti. Istraživački napori Saveta da utvrde neke vlasničke strukture stvarno izgledaju kao krimi priča: nacionalni emiteri kao TV Prva, RTV B92, Radio Indeks i Radio Roadstar, ali i pisani mediji poput Večernjih novosti i Presa, za direktne vlasnike imaju preduzeća registrovana na Kipru, dok TV Avala i nedeljnik Standard imaju nepoznate vlasnike u Austriji. Problem sa offshore kompanijama u strukturi vlasništva je što “te kompanije najčešće služe kao školjke i nemaju klasičnu infrastrukturu u zemlji iz koje dolaze. Vlasnik je nekad fizičko lice u Srbiji, a ponekad se vlasnik firme sa Kipra krije u mreži drugih preduzeća osnovanih širom sveta“ (str. 6).

Mnogo je primera koji pokazuju koliko je Savet u pravu. Kada je u jesen 2010. godine jedan od najbogatijih ljudi u Srbiji, Milan Beko, u televizijskoj emisiji javno rekao da je vlasnik Večernjih novosti, oko kojih se inače vode veliki sporovi, to nije bilo vidljivo iz navodno uredne dokumentacije Agencije za privredne registre, a „Komisiji za hartije od vrednosti kasnije je trebalo sedam meseci da tu činjenicu i zvanično utvrdi“. Zvanično, Večernje novosti su u vlasništvu dve austrijske (Trimax Investmants – 24,99% i Ardos Holding – 24,90%) i jedne kiparske kompanije (Karamat – 12,55%). Kontroverze oko njihovog vlasništva izašle su u javnost kada je na njih ukazala nemačka kompanija WAZ posle neuspelih pokušaja da kupi Večernje novosti.

Drugi primer je TV Avala, u kojoj su novinari krajem 2011. godine počeli štrajk zbog toga što mesecima nisu primali platu. Prema evidenciji Republičke radiodifuzne agencije, većinski vlasnici TV Avala su austrijska kompanija Greenberg Invest (48,4%), domaći biznismen Danko Đunić (46,65%), Ekonomski institut (0,99% – u kome rade Danko Đunić, ministar u vreme Miloševića i šef konsultantske kuće Dilojt u Srbiji, i Aleksandar Vlahović, bivši ministar za privatizaciju), i Željko Mitrović (4,95%). Štrajk je trajao 65 dana i tokom njega se većinski vlasnici nikada nisu pojavili, niti su štrajkači ikada tražili razgovor sa njima. U ime vlasnika oglašavao se Željko Mitrović koji je istovremeno jedini vlasnik TV Pink, najveće komercijalne televizije u Srbiji. Za sve to vreme, RRA nijednom nije reagovala zbog nepoštovanja programskih obaveza, iako je TV Avala dva meseca umesto redovnog programa emitovala samo filmove, TV serije i reprizne programe. Pola godine kasnije, Željko Mitrović je javno govorio o planovima za prodaju TV Avale kompanijama CMI ili AlJazeera.

U Izveštaju se ukazuje i na moguću povezanost vlasnika TV Prve i TV B92, čije vlasničke veze vode do grčke medijske grupacije Antena. Kada su prošle godine grčki vlasnici kupili TV B92, RRA je dozvolila prodaju, ali u javnosti postoje sumnje da je reč o istom vlasniku koji je ranije kupio TV Prvu, a sumnje su pojačane komplementarnim programskim koncepcijama i promenama u sadržaju koje su vidljive posle vlasničkih promena na obe televizije.

I tako, prema tvrdnjama Saveta, od jedanaest radio i televizijskih emitera sa nacionalnom dozvolom, čak devet je sa netransparentnim vlasništvom, pa se u Izveštaju postavlja logično pitanje: na kakvo objavljivanje objektivnih i istinitih informacija su spremni mediji koji kriju pravog vlasnika kao svoju najveću tajnu?

Kako utiče država

Drugi problem na koji ukazuje Izveštaj su različiti vidovi finansiranja i uticaja države u medijima. Država je uvek veliki medijski vlasnik ali, u ovom trenutku, to vlasništvo, kao ni ono privatno, nije transparentno. Budžetsko finansiranje državnih medija je još manje transparentno i bez efikasne javne kontrole. Na primer, Vlada Srbije je krajem marta po hitnom postupku odobrila kredit državnoj novinskoj agenciji Tanjug za izveštavanje o izborima 6. maja 2012. godine. Kredit je beskamatni, u iznosu od 17,5 miliona dinara (oko 170.000 evra), a odluka je doneta na istoj sednici na kojoj je Vlada usvojila mere kojima će uštedeti 15,7 miliona dinara. Tanjug se finansira iz budžeta sa 216.715.000 dinara (oko 2,1 miliona evra) godišnje, a o ovako izuzetnim kreditima i finansiranju se u javnosti obično nikada ni ne sazna. Inače, tačan iznos finansijske pomoći države medijima nije poznat, i u zavisnosti od izvora, reč je o 21 ili 25 miliona evra godišnje. Jedan deo ovog novca godinama se dodeljuje javnim konkursima za sufinansiranje medijskih projekata, ali država ni danas nema jedinstvenu evidenciju utrošenih sredstava, niti efikasno prati trošenje, efekte i izveštavanje o ovim sredstvima.

Ali, direktno budžetsko finansiranje državnih medija nije jedini kanal uticaja na medije. Istraživanih 50 državnih institucija izdvaja oko 15 miliona evra za oglašavanje i promociju, a među njima najviše Telekom Srbije, Ministarstvo životne sredine, Agencija za privatizaciju, Ministarstvo ekonomije, Ministarstvo zdravlja i Ministarstvo poljoprivrede. Prema Izveštaju, na ovaj način ostvaruje se i partijska i lična promocija, a u medijima je nemoguće naći analitički tekst o radu bilo koje od ovih institucija. Savet navodi podatke da su političari koji vode resore sa najvećim budžetima za oglašavanje ujedno i oni koji su u istraživanom periodu bili najšešće u medijima. Najskuplje promotivne kampanje u to vreme bile su „Očistimo Srbiju“ (Ministarstvo ekologije), promocija start-up kredita (Ministarstvo ekonomije), „Kosovo je Srbija“ i kampanja za vakcinaciju protiv gripa AX1N1.

Mediji u stvari ostvaruju prihode od državnih institucija na sedam različitih načina: oglašavanjem, na osnovu specijalizovanih usluga informisanja, informisanjem po ugovoru, pretplatom na usluge i servise, subvencijom u kulturi, izdvajanjem iz fondova namenjenih civilnom sektoru, pa čak i za usluge istraživanja. Izgleda da se sve to finansira iz oko 40 miliona evra, koliko zbirno iznose budžeti za oglašavanje i državno finansiranje. Taj novac se uglavnom bez javne kontrole sliva u medije i svakako je veoma značajan iznos na medijskom tržištu, koje živi od ukupno 175 miliona vrednog tržišta oglašavanja.

Izveštaj se posredno bavi i ulogom agencija za odnose sa javnošću, marketinških i produkcijskih kuća i dolazi do poraznog zaključka da su one većinom u vlasništvu stranačkih aktivista ili sa njima povezanih osoba. Među njima je svakako paradigmatična uloga dve najveće agencije: Multikom Group u kojoj vlasnički udeo ima Dragan Đilas, gradonačelnik Beograda i zamenik predsednika DS, i Meken Erikson u vlasništvu Srđana Šapera, uticajnog člana DS i bliskog prijatelja bivšeg predsednika Srbije Borisa Tadića. Obe agencije imaju veoma razvijene poslove u oblasti oglašavanja, PR i proizvodnji programa uključujući i većinu najkomercijalnijih licencnih programa, kao što su Veliki brat, Menjam ženu, 48 sati svadba, Operacija Trijumf, Karaoke obračun i Ja imam talenat. U javnosti se često govori da one kontrolišu tržište reklama i posreduju između oglašivača i medija. Agencije od medija otkupljuju oglasni prostor koji kasnije prodaju pojedinačnim klijentima i u toj transakciji zarađuju novac, ali istovremeno i vrše uticaj i kontrolu nad ukupnim medijskim finansiranjem.

Ovo zamršeno klupko novca i uticaja svedoči o visokom stepenu korupcije u komercijalnim i javnim medijima i o visokom stepenu političkog paralelizma, odnosno preslikavanju političkog i finansijskog uticaja centara moći na medije. U tako frontalnom napadu, jedan po jedan popuštaju finansijski iscrpljeni mediji. Uprkos visoko polarizovanom društvu i podeljenoj javnosti u vreme 90-ih i uprkos nedemokratskom režimu, u Srbiji je postojalo nekoliko medija koji su proneli slavu nezavisnog novinarstva i bili stubovi kritičke javnosti. Izveštaj o kontroli medija pokazao je koliko je to davna medijska prošlost i da skoro više i nema medija koji su spremni za ovakvu ulogu, pa čak ni za to da započnu javni razgovor o medijima. Trećinu svih tekstova o Izveštaju koja se pojavila u ovdašnjim medijima objavio je dnevni list Danas, a većina iz nekadašnje porodice nezavisnih medija ga je uglavnom prećutala. Pošto ga ni Vlada Republike Srbije nikada nije razmatrala, iako je reč o dokumentu njenog Saveta za borbu protiv korupcije, Izveštaj je bio na dobrom putu da bude zaboravljen. Ali, dva meseca posle objavljivanja, nedeljnik Vreme mu je izenada posvetio Dosije: Korupcija u medijima u dva broja za redom. Pored teksta svoje novinarke kojim je predstavljen Izveštaj, objavljeno je i sedam tekstova uticajnih medijskih radnika.

Na tom malom uzorku medijskog sveta može se lako pročitati odnos prema temi i Savetu. Predsednici dva novinarska udruženja, koji o mnogim stvarima imaju različita viđenja, Vukašin Obradović (NUNS) i Ljiljana Smajlović (UNS), ovoga puta su bili jedini koji hvale Izveštaj i ukazuju na njegov značaj za razumevanje stanja i u medijima i u novinarstvu. Svi direktori i glavni urednici misle drugačije – slažu se da ima korupcije u medijima ali, naravno, u nekim drugim kućama, ne u njihovoj. Uz to, Veselin Simonović, glavni urednik Blica (Ringier Axel-Springer), smatra da Izveštaj napada časnu industriju i radi za državu, odnosno, vlast; Aleksandar Tijanić, direktor Radio televizije Srbije, da se u njemu ispod kišobrana „opšteg interesa“ traži poslovno uništenje javnog servisa, što može biti samo u interesu medijskih i drugih tajkuna, a Dragan Bujošević, glavni urednik Politike, o kojoj se zna sve ali ne i ko joj je vlasnik, o tome se ne izjašnjava nego se hvali nezavisnošću koju i Savetu priželjkuje.

U narednom broju, Darko Broćić, direktor komercijalne istraživačke agencije AGB Nilsen, brani ugled industrije oglašavanja koja ovde radi kao i u „čitavom civilizovanom svetu“, i objašnjava kako Savet pogrešno misli da novac koji državne institucije ili kompanije daju za oglašavanje i novac koji država na druge načine usmerava u medije imaju ikakve veze. Završni tekst Dragoljuba Žarkovića, glavnog urednika nedeljnika Vreme, „Opanjkavanje o trošku države“, počinje rečenicom: „Ko o čemu, Verica Barać o korupciji…“ i objašnjava kako je ona „udarničkim radom stvorila sliku društva u kome je percepcija korupcije jača nego što je korupcija sama po sebi“. Kao dobar poznavalac medijskih i drugih prilika u Srbiji, Žarković zna isto što i Aleksandar Tijanić, koji u svom tekstu, takođe, upozorava društvo na razorne posledice koje izaziva „baraćizam“. Meta njihovih napada nisu ni tajkuni ni vlast, ni korupcija ni Savet za borbu protiv korupcije, nego Verica Barać. Nije važno šta Izveštaj govori, ko blokira ili parališe medije ili šta Savet može ili ne može da sazna o korupciji. Važno je diskreditovati Vericu Barać, čiji intergritet i lični ugled u javnosti već odavno nisu vezani za instituciju, pa ni posao kojim se bavila.

Skoro da je simbolično što je prvi ovdašnji Izveštaj o korupciji u medijima ujedno i poslednji koji je Verica Barać uradila. Nedavno je preminula, ali i u ovom slučaju je postavila standard i pokazala kako se javno može govoriti o stvarima koje se čak i mediji trude da sačuvaju tajnim.

Medijska preža br. 42, maj-juni 2012, str. 19-20, Mirovni institut, Ljubljana

Savet za borbu protiv korupcije, Izveštaj o pritiscima i kontroli medija

Izveštaj o pritiscima i kontroli medija na sajtu Peščanika

Peščanik.net, 20.06.2012.

SLOBODA MEDIJA