U sredu, 6. februara, u zgradi EEAS-a (European External Action Service) u Bruxellesu održan je tripartitni sastanak za primer. Posredovanjem visoke predstavnice EU za spoljnu politiku i bezbednost, baronice Catherine Ashton, premijerno su se susreli predsednik Republike Srbije Tomislav Nikolić i prva predsednica Republike Kosovo Atifete Jahjaga.

Susret dvoje balkanskih predsednika, koji za evropsku javnost, opterećenu sopstvenim problemima, ne predstavlja baš ni po čemu posebnu ili važnu vest, za celokupno je društvo u Srbiji, a pretpostavljam i na Kosovu, od izuzetnog značaja. Dok ga je lady Ashton ocenila kao prvi korak ka „učvršćivanju dijaloga i dalje normalizacije odnosa Beograda i Prištine“, izvestiteljica Evropskog parlamenta za Kosovo, Ulrike Lunacek, neuvijeno ga je nazvala – „implicitnim priznanjem Kosova“.

Ovo, uostalom, i nije prvi susret te vrste. S jeseni prošle godine u belgijskoj prestonici su se, takođe posredstvom Catherine Ashton, susreli Ivica Dačić, premijer Srbije i Hashim Thaçi, predsednik vlade Kosova. Ta dvojica direktnih aktera destruktivne politike devedesetih verovatno nikada ne bi poželeli da se nađu u isto vreme na istom mestu. Ali, ko je u stanju da kontroliše i menja snažne struje realne politike? Tako su se i oni zatekli u Bruxellesu odlučni da se, sad kad su već tu, usiljeno smeškaju, rukuju pred kamerama i širokogrudo ispaljuju ovlašna, načelna obećanja da će ubuduće, je li, „sarađivati“.

Ma šta god to da značilo.

Slično se, dakle, ove februarske srede dogodilo i s predsednicima Nikolićem i Jahjagom. Tripartitnom sastanku prethodile su odvojene konsultacije s Ashtonovom a između se taman fino uklopio kratki photo-session. Na fotografijama gotovo istovremeno objavljenim na internetu imali smo prilike da vidimo dvoje predsednika i visoku predstavnicu EU uhvaćene u zajedničkom osmehu. I ako vizuelno neugledna baronica Ashton tu, baš kao i na svim drugim fotografijama, ponajmanje liči na nekakvu baronicu iz kolektivne imaginacije, Jahjaga likom pomalo podseća na Marinu Abramović, dok Nikolić sasvim pristojno liči na – Nikolića. Jedino što se široko osmehuje glave zabačene u stranu pa bi se po tome moglo pogrešno pretpostaviti da je čisto prezadovoljan što je, eto, baš njemu zapala ta čast da se u istoriju upiše kao srpski predsednik koji je priznao nezavisnost Kosova.

Međutim kako specifična migoljeća tehnika neuvijenog nepriznavanja poraza nije strana nijednom političaru tako je i Nikolić, u izjavi datoj novinaru RTS-a neposredno nakon sastanka, pre svega ostalog istakao da Kosovo – nije priznao.

Aha, da, mislili smo mi s druge strane. Naravno da ne.

Međutim, brzo je dodao da se „Srbija opredelila da, pomalo i mimo Ustava, prepoznaje specifičnost teritorije Kosova i Metohije, da prepoznaje na toj teritoriji nezavisno sudstvo, predsednika, vladu, parlament“.

Dakle, kako bi se jednim jasnim i neuvijenim jezikom reklo – da „prepoznaje“ Republiku Kosovo.

Ali to je nešto što predsednik Nikolić baš nikako ne bi da naglas izgovori, a ni srpska javnost da čuje, pa tako taj uzajamni prećutni sporazum i jednoj i drugoj strani daje dodatnu dozu nade i utiska da „još uvek nije sve izgubljeno“.

Eto po čemu je ta sreda, 6. februara, ispala toliko značajna. Univerzalno značajna, usuđujem se da kažem. Te srede, naime, imali smo priliku da naučimo da je, pod određenim okolnostima i kad se tako nešto baš jako želi, moguće „prepoznavati“ nezavisno sudstvo, predsednika, vladu i parlament otcepljene teritorije ali ujedno ne i njenu nezavisnost. To je, naravno, teško braniti, o tome je nemoguće govoriti, pa zato govor o Kosovu danas, u nedostatku veće iskrenosti i volje za suočavanjem, neminovno i sve češće jenjava u nemušto mrmljanje.

Nikolić je te srede uveče stajao na vlažnoj bruxelleskoj ulici i govorio u mikrofon onako kako to obično čini – mirno, bezizražajno i suvo, sebi u bradu. Njegova odbrana samoga sebe i srpske pozicije u ovim pregovorima, bila je onoliko neuverljiva i slaba koliko je u svemu ovome neuverljiv i slab položaj same Srbije. U nedostatku boljih vesti istakao je da je baronica Ashton u svom obraćanju čak dva puta naglasila da EU ne insistira na uniformnom priznanju nezavisnosti Kosova. Tačno je, dodao je, da su čitave dvadeset dve evropske zemlje priznale kosovsku nezavisnost, ali je jednako tako tačno da čak pet njih to nije učinilo. Delovao je kao čovek koji se očajnički hvata za slamku. Potom se razmahivao UN-om, ponavljao kako se „u razgovoru kretao u okvirima rezolucije“ ali videlo se da mu je i samom jasno da nema baš mnogo toga u rukavu. Stoga je ujedno nastojao da legitimizuje nove opcije i oprezno podvuče kako „ništa bolje od razgovora ne postoji“ i da treba raditi na „nacrtu sporazuma koji bi mogao da zadovolji obe strane“ upozoravajući da se „istorija piše lagano“ da bi na samom kraju pomirljivo konstatovao kako „svaki dan razgovora može da donese neko rešenje a ako se ne viđamo ne znam kako bismo došli do rešenja“.

Dok sam ga u sredu 6. februara uveče gledao na TV-u nastojeći da pažljivo slušam reči koje je nizao tihim, ravnim glasom, osetio sam, pored gotovo nepodnošljive dosade izazvane tim njegovim suvoparnim i nadasve opreznim nastupom, da se pred mojim očima odvija nešto veoma značajno. Sva ta dosada Nikolićevog narativa stajala je u oštroj suprotnosti sa visokohisteričnom, grmećom elokvencijom s kakvom se tokom poslednjih četvrt veka uglavnom govorilo i mislilo o Kosovu. A o Kosovu se govorilo i mislilo isključivo iz utrobe, jednim potmulim, turobnim lelekom koji se prostirao od zlokobnog visceralnog istoricizma i opsednutosti grobovima, krvlju i kostima pesnika Matije Bećkovića koji je Kosovo proglasio za „najskuplju srpsku reč“, preko folk i turbo folk kulture koja je lako prihvatila patetično natpevavanje i nacionalno-patriotsku pseudopoetičnost („Kud god da krenem tebi se vraćam ponovo“, pevala je Gordana Goca Lazarević a za njom još milion pevačica i pevača na svakoj svadbi, ispraćaju u vojsku, rat ili već nekom drugom tradicionalnom srpskom slavlju, „ko da mi otme iz moje duše Kosovo!“) pa sve do no-nonsense direktnosti pripadnika jedne sasvim nove generacije oličene uistinu zastrašujućim stihovima benda Al Stars: „Pokoljite Šiptare, pobijte vehabije/ ko se god buni neka se na kolac nabije/ vidim da plaču, kažem bilo je dosta/ i žene i decu, sve pobacajte s mosta!“

U poređenju sa svim tim rečitim turobno-utrobnim glasovima, Nikolićeva loša defanziva data nakon sastanka s Ashtonovom i Jahjagom, suvoparna, oprezna i slabo elokventna, činila mi se zapravo osvežavajućom, bez obzira na sve ili upravo zbog svega što predsednik Srbije tom prilikom nije želeo ili imao petlje da kaže. I pomislio sam, uz svu neiskrenost Nikolićevog narativa, da je i ta nemuštost, ta evidentna nemogućnost da se o Kosovu govori, bolja od one strašno nekonstruktivne jezičavosti koja je, kao proročanstvo koje je samo sebe obistinilo, proizvela stravičnu kosovsku tragediju. Sve dok ne naučimo kako da o Kosovu razgovaramo odgovorno, iz glave a ne iz stomaka, kao o problemu a ne kao o mitu.

I po mogućnosti što češće pod onim hladnim i slabo zainteresovanim svetlostima Schumanovog trga Evropske četvrti u Bruxellesu.

E-novine, 09.02.2013.

Jutarnji list, 09.02.2013.

Peščanik.net, 10.02.2013.

KOSOVO