Nadaleko je poznato tradicionalno srpsko gostoprimstvo. Po dobrom starom običaju gost se prvo izljubi, jakako tri puta, zatim sledi rakija, slatko i voda, jaka srpska kafa, ratluk, meze, pa opet rakija, vino, pivo a za ženskinje sok. Na kraju se naravno sve završi paljevinom.

Šalu na stranu, novi događaji u blizini Obrenovca ukazuju da se ovde više ne radi o ubeđivanju dobrog, ali eto zbunjenog naroda da privremeno kao komšije prihvati ljude iz dalekih zemalja, već o ozbiljnim krivičnim delima. Okupljanja meštana srpskih sela i varoši u slučaju najave smeštaja stranaca postala su moda. Uprkos pokušajima da se spontana okupljanja prikažu kao benigna, motivisana strahom i nepoverenjem, sve vodi ka zaključku da su okupljeni meštani jednostavno rasisti. To je veliki problem i da bi se počeo rešavati potrebno je najpre, kao u grupama podrške za odvikavanje od alkohola, prihvatiti da on postoji i reći: Ja sam alkoholičar/rasista.

Ipak, glavnog krivca za ovakvo stanje ne treba tražiti u pojedincima ili negativnim društvenim fenomenima. Sve “zasluge” za trenutno stanje treba bez dvoumljenja pripisati vlasti. Rezultati petogodišnje primene Zakona o azilu u Republici Srbiji su u najmanju ruku poražavajući. Sistem azila je uspostavljen pod pritiskom Evropske unije, a radi stavljanje Srbije na belu šengensku listu. Nakon toga se sve odvijalo traljavo. Čitav sistem azila (prijem, smeštaj, odlučivanje o zahtevu za azil i postupak nakon donošenja odluke) zasniva se na pretpostavi da će tražilac azila u jednom trenutku ilegalno preći u drugu državu. Bilans ove taktike ogleda se u samo tri odobrena zahteva za azil, i to pojedincima koji su legalno boravili u Srbiji (treba naglasiti da nikom od ljudi o kojima govorimo, tj. osoba koje su ilegalnim putem ušle u Srbiju, a koji čine ogromnu većinu tražilaca azila, nije odobren zahtev za azil). Sa druge strane, mediji po pravilu, možda i nesvesno podržavaju trenutnu politiku vlade po pitanju azila, naglašavajući da je Srbija azilantima samo usputna stanica na putu ka nekoj od država zapadne Evrope. To čine iznošenjem sopstvenih zaključaka ili prenošenjem izjava državnih funkcionera. Navešću samo dva sveža primera. Juče je predsednik opštine Obrenovac obećao da će 20 ljudi skućiti, obući, nahraniti i spremiti ih za dalji transport. Transport!? Ovde se radi o ljudima, a ne o robi. Nije na državnim službenicima da tražioce azila spremaju za transport, već da im omoguće uživanje prava zajemčenih međunarodnim ugovorima, Ustavom i Zakonom o azilu.

Još slikovitija je jučerašnja izjava premijera: Srbija je deo modernog sveta, nije ovo rasistička država. Oni moraju da budu smešteni i hitno da im se reši status i da se vrate u zemlje odakle su došli. Pored toga što prejudicira ishod postupka za dobijanje azila i naglašava da ih treba vratiti, on ne precizira da li misli na njihove države porekla ili susedne države iz kojih su ušli u Srbiju. Kao ministar policije premijer bi trebalo da zna da se u Srbiji, usled velikih troškova, vraćanje u države porekla (Sirija, Avganistan itd.) ne sprovodi. S druge strane, mogao bi u istom svojstvu da objasni javnosti kako se ovi ljudi vraćaju u susedne države i da li se tom prilikom poštuje propisana procedura. Sami tražioci azila navode da bivaju potrpani u neko prevozno sredstvo, odveženi na granicu sa Makedonijom i preko poljančeta poslati u ovu susednu državu.

Već nekoliko godina Komesarijat za izbeglice i migracije gromoglasno najavljuje izgradnju novog centra za smeštaj azilanata, ali nikako da odabere odgovarajuću lokaciju koja je dovoljno blizu, a opet daleko od Beograda ili nekog drugog većeg grada. Idealna lokacija bi takođe trebalo da bude na pristojnom odstojanju od vodovoda, elektrana, toplana, barutana, čeličana i drugih objekata od državnog značaja, npr. tekućih radova na gasovodu Južni tok. Ipak, ispostavlja se da je najveći problem naći lokaciju dovoljno udaljenu od ljudi u Srbiji.

Problem nedovoljnog kapaciteta za smeštaj tražilaca azila nije nov (setimo se dešavanja u Banji Koviljači), ali je kulminirao u poslednje dve godine. Od leta 2012. veliki broj ljudi se okuplja u šumi u okolini Centra za azil u Bogovađi. Državni organi su reagovali tek početkom zime 2012, kada su našli solomonsko rešenje i smestili određeni broj azilanata u jedan nedovršeni objekat, tzv. “Stojkovića kuću” u selu Vračevići. Iako je Komesarijat platio pristojnu svotu za korišćenje ovog objekta, uslovi smeštaja bili su nezadovoljavajući. Neko ko ne bi koristio diplomatski rečnik mogao bi mirne duše izjaviti da tamo ni stoku ne bi smestio. Uzgred budi rečeno, komšije pomenutih Stojkovića izražavali su svoje neslaganje potpisivanjem peticije protiv smeštaja, ali i kamenovanjem kuće. Čini se da je i sada u “Stojkovića kući” smešten izvestan broj tražilaca azila. Naravno, podstaknuti junačkim otporom Obrenovčana, Vračevčani su se takođe digli i blokirali lokalni put zahtevajući okončanje državnog terora. Zanimljivo je primetiti i izvesnu dozu licemerja meštana. Naime, oni ističu da su njihovi zahtevi motivisiani i brigom za tražioce azila, tj. da im u pomenutim objektima nisu obezbeđeni osnovni uslovi za život.

Stojkovića kuća
Stojkovića kuća

U odličnom tekstu čiji prevod je objavljen na sajtu Peščanika, možemo pročitati kako neki drugi ljudi na nekoj drugoj planeti reaguju na tražioce azila. Fudbalski navijači organizuju proteste PODRŠKE migrantima kojima preti proterivanje, dok lokalna crkva otvara svoja vrata i organizuje privremeni smeštaj. Sličnu reakciju od strane Srpske pravoslavne crkve nismo mogli primetiti, iako se tik pored centra za azil u Bogovađi nalazi istoimeni manastir. Srpske navijače bolje i da ne pominjem.

Ipak, bez brige. Najnovija vest daje javnosti za pravo da se raduje, jer se po svemu sudeći nazire svetlost na kraju tunela i okončanje stradanja ugroženih meštana, a možda i tražilaca azila. Naime, o problemu je obavešten prvi potpredsednik vlade NJ.K.V. Aleksandar I.

Peščanik.net, 29.11.2013.

IZBEGLICE, MIGRANTI