©IWM (Q 71107)
©IWM (Q 71107)

Krajem osamdesetih godina, kada je mnogo naučnika i naučnica, književnika i književnica pohrlilo iz SSSR-a na kongrese u intelektualno cvetajuću Jugoslaviju, bilo je nemoguće ne primetiti ukrajinski sastav: toliko lupetanja o nacionalnom duhu, od nikakvih sličnosti sa drugim Slovenima a naročito Rusima, preko neskrivenog antisemitizma, pa sve do nebuloza oko ukrajinskog “ґ” (koje je zaista bilo zabranjeno) kao izraza ukrajinske duše, teško se moglo podneti, pre svega zbog hiperprodukcije istoga u domaćem gnezdu. Pre nekoliko dana, na sajmu knjiga u Lajpcigu, eto nam svežih ukrajinskih intelektualnih boraca. Diksurs se nije mnogo promenio – od razlaganja kako je Putin psihijatrijski slučaj, sve do ocena da su i Belorusija i Ukrajina cvetale kad su im vladali Nemci. Ljudi su nedavno u Kijevu i drugde umrli za ideje, ideje to same po sebi nije popravilo. Učtivost zahteva da se slušaju svi koji imaju priliku da nešto kažu. Niko iz Ukrajine ili Belorusije nije nijednom rečju spomenuo ljudska prava, niko nije govorio o domaćim tajkunima, ili o razlozima da se preferiraju oni, evropski ili ruski eksploatatori. Zato je svaka druga reč bila narod, sloboda, i nezavisnost. Rezignirana publika je uglavnom mislila na novi Krimski rat. Nije naime bilo nijednog rešenja za one koje štite Rusi, one koje štite Ukrajinci, za zaštitnike isto tako ne, i jedino što je sledilo izloženim idejama kao rešenje – zasada još učtivo nedorečeno – jesu masovna raseljavanja, promene stanovništva, i naravno, genocid. U međuvremenu je napravljen osnovni gest za započinjanje rata od antike pa do danas – potopili su lađe u nekoj krimskoj luci da neprijatelj ne može izaći, organizovali su i pravi krajinski referendum. Jedan od tamošnjih intervjuisanih prošle noći na televizlji je uporedio situaciju sa Kosovom. Koja je to bila strana? Potpuno nevažno: na istoku izvesno žive načitaniji bednici nego na zapadu, a i spremniji da pređu sa reči na dela. Problem sa Ukrajinom posvuda istočno i južno od Beča, jeste to što nudi zastrašujući déjà vu.

Koje bi bilo jedino rešenje za Ukrajinu? Da sledi jugoslovenskom primeru, onom malo skraćenom i pojednostavljenom (dakle dobrano utopijskom) iz nekadašnjih udžbenika: prvo nezavisnost, zatim federativno ili konfederativno ustrojenje, jednaka prava svim etničkim i drugim manjinama, jednakost svih jezika, masivni aparat prevođenja, etnički i manjinski “ključ” horizontalno i vertikalno u sistemu. Onda bi sledile i izrazito nejugoslovenske i netranzicijske mere očuvanja socijalnog mira, ravnoteže i jednakosti, obazrivost prema neoekonomskim predlozima, medijsko ozdravljenje, političko bistrenje. Zvuči tačno onako kako nije uspelo, a nije ni pokušano, pre nego što se Jugoslavija raspala, a i nove države su se čuvale da slučajno ne izvedu nešto od ovakvih mera i programa. Da bi stvari bile gore, takve mere bi bile u potpunosti saglasne sa inače neusvojenim i nevažećim evropskim Ustavom i sa mnogim deklarativnim programima, smernicama i konferencijskim i parlamentarnim evropskim zaključcima. Ponašanje EZ prema Bosni i Hercegovini pokazuje nešto još ozbiljnije – a to je da je mnogo prihvatljivija ideja o primitivnosti manje razvijenih društava, koja, eto, treba što više etnički i birokratski rasparčati da bi uopšte funkcionisala, a ljudska prava treba usmeravati samo u etnički definisane mreže.

Yukrajina, ono što Jugoslavija nije mogla da sačuva, neće dakle biti rešenje. Ne mogu a da se ne setim kandidne izjave jedne mlade američke koleginice od pre nekoliko godina, da smo mi u ovome kraju sveta srećni što imamo tako mnogo zanimljivih i uzbudljivih priča, povezanih sa plemenima, nacijama i istorijom, i što to bez izuzetka uvek znači strast, a ne potrebu da se uredi nekim dosadnim egalizirajućim pravilma ponašanja… Tada sam joj malo surovo rekla da se to bogatstvo priča izračunava uglavnom brojem mrtvih. Danas bismo mogle revidirati taj razgovor: američki konzervativci sve više i češće misle da Putin ispunjava njihove vlažne i druge snove, i da bi zapravo (još nisu rekli, ali budala je toliko da se može očekivati) on bio idealni američki predsednik. Priče su, dakle, pobedile. Danas bih joj rekla da su priče posvuda pobedile razum, i da nažalost zaista ne ostaje ništa drugo nego da se ižive, pri čemu ni ona neće biti dugo pošteđena u uljuljkujućoj “dosadi”.

Krimski rat pre nekih vek i po bio je rat koliko-toliko poznatim oružjem, sa neobičnim savezništvima, i ključno obeležen samo jednom novinom – fotografijom i vestima u novinama. Uz opštu obazrivost ponovo podeljenog hladnoratovskog sveta, mogao bi se obnoviti u sličnim oblicima.

Peščanik.net, 18.03.2014.

UKRAJINA

The following two tabs change content below.
Svetlana Slapšak, rođena u Beogradu 1948, gde je završila klasičnu gimnaziju i doktorirala na Odeljenju za antičke studije na Filozofskom fakultetu. Pasoš joj je bio oduzet 1968-73, 1975-76. i 1988-89. Zaposlena u Institutu za književnost i umetnost 1972-88. Predsednica Odbora za slobodu izražavanja UKS 1986-89, sastavila i izdala preko 50 peticija, među njima i za oslobađanje Adema Demaćija. Bila članica UJDI-ja. Preselila se u Ljubljanu 1991, gde je redovna profesorka za antropologiju antičkih svetova, studije roda i balkanologiju (2002-14), koordinatorka studijskih programa i dekanka na ISH (2004-14). Glavna urednica časopisa ProFemina od 1994. Umetnička direktorka Srpskog kulturnoga centra Danilo Kiš i direktorka Instituta za balkanske i sredozemne studije i kulturu u Ljubljani. Predložena, u grupi Hiljadu žena za mir, za Nobelovu nagradu za mir 2005. Napisala je i uredila preko 100 knjiga i zbornika, oko 500 studija, preko 3.000 eseja, nekoliko romana, libreto, putopise, drame; prevodi sa grčkog, novogrčkog, latinskog, francuskog, engleskog i slovenačkog. Neke od novijih knjiga: sa Jasenkom Kodrnja, Svenkom Savić, Kultura, žene, drugi (ur, 2011); Franc Kavčič in antika: pogled iz antropologije antičnih svetov (2011); Mikra theatrika (2011); sa Biljanom Kašić i Jelenom Petrović, Feminist critical interventions [thinking heritage, decolonising, crossings] (ur, 2013); Antička miturgija: žene (2013); Zelje in spolnost (2013); Leon i Leonina, roman (e-izdanje, 2014); Leteći pilav (2014); Kuhinja z razgledom (2015); sa Natašom Kandić, ur. Zbornik: Tranziciona pravda i pomirenje u postjugoslovenskim zemljama (2015); Ravnoteža, roman (2016); Preživeti i uživati: iz antropologije hrane. Eseji i recepti (2016); Kupusara. Ogledi iz istorijske antropologije hrane i seksualnosti (2016); Škola za delikatne ljubavnike, roman (2018); Muške ikone antičkog sveta (2018); Libreto za kamernu operu Julka i Janez, Opera SNG Ljubljana, premijerno izvedena 19.1.2017; Antična miturgija (2017); Muške ikone antičkog sveta (2018); sa Marinom Matešić, Rod i Balkan (2018); Mikra theatrika II: antropološki pogled na antično in sodobno gledališče (2018); Volna in telo: študija iz zgodovinske antropologije (2019); Moj mačkoljubivi život (2021); sa Aleksandrom Hemonom, Mladost (2021); Feminističke inscenacije (2021); Osvetnice, roman (2022); Grožnja in strah: razraščanje sovražnega govora kot orodja oblasti v Sloveniji (2022). Romani su objavljeni na slovenačkom i makedonskom. Dobitnica nagrada Miloš Crnjanski za knjigu eseja 1990, American PEN Award 1993, Helsinki Watch Award 2000, Helen Award, Montreal 2001, nagrade Mirko Kovač za knjigu eseja 2015, nagrade Mira ženskog odbora PEN-a Slovenije 2016, Vitalove nagrade Zlatni suncokret 2017.

Latest posts by Svetlana Slapšak (see all)