Sa povlačenjem vode, život se polako vraća tamo gde je i bio. U blato.

Poplave i bujice su, kao sve nesreće, iznele na videlo najbolje i najgore u nama. Šta ko ima. Mnogi su nas prijatno iznenadili. Mnogi nas nisu iznenadili uopšte.

Prijatno iznenađenje stiglo je od nas samih – nas apatičnih, sebičnih i agresivnih kakvima smo se smatrali. Pokazalo se da ako i jesmo takvi, to umemo da odložimo za kasnije – kad prođu demonstracije, bombardovanje, poplave ili šta nam se već veliko, veće od nas dešava.

Neprijatne stvari došle su od onih od kojih smo to i očekivali. I nisu bile iznenađenje. Oni koji na sudu časti ne bi mogli da se pozivaju na olakšavajuće okolnosti, osim ukoliko ”ništa mi nije sveto” ne računate kao olakšavajuću okolnost, ovom prilikom su se zaogrnuli dubokom crninom i, u želji da pokažu kako su veći patolici od kake (pardon, disleksija, katolici od pape), pokazali izuzetnu borbenu gotovost u odbrani. Naravno, ne u odbrani od poplava jer ni oni ”nisu napunili ni džak peska”, kako je premijer prekorio svakoga ko je ovih dana poželeo da ima mišljenje, već u odbrani stava da su na sahrani samo narikače autentično ožalošćene. Duško Radović je svojevremeno, onda kada su se sirene još uključivale 4. maja u 15.05 (”kada je umro drug Tito”), komentarišući srdite reakcije ”zabrinutih građana” da se neki ljudi nisu zaustavili i stali mirno, rekao da nisu opasnost po državu oni koji nisu stali u stav mirno, već oni koji jesu, a ne misle tako.

Srećom, vanredna situacija je zvanično ukinuta. Naravno, ne i za one koji su pretrpeli štetu, jer njima nikakva odluka vlade ne može životnu situaciju učiniti redovnom ma koliko da su mnogi od njih već i ranije iskusili muku i nevolju. Muka i nevolja, makar i bile redovna pojava, nikome ne predstavljaju redovno stanje.

Redovna situacija se vratila i u vladu: opet se najavljuje rekonstrukcija. ”Možemo da budemo ponosni na građane, vojsku, policiju, volontere“ (psihološka pauza) ”i gotovo sve ministre”, rekao je premijer. Opa, na gotovo sve ministre. Znači da ima i onih na koje ne možemo biti ponosni. Ko su oni? I šta je problem? Jer, ako nas je obavestio, sve gledajući ambasadore na skupštinskoj galeriji, da niko nije smeo ni da pomisli da utiče na sastav vlade, ko je onda izabrao te ministre na koje ne možemo biti ponosni i, ako ih je, kao što kaže, premijer sam birao – zašto ne prihvati da je pogrešio, smeni te ministre i nastavi rad u ovim, realno teškim okolnostima? Pa zato što onda ni mediji ni mi ne bismo imali temu kojom bismo se bavili. Ni temu ni tenziju. A bez njih, teme i prateće tenzije, a bogami i slatke jeze (”uu, koga li će da smeni”) kojima se može popuniti barem pola godine, ako ne i godina i po kao prošli put – ne bi nam ostalo ništa drugo nego da se okrenemo sebi. A to bi moglo da bude kontraindikovano.

Peščanik.net, 26.05.2014.

POPLAVE 2014.

The following two tabs change content below.
Nadežda Milenković, kreativna direktorka, školovala se da radi sa delinkventima, a završila kao „samohrana majka srpskog advertajzinga“. Smislila neke od najboljih slogana: „Ili jesi ili nisi“ (Lav pivo) , „Izgleda šašavo, ali mene leđa više ne bole“ (Kosmodisk), „Ako vam je dobro, onda ništa“ (Peščanik)... Radila u reklamnim agencijama: Mark-plan, Sači, Mekken, Komunis. Sve manje radi komercijalne kampanje i okreće se goodvertisingu. Na Fakultetu za medije i komunikacije vodila master kurs: Idejologija. Autorka bestseler knjige „Kako da najlakše upropastite rođeno dete“, dugogodišnje rubrike „Pun kufer marketinga“ u nedeljniku Vreme i kolumne ponedeljkom na portalu Peščanik. Poslednja knjiga: „Ponedeljak može da počne“, 2020.

Latest posts by Nadežda Milenković (see all)