Radio emisija 27.06.2014, govori Dubravka Stojanović.

Svetlana Lukić: Skoro deceniju i po od vas se opraštamo do sledećeg septembra, početka nove sezone, vidovdanskim Peščanikom. Mnogo puta smo u toj poslednjoj emisiji u sezoni govorili o 28. junu 1389. godine, pa o 28. junu 1989. godine, pa o 28. junu 2001. godine, a jako retko i jako sporadično o tom datumu 1914. godine, odnosno Sarajevskom atentatu i početku Prvog svetskog rata.

Pored svega što se dešava u zemlji, teško da bi se i na našem sajtu i u emisiji toliko bavili tom temom da nije krajnje sumnjiv način na koji se njome mesecima bave predsednik države i njegovi dvorski istoričari.

Jedno vreme je izgledalo da se svežim sahranjivanjem Milunke Savić i raznim referatima koje je očigledno neko drugi pisao, u kojima se malo uzdiše, malo više preti – dakle, činilo se da se predsednik specijalizovao za Veliki rat zbog malo boljeg tretmana u TV dnevniku, a onda je sve više ličilo da je to jedan od načina da se parira dojučerašnjem posinku, a sada zadihanom evroentuzijasti koji se miri i levo i desno, i gore i dole. Međutim, kako je vreme odmicalo, Nikolićevom tumačenju Prvog svetskog rata, ako se o tome uopšte radi, pridruživalo se sve više istoričara, pisaca, pesnika, reditelja, a na kraju i Aleksandar Vučić, koji je odbio da ode u Sarajevo i pridružio se složnoj braći u Andrićgradu.

Pitanje je na šta se ovde uopšte misli kada se govori o Prvom svetskom ratu; zašto se uopšte o njemu toliko govori i s toliko strasti. Jeste okrugao datum, stogodišnjica je, to nije mala stvar. Međutim, pitanje je zašto toliko nismo pričali o stogodišnjici Balkanskih ratova, za vreme kojih je, uzgred, Srbija udvostručila svoju teritoriju. Kud ćeš lepšeg povoda za slavlje jednog Srbina od osvajanja novih teritorija? Međutim, ta stogodišnjica je prošla u tišini, a ova prolazi u tolikoj buci i busanju u grudi. Pitanje je – zbog čega.

Govori jedina i počasna gošća današnjeg Peščanika, istoričarka Dubravka Stojanović.

Dubravka Stojanović: Evo nas dan pred Vidovdan. Dogovorili smo se u novembru, kada smo prvi put snimali emisiju povodom Dana primirja u Prvom svetskom ratu, da ćemo sačekati ovaj Vidovdan, videti šta će sve biti rečeno i u čemu je u stvari problem sa tim Prvim svetskim ratom.

Da podsetim šta je bilo u novembru: tada je, tog leta 2013, izašla knjiga Kristofera Klarka „Mesečari“ koja je izazvala nepojamnu reakciju u Srbiji, gotovo stanje histerije, i nas je tada, u novembru, zanimalo o čemu se tu radi i da li je moguće da mi živimo u društvu koje se tako snažno i masovno potrese zbog jedne naučne knjige od 800 strana, sa ogromnim fusnotama, arhivskim signaturama i ostalim. Pratili smo tada šta je govorio predsednik Nikolić i čitava ta retorika koju je Klarkova knjiga pokrenula jasno je govorila da se radi o političkom pitanju, jer je on tada govorio „Srbija neće dozvoliti…“, „Srbija je ponovo napadnuta“. Dakle, ponovo se vratila poznata ratna retorika i bilo je potpuno jasno da se tu ne radi uopšte o Kristoferu Klarku, da se ne radi ni o Prvom svetskom ratu, već da se radi o nečemu danas.

Tada smo to, manje-više, fokusirali na evropske integracije, na to da je došlo do izvesnog ubrzanja, u tom trenutku je izgledalo, i mislili smo da je predsednik Nikolić, koji traži svoje političko mesto, i svi koji su se uključili u taj hor – a moram reći da se dobar deo intelektualne, a naročito istoričarske javnosti tu uključio – da su oni prosto reagovali, što se kaže iz stomaka, na tu strašnu opasnost da ćemo mi nekom neverovatnom brzinom od 10 godina ući u tu Evropu. Mislila sam tada, a mislim i dalje, reagovali su na taj način jer je Kristofer Klark bio personifikacija te Evrope i taj užasni napad na njega bio je zapravo onaj stomačni izraz tog antievropejstva u našoj zajednici.

Tada smo se zabavljali time što su mnogi istoričari i mnogi pripadnici intelektualne javnosti tražili da država Srbija odgovori. Nikako nam nije bilo jasno kako sad to država treba da odgovori na jednu knjigu. To bi značilo da je neka država uposlila Kristofera Klarka – kao što to ovi istoričari koji tako reaguju jesu u takvoj poziciji u našoj državi – dakle, da je on neki državni istoričar što je naravno za Britaniju nezamislivo, i da on sada obavlja taj neki posao koji su ovde navikli da na taj način rade. I strašno nas je zanimalo kako će država odgovoriti.

Sada, pri kraju svega toga, dobili smo i te državne odgovore i sada ćemo to, danas, analizirati. Međutim, ono što prvo treba da uradimo, to je da se vratimo uopšte na mesto Prvog svetskog rata. Zašto je Prvi svetski rat uopšte toliko važan? Zašto on može da izazove tolike emocije? Zašto je on nešto što se politički zloupotrebljava? I da pođemo od toga da je baš u svim tim debatama jedan istoričar, što je važno, rekao da je Prvi svetski rat ključno mesto srpskog identiteta. Podvukla sam da se radi o istoričaru zbog toga što on to nikako ne bi smeo da kaže.

Ono što je sigurno u svim analizama kreiranja identiteta, konstrukcije identiteta, to je da oni nastaju na osnovu stereotipa, na osnovu tih opštih mesta, raznih emotivnih prerada istorije. Prema tome, jedan istoričar koji bi trebalo da se bavi naukom i koga bi trebalo, recimo, da zanimaju pitanja kao što su kako je to izgledalo na srpskom selu, na primer, tih šest godina koliko su muškarci ratovali, od 1912-1918, kako je bila glad, koliko je dece umrlo. To bi trebalo da budu teme. Kad istoričar kaže da se od toga pravi identitet, to znači da on svesno zapravo govori da istoričari treba da preziru tu stvarnost i da se bave pre svega emocijama koje možemo da iscedimo iz neke prošlosti.

Da vidimo sada kakvo je političko mesto imao Prvi svetski rat tokom 20. veka u Srbiji i u Jugoslaviji. Tokom Kraljevine Jugoslavije on je naravno imao značajno mesto, zbog toga što je bio mesto rođenja te države. Prema tome, tu počinje taj osnivački mit, ali se na onome što je srpska komponenta nije preterano insistiralo, zbog toga što je ta, a i sledeća Jugoslavija bila država pomirenja, i samim tim, nije se moglo mnogo insistirati ni na velikim srpskim pobedama, ni na velikim srpskim žrtvama, ni na toj jedinstvenoj ulozi Srbije, upravo zbog toga što su drugi jugoslovenski narodi bili tokom tog rata na drugoj strani, pa samim tim se nije preterano na tome insistiralo, i zbog toga ta mitska mesta nisu stvorena u Kraljevini Jugoslaviji.

Socijalistička Jugoslavija imala je svoj mit, i njeno rodno mesto bio je Drugi svetski rat. Samim tim Prvi svetski rat je već i zbog toga morao da bude potisnut u toj konkurenciji, a opet, kao država pomirenja, nije mogla da ističe jedan narod, pa samim tim ponovo ni srpske žrtve ni srpsko herojstvo, tako da se sećamo raznih situacija u kojima je bilo zabranjeno pevati „Tamo daleko“, „Ja sam ja, Jeremija … srpska artiljerija“ i tako dalje. To je bilo rezervisano eventualno za Srpsku novu godinu, ali sasvim potisnuto upravo kao potencijalni izvor srpske nacionalne arogancije.

Ključni trenutak je 1972. godina, kada izlazi četvorotomni roman Dobrice Ćosića „Vreme smrti“. Tim romanom ćemo se baviti, jer je on u stvari odredio istorijsko sećanje Prvog svetskog rata, s tim što je važno imati na umu da je ta 1972. bila političko istrčavanje Dobrice Ćosića, odnosno to je bilo prerano. Jugoslavija još nije ušla u krizu kakva će se desiti osamdesetih, i taj roman nije odmah imao tu ulogu koju će kasnije dobiti,već je imao ulogu, ako možemo tako metaforično da govorimo, ideološke ponornice. On je nastao, napravio je senzaciju, o tome se šaputalo. I prosto je bilo potrebno da prođe 10 godina i da se desi sve ono što se desilo od 1980. pa nadalje, odnosno bilo je potrebno prvo da umre Tito, zatim da krene Kosovska kriza 1981. i naravno da krene duboka ekonomska kriza Jugoslavije. I sva ta tri, i još ko zna koji okidači, doveli su zapravo u pitanje jugoslovensku federaciju i već ranih osamdesetih postavili pitanje njene ili reorganizacije, ili njenog rušenja.

To je politički kontekst koji je bio neophodan da bi Prvi svetski rat dobio sada svoje pravo mitotvorno mesto, i to mitotvorno mesto mislim da treba da smestimo u 1983. godinu, kada je u Jugoslovenskom dramskom postavljena predstava na osnovu romana Dobrice Ćosića, „Kolubarska bitka“. Mislim da je to taj presudni trenutak. Tada su novine pisale da je ta predstava pokrenula, kako su govorili, provalu istorije. Novine su tada pisale da se u pozorište ulazilo kao u crkvu, da je to bio događaj ravan nekom verskom ritualu, i svi koji smo bili na toj predstavi možemo da se setimo da je publika ustajala, navijala, vikala „juriš“, da se plakalo, smejalo, da je to zaista bio jedan verski ritual koji bismo mogli da poredimo sa inicijacijom ulaska u novorođenu naciju, i mislim da je ta predstava bila taj pravi okidač. Međutim, naravno, nije to nešto što je moglo da napravi tu homogenizaciju naroda koja je bila potrebna, nije sad mogla cela Srbija da dođe u Jugoslovensko dramsko.

Celu Srbiju je pokrenulo nešto drugo, ponovo u sferi kulture, i sada smo u godini 1985. kada je objavljen roman Danka Popovića „Knjiga o Milutinu“. To je taj prekretni događaj, i mislim da komotno tu knjigu možemo da zovemo „mala crvena knjiga“, sećajući se kulturne revolucije Mao Ce Tunga. Ta knjiga je odigrala presudnu ulogu. Sa 140 i nekoliko strana ona je neka vrsta dajdžest dela Dobrice Ćosića. Tu su dakle sve te ideje na gomili. I ono što je podmah važno da kažemo, iz čega je jasno da se ne radi ni o kakvom kulturnom, još manje istorijskom fenomenu, već da se radi o potpuno novoj, zapravo, političkoj situaciji, govori podatak da je za godinu i po dana objavljeno 18 izdanja te knjige, i da se računa da je ona prodata u oko 500 hiljada primeraka. To je bila ta knjiga – što bi se reklo, „knjigom u narod“ – koja je ušla u svaku srpsku kuću, i ona je prenela glavne mitske ideje.

Da podsetim, Milutin je srpski seljak, i knjiga počinje njegovim učešćem u Balkanskim ratovima a završava se njegovom smrću u takozvanim komunističkim kazamatima. Prema tome, on prolazi čitav 20. vek i samim tim je personifikacija srpske nacije. Pisalo se tada da je on arhetipski srpski seljak, da je on suma nacionalnih istina, da je on nosilac srpske istorijske sudbine, kolektivni heroj, a mislim da je najtačnije rekao sam pisac, Danko Popović, kada je rekao da je Milutin deda svih Srba. On je prosto odigrao tu ulogu i ta knjiga je dobila mesto ideološkog pamfleta. To je zapravo, po mom mišljenju, knjiga koja je izvršila neku vrstu medijske funkcije ideja Dobrice Ćosića do širokih masa.

Međutim, krajem osamdesetih godina Prvi svetski rat je opet bio potisnut, sada zbog toga što je iz takozvane ropotarnice istorije izvučen Drugi svetski rat, jer u pripremama za rat u Hrvatskoj nije Prvi svetski rat mogao da odigra tako značajnu ulogu, već se sada vratilo na Drugi svertski rat, i to sa naglaskom na ono što se dešavalo u Nezavisnoj državi Hrvatskoj. Sećamo se svih tih jama koje su otvarane, Jasenovca, i svega toga što smo mogli svakog dana da slušamo na televiziji. Nezavisna država Hrvatska ostala je glavna tema tokom devedesetih godina, ali je zanimljivo da je i posle pada Slobodana Miloševića Drugi svetski rat zadržao svoje neprikosnoveno mesto, ali sada ponovo zbog potpuno druge funkcije, zbog rehabilitacije četnika i drugih kolaboracionista i zaboravljanja njihovih zločina. Prema tome, to je bilo stanje tokom takozvanih demokratskih vlasti, dvehiljaditih godina.

Prvi svetski rat se vratio tek 2013. godine, kada su počele ove pripreme za stogodišnjicu i Peščanik je, naravno, reagovao odmah. Postavili smo pitanje o čemu se tačno sad radi i sad smo, mislim, u situaciji da složimo te kockice, pogotovu kada vidimo šta se sve tokom ove godine o tome govorilo. Da bismo razumeli kako je moguće da Prvi svetski rat uvek izazove tu povišenu temperaturu, moramo sad da napravimo jednu analizu tih ključnih mitskih mesta, da vidimo koje su te osnove koje Prvi svetski rat omogućavaju kao događaj, koje su te osnove, što bi ovaj istoričar rekao, srpskog identiteta, odnosno tog mitskog i emotivnog tumačenja istorije, da vidimo uopšte dokle smo tu stigli.

Prvi svetski rat je izuzetno važan zato što je nekoliko bitaka koje su se u njemu dogodile, počevši od Cerske i Kolubarske, zaključno sa probojem Solunskog fronta, presudno za stvaranje tog mita o ratničkoj i pobedničkoj naciji. Mislim da je Arsenije Jovanović, koji je režirao „Kolubarsku bitku“ u pozorištu, najbolje u jednom intervjuu kasnije to sam definisao, rekavši da je Kolubarska bitka u stvari Kosovska bitka, ali sa pobedom na kraju. To ne znači da je pobeda bitnija od poraza. Naprotiv, poraz je bitniji, ali ipak ta priča o pobedi godi, ona je ipak važna za nacionalno samopouzdanje, za heroizaciju nacije.

Poređenjem književnosti i udžbenika istorije moj cilj danas je da pokažem kako su te predstave iz književnosti, od Dobrice Ćosića preko „Knjige o Milutinu“, ušle zapravo direktno u naš sistem obrazovanja, preskočivši potpuno kritičku istoriografiju tako da neke od najboljih knjiga, kao što su knjige Andreja Mitrovića, Ljubinke Trgovčević ili Đorđa Stankovića, nisu ostavile, naravno, nikakvog traga na mit. Književnost je preskočila svoj put i direktno se ulila u naš sistem obrazovanja.

Ideja o heroizaciji prošlosti, na primer, ulazi u današnji udžbenik kroz jedan citat nekog francuskog oficira koji kaže – hajde da verujemo da to zaista kaže – citiram iz današnjeg udžbenika: „Samo je francuska konjica, i to uz velike napore, mogla da stigne srpsku pešadiju“. U jednom istorijskom izvoru, romansiranom sećanju francuskog oficira koji govori o tim velikim danima, ovako nešto je sasvim dopušteno, i to je potpuno u redu. Ali da to uđe u udžbenik istorije, i to bez ikakvog otklona, bez ikakvog pitanja đacima „kako vam zvuči ovaj citat?“, bez ikakvog dovođenja u pitanje kako je moguće da francuska konjica jedva prati srpsku pešadiju i to na visinama Kajmakčalana, već jasno govori o čemu se tu radi. Dakle, radi se o pripisivanju natprirodnih svojstava srpskoj vojsci i srpskom narodu, i to je bilo ključno, ako se setimo, za kraj osamdesetih, to je bilo ključno za pripremu rata, zbog toga što se tada govorilo „svi naši ratovi su pobednički, naši protivnici su sve ratove izgubili“ – i na tome se hranila nacionalna arogancija.

Podrazumevalo se da će takav biti rezultat i tog rata koji se pripremao, i već sama ta činjenica govori koliko je to užasno opasno, jer to jeste bilo ključno za ulazak u rat, da smo mislili da ćemo te Hrvate, Albance koji nikad nisu ni državu napravili, ni jedan rat dobili, da ćemo to da smažemo za sekund i da, kao što je Arkan govorio, pijemo kafu u Zagrebu. Međutim, eto, kada nešto postavite na mitu, stvar se obično preokrene, i Srbija je doživela te velike poraze kakve je devedesetih doživela.

Druga ključna ideja zbog koje je Prvi svetski rat taj osnivački mit jeste ideja o naciji-žrtvi, o kojoj smo jako puno u Peščaniku govorili, i uvek smo govorili da je ta samoviktimizacija naročito povoljna na Prvom svetskom ratu gde je Srbija realno izgubila između trećine i četvrtine stanovništva. Ali jedno pitanje je kolike su stvarne žrtve, a drugo pitanje kako se mi s tim žrtvama dalje odnosimo, kako se ponašamo prema njima, na koji način ih pamtimo. U svakom slučaju, ta samoviktimizacija, koja je zloupotreba tih žrtava, užasno je važna zato što narod-žrtva ima sve te moralne i političke privilegije, svaki njegov postupak je unapred oprošten, i ona služi da se svi okolni narodi stalno podsećaju na taj nikad isplaćeni dug. Ili, kao što je Amos Oz rekao jednom prilikom, „prisustvujemo svetskom prvenstvu za najveću žrtvu među narodima“, i mislim da su Srbi odavno u toj trci.

Ideja o žrtvama, veličanje smrti, ključna je za delo Dobrice Ćosića koje se i zove „Vreme smrti“, a Milutin je sam po sebi arhetip te žrtve. Kroz sva ta književna dela dominira slavljenje smrti kao ključne teme života. To je nešto što je, na žalost, takođe ušlo u nastavu istorije, i ovde se često koriste izvori. To je taj tipičan mehanizam, gde kažete „pa evo, izvor kaže“. Pitanje je, naravno, kakav je tvoj odnos prema tom izvoru, kako ćeš ti đaka uputiti da čita taj izvor ili je đaku od 13 godina prepušteno da ga shvati. Na primer, na jednom mestu u današnjem udžbeniku, gde se opisuje situacija u Valjevu – dakle, ponovo je istorijski izvor u pitanju – stoji da su okupatorske snage javljale da „i muškarci i žene smrtnu kaznu dočekuju stoički, mirno. Smrtna kazna izgubila je svaku efektivnost. Smrti se niko nije plašio“. I kada vidimo bilo koji opis u današnjim udžbenicima vidimo da je to ne samo ideja, već i sam jezik Dobrice Ćosića, tako da u udžbenicima piše „Srbija je bila zemlja smrti“. To je ponovo širenje tih epskih vrednosti, u kojima se razvija prezir prema smrti i pripremaju se i najnovije generacije za ideju da je smrt vrhunac koji oni uopšte mogu i da dožive.

Više puta smo u Peščaniku govorili o tom odnosu prema žrtvama, odnosu prema brojevima, ali uvek treba ponoviti, kao što premudro kaže Ceca Lukić. Dakle, ponovićemo još jednom tu priču. Ono što se u poslednje vreme ustalilo, i ono što piše u svim udžbenicima istorije, to je taj broj od 1.200.000 mrtvih. Ono do čega je stigla naučna istoriografija uglavnom je oko 700.000 mrtvih, što je, naravno, zastrašujući broj za državu koja je imala oko 3.500.000 stanovnika. Odnekud je istoričarima, piscima udžbenika i svima koji učestvuju u toj debati potrebno da ubiju još pola miliona ljudi, ali je sada i odnos prema tom broju, naravno, nešto čime se mi ovde pre svega bavimo. U jednom udžbeniku koji je objavljen u Miloševićevo vreme, pisao je taj broj od 1.200.000 ljudi, ali je stajala i rečenica: „Ipak, ona je [Srbija] podigla svoj ugled“. Drugim rečima, direktno se kaže da je to vredelo, da se to isplatilo, da jeste možda to malo mnogo, ali je i dalje na snazi princip mourir pour la patrie što bi rekli Francuzi, i niko od nas i nema šta pametnije nego da položi svoj život na taj način, ponovo i uvek, u svakoj prilici.

Zašto se uvek vraćamo na ovaj broj, i zašto uvek govorimo o tim brojevima? Zbog toga što je to, u stvari, centar tog mita. On je nosilac te samoviktimizacije, od povećanja broja do načina na koji se time bavimo. A jasno govori da je mit zato što te žrtve nikada nisu prebrojane. I u nizu popisa stanovništva koji su se dešavali posle Prvog svetskog rata moglo se tačno utvrditi koliki je taj broj bio. Međutim, to se nikada nije desilo. I to se nikada nije desilo za Drugi svetski rat, i to se nikada nije desilo za ratove devedesetih.

Upozoravali su demografi i 2001. i 2011. da bismo mogli, ako bi se po određenim načelima ti popisi učinili, tačno znati i broj mrtvih i broj ranjenih i broj materijalnih gubitaka u tim ratovima. I Hrvatska i BiH i Srbija odbile su da se popisi urade po tim pravilima.

To je odnos prema žrtvama. Nikoga tu ne zanimaju stvarne žrtve, pogotovo ih ne zanima svaki pojedinac, što bi tebalo da bude deo modernog društva, koje slavi i pamti svaki pojedinačni život. Dakle, ništa od toga stvarno nije važno, nego je važan samo taj mit i svakome je važno da se samo neprekidno vrši manipulacijama brojevima.

Prelazimo na sledeću mitsku tačku: Prvi svetski rat je važan zbog toga što na osnovu srpskog ratovanja u njemu možemo da gradimo tu sliku jedinstvenosti, ekskluzivnosti. I stalno se ponavlja da niko drugi nikada nešto slično nije uradio. Kod Milutina to možemo da nađemo na desetinama mesta. On stalno o tome govori. Evo, na primer, jedna rečenica: „Nikad ni jedan drugi evropski narod nije ratovao na ovakvim visinama“ – misli se na Kajmakčalan. Kao što, isto tako, piše i u udžbeniku, pa je recimo taj prelazak preko Albanije, piše, fenomen bez presedana u istoriji ratovanja i međunarodnih odnosa. Dakle, i udžbenik direktno, kao i književnost, proizvodi tu svest o apsolutnoj jedinstvenosti. Naravno, tu jedinstvenost postižemo tako što je svaka komparacija kod nas nemoguća. Postaviti odmah jedan od osnovnih naučnih postulata i reći „hajde da vidimo da li je neko na taj način ratovao, da li ima takvog presedana“ – to je, naravno, nedopustivo jer time rušite mit, a ono što je tu presudno jeste da verujete u tu jedinstvenost jer je, naravno, ekskluzivnost prvi korak do superiornosti koja vam onda daje veća prava nego što drugi imaju. Samim tim vi počinjete da rangirate narode, i čim vi rangirate narode, vi ste na korak od genocida, jer onda smo odmah u priči o višima i nižima, i odmah do pitanja da li ti niži uopšte imaju pravo na život.

Kada ste sebe već tako superiorno postavili – dolazimo sada do nove tačke u mitu – vi sebe nemate s mnogo čim drugim da poredite. Vi ste već iznad svih drugih naroda, prema tome, što bi se reklo, samo nebo vam je granica. I odatle upravo i imamo to korišćenje biblijskih metafora. Kao što možemo da vidimo u medijima ili u književnosti, ključne dve reči kada se govori o srpskom ratovanju u Prvom svetskom ratu jesu „golgota“ i „vaskrs“ Srbije. Tako se zovu i mnoge emisije, a ono što je bitno jeste da u apsolutno svim udžbenicima, i onim konzervativnijim i onim malo liberalnijim, koji su danas u upotrebi uvek postoji upotreba te dve reči. Cela nacija neprekidno izgovarajući te reči ponavlja Hristovu sudbinu, ali je to ponovno slavljenje smrti jer, kao što je poznato, u ideji da nema vaskrsenja bez smrti, zapravo smrt ima centralnu poziciju. Ponovo se vraćamo na kult koji je bio presudan i za ratove – da bi Biljana Plavšić mogla da kaže da ćemo žrtvovati tri od šest miliona, kako je ono beše izračunala, i da bismo te ljude pozvali u smrt – ali i da bismo stalno održavali taj sistem vrednosti, jer ne znamo kad će nam biti to ponovo potrebno i kad će nas neko ponovo pozvati u smrt.

Nova mitska tačka koja se može graditi izuzetno na osnovu događaja u Prvom svetskom ratu, jeste ona ideja o srpskom narodu kao o velikodušnom, kao onom koji sve čini za druge, i tu dolazimo do jednog izuzetno važnog mesta za čitavu tu ideologiju, a to je emocija nepravde jer ona je možda najjači lepak za naciju. Ona je ta koja homogenizuje sve pojedince tim snažnim osećajem da smo mi objekt stalne istorijske nepravde – gde vi stalno nekom nešto dajete, gde ste vi stalno neshvaćeni i na kraju najlošije prođete. To je važno zbog toga što homogenizuje naciju, ali je važno i zato što je to najlakši okidač za revanš. To je taj sindrom neuzvraćene ljubavi koji vas zapravo mobiliše, koji je bio, ako se sećate krajem osamdesetih i početkom devedesetih ključan za početak rata i za rušenje Jugoslavije.

Milutin neprekidno o tome govori. On stalno govori „mi idemo da oslobađamo druge, mi ginemo zbog drugih“, i onda poimence ide šta sve radimo za Slovence, šta za Hrvate i tako dalje, ali on stalno ima taj osećaj da je ta njegova žrtva nepriznata, da to niko ni neće, da ga svi čudno gledaju. To je ključno mesto tog romana. Citiram mesto gde srpska vojska ide do reke Soče na granici Slovenije i Italije, i kaže sada Milutin, „a gde je ta Soča i šta je Soča?“ – dakle, on uopšte i ne zna šta je Soča – „ajde“, kaže, „da umiremo i za Soču. Ko će, ako mi Srbi nećemo“. I kaže: „Valjda svaka reka ima narod koji treba da umre za nju“. To se neprekidno ponavlja u svim situacijama kroz koje Milutin prolazi, on stalno govori da ti narodi – što je, naravno, ključno mesto srpskog nacionalizma – nisu ni tražili slobodu; da su hteli državu, valjda bi je sami napravili; da su hteli da se oslobode, valjda bi se i sami oslobodili. A mi ih, eto, uludo oslobađamo i dajemo im državu, sve im dajemo a oni to nikako ne razumeju i nisu dovoljno zahvalni.

Naravno, to je književnost i možemo o „Knjizi o Milutinu“ da razgovaramo na različite načine ali, što bi neki rekli, književnost ima pravo da bude kriva. Udžbenici nemaju pravo da budu krivi, oni imaju potpis ministarstva obrazovanja, i sada ćemo da vidimo kako su ove Milutinove misli direktno prešle u udžbenik preskačući rezultate naučne istoriografije – i to pre svega kroz ideju da je Srbija oslobodila druge jugoslovenske narode, dala im državu. Još jedna izuzetno važna komponenta za taj srpski nacionalizam jeste da je Srbija svaki put dala ruku narodima koji se uvek nađu nekako na pogrešnoj strani istorije. Ali mi, iz te velikodušnosti, dobročinstva, uvek im damo ruku i prevedemo ih, provučemo ih kroz taj moralni usek istorije, na šta mi imamo ekskluzivno pravo, a oni ponovo nas zloupotrebe.

Citiram udžbenik gde se kaže: „Srbija je omogućila ostalim jugoslovenskim narodima da formiranjem“ – pa sad ide boldovano, dakle, nije ni ovo dovoljno što piše, nego da se to pojača – „da formiranjem jugoslovenske države napuste stranu poraženih i da se priključe pobednicima“. Ili, recimo, direktno, opet citiram udžbenik: „Srbija je u novu državu uložila srpsku državnost, tradiciju, za nju žrtvovala trećinu stanovništva, definisala i diplomatski iznela jugoslovenski program“. Ne pominje se da je tu bilo i nekog domaćeg interesa i da je to bio srpski ratni program.

Sledeća mitska tačka koja je bila izuzetno važna tokom osamdesetih, ali ništa nije izgubila na emotivnom potencijalu, jeste mit o neprijatelju koji takođe odlično može da se gradi na osnovu interpretacija Prvog svetskog rata, pogotovo kada govorimo o svim susednim narodima ali i kad govormo o Evropi kao takvoj. Jer nisu nam neprijatelji samo Austrougarska i Nemačka protiv kojih smo ratovali nego su, bogami, neprijtelji i saveznici koji su raznim pokušajima pregovaranja sa našim neprijateljima, Italijanima i Bugarima, hteli da daju naše teritorije i tako dalje. To jeste bilo tako, ne ismevam, ali je ponovo pitanje šta ćete vi iz toga zaključiti. Da li ćete zaključiti da sa velikim silama treba da gledate kako ćete svoje interese da ostvarite, ako je takva situacija, ili vi treba ponovo da sve pretvarte u sopstvene neprijatelje, što radi i naša književnost i naš sistem obrazovanja.

Ako bismo Milutina podvrgli nekom psihijatrijskom ispitivanju, mislim da bismo lako došli do određenih dijagnoza, pre svega o njegovoj paranoidnosti, jer tu u svakoj rečenici imamo slike Hrvata i Bosanaca koji – sad citiram – „kolju po Mačvi“; Crnogoraca koji su pobegli u kuće; Makedonaca koji neće slobodu i ne vole nas jer smo ih oslobodili; Albanaca koji kolju srpske devojčice. Ne znači da svega toga nije bilo. Bilo je, ali, prvo: bilo je toga i sa srpske strane ali tu stranu nikada ne vidimo, i ne vidimo ni da se kaže, recimo, šta su sve naši narodi jedni drugima uradili, pa hajde da iz toga izađemo. Ne. Uvek smo mi samo žrtve, a svi drugi su krivci. Tako se stalno razvija paranoidna svest, jer se nikad ne kaže da je u tim odnosima bilo i nečeg dobrog. Toga nema u istoriji, ima samo klanja.

Zašto je važan mit o neprijatelju? On je dodatni štap koji pomaže osvetu. I ako je nekome ostalo nešto nejasno, Milutin zaključuje, citiram: „Treba da im vratimo, da pobijemo Arnaute. Oni su pobili naše, razmrskali im glave ušicama sekira“. On najdirektnije poziva na osvetu. I svaki put kad na taj način poređamo neprijatelje, moramo da znamo da je to uvek poziv na revanš.

Na kraju dolazimo do poslednjeg mita. To je mit o Jugoslaviji za koji je ponovo Prvi svetski rat, naravno, ključan, jer je ta država tada stvorena. Tu dolazimo do ključnog mesta i kod Dobrice Ćosića i kod Milutina, i kod današnjih udžbenika, a i kod današnjih političkih reakcija na Prvi svetski rat, zbog toga što se sve što smo ranije pomenuli – herojstvo, velike srpske žrtve, velika nerazumevanja i velike nepravde – sve je uzalud. To je Dobrica Ćosić formulisao: Jugoslavija kao istorijska greška. Tu ideju potpuno otvoreno nalazimo u udžbenicima, recimo, za osmi razred. U današnjem udžbeniku piše: „Srbija je od prihvatljivog pijemonta srpstva“ – dakle, kroz ovo prihvatljivo direktno pisac udžbenika učestvuje u debati i kaže šta je dobro – dakle, „Srbija se od prihvatljivog pijemonta srpstva proglasila za magloviti pijemont jugoslovenstva“. Ponovo jasno sugeriše korišćenjem prideva. „Bio je to ishitren i nedovoljno promišljen preokret, fatalan mit o jugoslovenskoj državi“. Ne treba, naravno, ni govoriti da udžbenik sasvim sigurno nije mesto za ovakvu vrstu rasprave i lupanja šamara istorijskim junacima, istorijskim idejama i situacijama – ali, naravno, pošto kod nas obrazovanje nema obrazovnu svrhu, ovakve stvari su tu ključne.

Najveći dokaz da je osnovno tumačenje Prvog svetskog rata mitsko, jeste veliki intervju Dobrice Ćosića dat početkom aprila koji je, eto, sticajem okolnosti nazvan „politički testament“. Vrlo brzo se pokazalo da je to zaista i postao testament jer je Ćosić brzo nakon toga umro. Veliki deo tog intervjua posvećen je baš Prvom svetskom ratu i nedvosmisleno kaže – dakle, ako je nekom posle četiri toma, i posle Milutina, i posle svega nejasno, u „testamentu“ Dobrica Ćosić direktno kaže: Prvi svetski rat je srpski poraz. Time završavam ovu analizu mita, jer se pokazuje u kojoj je meri taj mit suprotan onome što je takozvana istorijska istina, ili nešto što svako malim razmišljanjem može da zaključi.

Ako je Srbija od početka vodila taj rat uz one koji su na kraju pobedili, nema nikakve dileme da je Srbija pobednica tog rata. Nije to što je razumno, što je golim okom vidljivo, na čijoj strani stoje svi argumenti, nego ponovo mitsko tumačenje Dobrice Ćosića, gde on nedvosmisleno kaže da se radi o porazu, i to je sada ta ključna ideja gde on miri pobede i poraz jer, rekla sam na početku, poraz je daleko važniji sentiment od pobede: pobeda malo diže samopouzdanje, ali poraz je ono što stvara tu tegobu, poraz je ono što povezuje naciju. I to je sada ta ideja da smo pobedili u ratu, dakle, jesmo heroji-ratnici, ali smo izgubili u miru, naravno, zbog toga što je taj mir doneo Jugoslaviju.

Kada je umro Dobrica Ćosić, meni je tu lično najvažnije da su svi govornici, svi koji su o njemu pisali, rekli upravo ovo što ja pokušavam da dekonstruišem, a nije ni bilo potrebno u stvari da se ovoliko trudim, zato što su oni rekli da je tumačenje Prvog svetskog rata Dobrice Ćosića zapravo ono što je danas naše kolektivno sećanje. Na tu istorijsku svest u Srbiji zaista nisu uticale naučne knjige, već ono što je Ćosić u svojim romanima ispevao.

Ukratko sam pokazala koja su to ključna mitska mesta, i sad možemo da pređemo na ono što je politička sfera danas. Država je odgovorila jednim skupom u Akademiji nauka koji je otvorio predsednik, koji je podneo još jedan referat o Prvom svetskom ratu gde je ponovo, istim nabojem, rekao „Srbija neće dozvoliti reviziju, Srbija će se suprotstaviti, Srbija ovaj put neće prećutati“ i tako dalje. On i dalje živi u toj napetosti. Međutim, važno je da su brzo posle, ili čak istovremeno sa tim skupom u Akademiji nauka, u posetu došli Milorad Dodik i Emir Kusturica, i tom prilikom su i predsednik Srbije i premijer Srbije Aleksandar Vučić izjavili da oni neće ići u Sarajevo, već da će oni otići u Andrićgrad i tamo sami sa sobom obeležiti atentat koji se dogodio u Sarajevu. Tako vidimo o čemu se tu tačno radi.

Tim gestom oni su jasno hteli da pokažu da Srbija ni ne želi da se pravi da je sada neka druga Srbija. Oni koji stalno govore da je ovo sada neki veliki zaokret, zapravo ovim gestom pokazuju da ne samo što nisu doneli novo, nego da i na simboličkom planu svima poručuju da je to ona uvek ista Srbija koja neće pružiti ruku, koja neće iskoristiti ovu priliku da baš ode u Sarajevo. Oni odlaze kod Kusturice u Andrićgrad. Poručuju tačno ono što iz retorike Tomislava Nikolića mi i možemo da zaključimo, tj da se rat nikada nije završio, da smo mi još u ratu iz devedesetih, što se jasno poručuje odlaskom u Republiku Srpsku. Što je još mnogo gore pokazuje se da smo mi još uvek u 1914. da i taj rat još uvek traje.

Iskoristila bih nešto odlično što je Basara napisao svojevremeno: „Metak ispaljen u Sarajevu ubio je Zorana Đinđića“, što mislim da je jako dobra rečenica, ali bih ja otišla još korak dalje i rekla „metak ispaljen tog 28. juna 1914. u Sarajevu još uvek leti“. Dakle, on još uvek nije stigao na svoje mesto, i to ne zbog ideja Gavrila Principa, nego zbog načina na koje se on zloupotrebljava. Jer šta oni hoće da poruče? Oni hoće da poruče da smo mi zaista u 1914, da je napetost te vrste još uvek na snazi, da oni vode i dalje tu bitku, čime odmah kažu da uopšte ne vide da se svet od tada jedno četiri puta potpuno promenio i da nema nikakve veze taj svet 1914. sa svetom danas. Tako mnogi istoričari i svi političari govore za događaj u Sarajevu i za konferenciju koja se upravo tamo desila – sada, kad vidim da je to bio bojkot srpske strane užasno mi je žao što na nju nisam otišla, ali u vreme kad sam bila pozvana imala sam već suviše drugih obaveza i nisam mogla da napišem još jedan referat na tu temu. Ovde se za tu konferenciju kaže „tamo su se okupile poražene zemlje Prvog svetskog rata“. I to svi ponavljaju.

Oni se nisu mrdnuli od te podele, i dalje vide svet podeljen na Nemačku, Austrougarsku i zemlje Antante. Ne vide da moderna Nemačka, ili moderna Austrija leže u diskontinuitetu sa imperijalnim politikama tih zemalja iz 1914. Pozivaju se na neke predstavnike ekstremne desnice koji su, uostalom, i došli ovde na skup u SANU. To je dodatni skandal što je Austriju predstavljao pripadnik Hajderove partije koji je neonacista, voli Nemce pa zato mrzi Austrougarsku, on ima taj problem. Zato je i došao u Beograd, da se bori protiv Austrougarske. Dakle, on je shvatio za šta se tu bori. Govori se o poraženim zemljama i oni tako vide današnje događaje u Sarajevu. Nisu se pomerili iz tog vremena.

Na kraju moram da zloupotrebim ovu tribinu koju si mi dala i da kažem da je sada tačno 10 godina od mog prvog učešća u Peščaniku 2004. godine. Ono što je dugo bila špica – što vam nikad neću zaboraviti – ona priča „hoćemo li u Evropu ili ćemo u Rusiju, hoćemo u demokratiju ili ćemo u autokratiju, hoćemo li na ovaj ili na onaj način“, stoji danas čvršće nego pre 10 godina. „Hoćemo s Kosovom, ili bez Kosova“, nijedna od tih dilema nije rešena. Tome služi sve ono o čemu mi danas pričamo.

Ne žive oni u toj istoriji. Znaju oni da današnji svet nije onaj svet. Ali oni istoriju koriste da bi ljudima stalno stvarali emocije da smo mi još uvek tamo gde smo bili 1914. Koriste je da bi ponovo pokušali da zaokruže svoj bolesni nacionalni projekat. Koriste tu istoriju da bi se, ako je ikako moguće, vratili danas na taj kej na Miljacki, uzeli taj pištolj od Gavrila Principa koji je pucao u ime Jugoslavije i u ime svojih levih i anarhističkih ideja – da bi uzeli taj pištolj od njega i pucali u ime ideja zbog kojih je pucao i Ratko Mladić.

I opet nije bilo potrebno da ja sve ovo analiziram, jer opet je neko uradio posao za mene – jedan od istoričara – i izgovorio da su zapravo te revizije istorije koje su u toku, kako oni to vide, u današnjoj Evropi odnosno, tačnije, na današnjem Zapadu, citiram, „to su argumenti kojima će se uskoro krenuti u nove pokušaje ukidanja Republike Srpske“. To je pitanje koje inače vrlo često postavljam – da li je to ludilo ili je to pokvarenost? Ako kažemo da je to ludilo, ima argumenata. Jer to bi značilo ovako, na primer: NATO i zapadne zemlje, predvođene Sjedinjenim Državama, rade na proizvodnji istoriografskih knjiga i daju zadatak Kristoferu Klarku da piše takve knjige da bi ukinuli Republiku Srpsku; kao da ona sama po sebi ne daje više nego dovoljno argumenata, i već se sama ukinula, jer ne postoji ni u jednoj dimenziji, ni političkoj, ne može ni od poplave da odbrani, ni od komaraca, ne može ništa da uradi, ne može svoje građane da leči.

Druga mogućnost je da vi palite taj narod Republike Srpske koristeći i Gavrila Principa i atentat i sve to da biste mu rekli da se u stvari radi o ukidanju Republike Srpske, a pošto smo u poslednjih 25 godina naučili da čitamo sve upravo obrnuto od onoga što se kaže, drugim rečima to znači: ne, mi u stvari koristeći Gavrila Principa, proglašavajući njega ekskluzivno srpskim herojem – što on nikada nije bio, on je sebe sam na sudu nazvao jugoslovenskim nacionalistom – dakle mi, zloupotrebljavajući Gavrila Principa, Vidovdan, 1914. i stogodišnjicu, mi u stvari rušimo BiH. I zato mi idemo u Andrićgrad, zato mi ne idemo Sarajevo.

To je zapravo ključna poruka, a sve ovo ostalo radi se da bi se taj jadni narod, koji je sada još jadniji nego što je bio početkom devedesetih, vezao za tu ideju, pre svega za taj stalni osećaj nepravde, stalni osećaj žrtve, koji mobiliše bolje nego išta drugo.

Svetlana Lukić: Slušali ste istoričarku Dubravku Stojanović. Bio je ovo poslednji Peščanik u ovoj sezoni, a naš sajt će nastaviti da radi svakodnevno. Pozdravljaju vas Svetlana Vuković i Svetlana Lukić.

Peščanik.net, 01.07.2014.

PRVI SVETSKI RAT
VIDOVDAN