Corax, Slobodna Evropa 02.06.2014.
Corax, Slobodna Evropa 02.06.2014.

Mislim da se za ovih dvadeset pet godina nikada nisam „odviše često” oglašavala u javnosti. Moje obrazovanje, koje je pretežno iz sfere umetnosti, možda mi pomaže da uočim pojave i da ih pre intuitivno, no strogo racionalno protumačim, ali to nije dovoljno da bih sebe smatrala pozvanom da to što mislim obavezno i saopštim. A kad to i učinim, onda to radim kao ljudsko biće kome savest ne dopušta da ćuti. Jer, na sreću, nisam ni pravnik, ni ekonomist, ni sociolog, ni istoričar, ni psiholog, ni politikolog, ne pripadam dakle, profesijama koje obavezuju čoveka da kaže šta misli o svim oblicima i posledicama jednog pervertiranog načina vladanja u čijem znaku mi živimo već četvrt veka.

Što se pak tiče javnog angažmana, smatram ga ljudskom obavezom, nezavisno od toga da li će on uroditi plodom i nezavisno od toga koje smo profesije, a ponajmanje od toga da li neko zna za nas ili ne. Ti usamljenički glasovi, koje susrećem najčešće na stranicama Danasa u rubrici “Lični stav”, meni uvek ulivaju veću nadu od glasova čak i onih ljudi čiji je ugled nesporan i čije mišljenje cenim. I ti bi usamljenički glasovi, jednoga dana “svojom brojnošću mogli dati težinu vlastitim idealima” (da citiram Fridriha Hajeka, koji je, uzgred rečeno, čest predmet sporenja na vašem sajtu).

U tom neverovatno velikom vremenskom rasponu u kojem umiru i rađaju se bar dve generacije, taj način vladanja doživljava izvesne, u prvom redu spolja iznuđene promene, ali njegova suština ostaje ista. Ona je bila i ostala autoritarna, a što je autoritarnost bila veća, što je bila vidljivija, ona je uživala veći ugled i imala veći broj pristalica u ovoj sredini. Što će reći, uvek je bila posledica onog što nazivate “kolektivnim izborom”. Jer autoritaran režim (za razliku od totalitarnog) uspostavlja se bez prinude, konsenzusom, dakle, sve nas čini odgovornim za njegova dela koja tolerišemo (da donekle parafraziram Jaspersa). Represija dolazi kasnije, kad saglasnost počinje da opada.

Međutim, dok je za pokretanje mehanizma represije, čijom je prvom žrtvom uvek sloboda mišljenja i izražavanja, Miloševiću bilo potrebno gotovo deset godina, Vučiću je za to bilo dovoljno samo nekoliko meseci i on to čini u jeku svoje popularnosti. Kažem ovo imajući na umu, pored ostalog, činjenicu da je Milošević s mirom podnosio najnemilosrdnije Coraxove karikature i nije napravio ni od jednog čoveka slugu koji bi Coraxa napadao, što su uradile e-novine samo mesec dana po Vučićevom ustoličenju na mesto premijera. Niti su mu dovođeni na saslušanja, ili mi bar o tome ne znamo, policajci da bi ih on lično saslušavao i iz njih izvlačio priznanja koja mu odgovaraju, i to sasvim privatnim povodom, što čini Vučić, a tu vest prenose te iste e-novine, kao da je reč o najprirodnijem, zakonom dozvoljenom pravu nekog ko ima na raspolaganju svu vlast.

O histeričnom obrušavanju na medije koje je usledilo naročito po ukidanju vanredne situacije, o svim razlozima zbog kojih je do toga došlo bilo je reči u vašoj emisiji od 30. maja i to na način koji je meni nedostižan. Ja sam zahvaljujući toj emisiji, posle svih predočenih dokaza o apsolutnoj nepripremljenosti i nesposobnosti ove vlasti da se izbori s nevoljama koje zadese zemlju i koja tu svoju nesposobnost želi žestokom cenzurom da prikrije, shvatila da nije samo reč o nesposobnosti već i manjku pameti i to o kolosalnom manjku, da se poslužim ovim oksimoronom, koji će ubrzo nju samu ugroziti. I to me je obradovalo. A evo zašto. Da bih to objasnila, iznova ću se poslužiti poređenjem Miloševića i Vučića.

Milošević je postepenim, gotovo matematički precizno gradiranim pojačavanjem pritiska postupao s nama kao što se u onom užasno okrutnom eksperimentu postupa sa žabom. Kao što znate: žaba se stavi u sud s vodom koja se polako zagreva da bi se dovela do ključanja, a jadna životinja skuva se bez ijednog znaka opiranja. Mi smo, srećom, u poslednji čas iskočili iz Miloševićevog lonca, ali nam je previše vremena trebalo da shvatimo gde smo i time smo produžili njegovu vladavinu. Ovo apsolutno panično Vučićevo ponašanje pokazalo je da on nema inteligenciju potrebnu za autoritarno vladanje, a još manje za demokratsko. Sve što se videlo za ove dve poslednje nedelje ličilo je na farsu ibijevskih razmera u kojoj je on glavni protagonist, a pošto je ta farsa bila izvedena na fonu istinske ljudske drame, onda je to moglo otrezniti, u doslovnom i prenosnom smislu, velik broj njegovih privrženika (osim onih iz e-novina, naravno). I eto, to me raduje, jer mi uliva nadu da se ne može biti toliko smešan i dugo ostati na vlasti, uprkos dvema decenijama političkog šegrtovanja.

A što smo mi sada suočeni sa ovakvim oblikom vladavine, posle toliko godina iskustva s autoritarnim režimom, krivi su oni koji su straćili više od decenije našeg života, uništili svu našu energiju pobune, stvorili plodno tle za bujanje ekstremno desničarskih pokreta i klerikalizaciju zemlje, koji su omogućili i podržali reviziju istorije, sistematski prikrivali istinu o razlozima i posledicama rata iz devedesetih – a to su DSS, na čelu s Koštunicom i Demokratska stranka od časa kad je na njeno čelo stupio Boris Tadić. O dvema godinama Đinđićevog učešća u postmiloševskoj vlasti u ulozi premijera mislim s velikim poštovanjem, ali pre svega, a možda i jedino, zato što je on bio političar koji se, da bi stupio na vlast i da bi sproveo svoje ideje o tome kako bi mogla da izgleda ova zemlja, nije koristio demagogijom. On nikada ne bi mogao da izgovori vučićevsku bljutavu i melodramsku rečenicu koju citiram po sećanju: “Ja svoj narod volim najviše na svetu, ali znam da ću skončati i zato se žurim da što pre obavim važne poslove”.

Tome protivstavljam rečenicu koju je izgovila Hana Arent kad su je Izraelci i njeni bliski prijatelji američki Jevreji napadali tvrdeći da ne voli svoj narod, izvevši taj zaključak iz njene knjige o Ajhmanu. Ona je rekla: “Ja ne volim nijedan narod, zašto bih onda volela svoj. Ja samo volim svoje prijatelje, bez razlike kom narodu pripadali”. Rečenica koju navodim po sećanju, izgovorena je u filmu Margarete Fon Trota koja se bavila samo kratkim razdobljem u životu Arentove, njenim boravkom u Izraelu za vreme suđenja Ajhmanu.

Ako iz filozofskih postavki Hane Arent, proisteklih iz tog sudskog procesa, izdvojimo samo ideju o “banalnosti zla” koja dovodi do kolektivnog “pada u varvarstvo”, možemo objasniti udeo nas Srba u ratu iz devedesetih, ratu koji smo mi pokrenuli iz Miloševićevih mahnitih imperijalnih pobuda, dok mu je takozvana građanska intelektualna elita, kao pogonsko sredstvo rata, ponudila nacionalizam, koga se on možda ne bi setio. Hoću reći, u svom komunističkom ideološkom arsenalu on je mogao pronaći i neke druge motive, koji bi možda doveli do istih posledica, ali iza njega ne bi bar ostalo ovo nacionalističko nasleđe. Time hoću da kažem da nacionalizam nije bila njegova ideologija, ona je bila samo ulje za podmazivanje njegove ratne mašinerije.

Ta ideologija je bila temelj radikalske politike, politike SPO-a, DSS-a, pa u krajnjoj liniji i DS-a. Sećam se, dobro se sećam, da je Mićunović, početkom 91. kada je bio na čelu Demokratske stranke, rekao “da treba da definišemo naše ratne ciljeve”, a činjenica da je njegova partija tada bila u opoziciji pokazuje da je razilka između njega i Miloševića bila samo u različitim pogledima na te takozvane “ratne ciljeve”. Ovim hoću da kažem da je postpetooktobarska promena bila i dalje zasnovana na nacionalističkim temeljima. Đinđić je bio samo dovoljno mudar političar da shvati da je nacionalizam opasan temelj društva i da je on opasnost ne samo po okolne narode, već da uništava i naciju koja je njime zahvaćena. Nije, nažalost, stigao da ubedi druge u tu notornu istinu koja ga je koštala glave.

Mi smo, dakle, deset godina bili u rukama nacionalista koji su se izdavali za demokrate. Nažalost, Građanski savez, jedina partija koja je imala jasan antriratni program, na kojoj nije bilo ni traga nacionalističke grundfarbe, nikada nije dospela do ozbiljnije političke uloge u društvu i njeno nesmotreno utapanje u LDP, jednu političko-menadžersku korporaciju, uništilo je sve šanse da dođe do dekontaminacije temelja na kojima već četvrt veka počiva naša zvanična politika, s tim što sad dobija i groteskna obeležja.

Pitate me koje bi nove poteze trebalo da povuče neka buduća vlada? Iako sam svesna, imajući u vidu profil ljudi, jednako na vladajućoj i na opozicionoj sceni, da ni do kakvih temeljnih promena ne može doći uskoro, ja bih od te nove vlade očekivala ono što znam da bi bilo teško ostvarivo, a to je da ima uvid u stvarne prioritete ove zemlje:

da ne gradi “Beograd na vodi”, to arhitektonsko i urbanističko čudovište, i to ne samo sada nego nikad u budućnosti, već da sredi predgrađa tog grada koja liče na brazilske favele bez vode i bez kanalizacije,

da shvati da se najveće mogućnosti u ovoj zemlji nalaze u poljoprivredi,

da i najskromnija industrija ne može da postoji bez infrastrukture i da ne pravi automobile sve dok ne napravi puteve kojima će se ovi voziti i izvoziti,

da sredivši sve ovo omogući novac za besplatno školovanje i to takvo koje će u deci razviti želju za znanjem, za potvrđivanjem putem znanja, a ne uz pomoć krađe tuđeg znanja i truda,

da zdravstvo podigne na nivo na kojem se neće, kao što je danas slučaj, ugrožavati čoveko zdravlje i dostojanstvo, već će se lečiti i najteže bolesti sa nadom u ozdravljenje,

da kulturu, od kulture ponašanja i obrade zemlje, do one visoke kulture (pod uslovom da zna šta je to) stavi u prvi plan svojih takozvanih “nacionalnih interesa” i da ne dopusti da joj o tim interesima odlučuju popovi,

da ovaj narod upozna sa žrtvama drugih naroda koje su podneli da bismo mi zadovoljili svoje megalomanske “nacionalne ciljeve”

i da najzad, ako je ikako mogućno (a znam da nije) meni, kao ubeđenom pristalici republikanskog uređenja, ispuni, poput zlatne ribice, tri želje: da onu pretencioznu, neukusnu imperijalnu zastavu, sa dvoglavim orlom i onom ogromnom krunom koja imitira žeženo zlato a zapravo liči na zastave iz nekih pompijerskih opereta, zameni trobojkom i njoj prilagodi i državnu himnu i konačno izmesti iz dvorca, držeći se svih pravila “humanog preseljenja”, onog smešnog pretendenta na presto i od dvorca napravi otvoren muzej čiji on neće biti ne samo vlasnik no ni vodič.

Na početku mog teksta o pozorištu u doba Francuske revolucije, a pod naslovom “Pozorište i giljotina”, nalazi se, kao moto, jedna rečenica Luja-Sebastijana Mersijea, plodnog francuskog pisca iz XVIII veka, bliskog po idejama Didrou, koja glasi: “… [pozorište je] najjače i najbrže sredstvo da se nesavladivo oboružaju snage razuma i da se odjednom ubaci velika masa svetlosti u jedan narod”. Rečenica je iz njegove studije “O pozorištu ili nov ogled o dramskoj umetnost” iz 1773. I vidi li iko ikakvu sličnost ove Mersijeve ideje o ulozi pozorišta u društvu sa onim što mi danas imamo u našem pozorištu i sa onim što upšte kao gledaoci očekujemo od njega? Naravno da ne vidi. Jer pozorište je deo naše sadašnje kulture od koje se u načelu ne očekuje da “oboruža snage razuma” i “ubaci veliku masu svetlosti u jedan narod”, da čoveka prosvetli (odakle i reč prosvećenost), da mu omogući da razume svet, a ne da po njemu glavinja bez ikakvog kompasa u nadi da će nabasati na nekog ko će mu pokazati put. A kad se to i dogodi, ubrzo se pokaže da je taj tobožnji spasilac vuk ili vučić, svejedno.

Ovim nikako ne želim da kažem kako je svrha pozorišta da poučava, daleko od toga, jer nam sama istorija pozorišta govori za koliko je opasnih učenja ono bilo krivo. Sâma, recimo, neuporedivo više volim komedije od drama, jer verujem u subverzivnu snagu smeha, divim se francuskim vodviljistima Labišu i Fedou, na primer, jer nisu nimalo bezazleni, budući da ljudska glupost o kojoj govore sama po sebi nije bezazlena i radije bih gledala bilo koju farsu, da i ne govorim o farsama Aleksandra Popovića, od bilo koje melodrame, recimo one uveliko hvaljene larmuajantne “Elijahove stolice”. Uostalom, nijedna Kornejeva herojska tragedija nije pokrenula Francusku revoluciju, bila je to, bar kao kap u prepunoj čaši nezadovoljstva, Bomaršeova “Figarova ženidba”, kao što je zabrana komedija bila prvi signal nadolazećeg Terora.

Zato ja i ne verujem u snagu onoga što se naziva političkim pozorištem, već i stoga što na te predstave ne idu upravo oni koji bi trebalo da ih vide, recimo Koštunica i njegovi adepti one dve predstave o Đinđićevom ubistvu, Frljićevu i Pakovićevu. Međutim, subverzivna snaga takvih komada je nesporna, jer je i sama činjenica da se izvode za one na vlasti uznemirujuća. Zbog Frljićeve predstave, i samo zbog nje, jedan odličan reditelj i mudar pozorišni organizator, Kokan Mladenović, smenjen je sa upravničkog mesta u Ateljeu 212, da bi se to pozorište ubrzo pretvorilo u mesto glumačkog kabotenstva po čijoj se meri kroji repertoar te kuće. Mi, pri svem tom, imamo vrlo darovitih dramskih pisaca, sad već srednje generacije, naročito među ženama, ali sad ne bih da ih nabrajam, zbog neizbežne subjektivnosti svog izbora koja nekog može povrediti.

Što se tiče odnosa između kulture i politike u Srbiji u protekle tri decenije, on ima nekoliko etapa usklađenih s promenama političke situacije. Sada, za ovu priliku, napraviću grubu podelu na tri epohe: miloševićevsku, demokratsko-deesesovsku i socijalistiko-narodnjačku. U prvoj, miloševićevskoj, postojala je određena kulturna strategija, jer je kultura bila plodno tlo indoktrinacije, ne ideološke u pravom smislu, već čisto proratne, kad se, u želji da se pridobije što širi krug ljudi opasno poigravalo takozvanim nacionalnim osećanjima, kad se započelo, a preko pozorišta pre svega, s rehabilitacijom kolaboracionista, s rehabilitacijom monarhije, s kultom pravoslavlja i kultom tla i krvi, da bi se neposredno po završetku rata, 1995, onako potemkinovski, prekrečile, bar za kratko vreme, njegove užasne posledice i krenulo s parolom, koja bi pre priličila starim socijalističkim vremenima, a glasila je “S kulturom je lepše”. Ta restauratorska šminkanja nisu, međutim, dala nikakve rezultate, naprotiv.

Ostale su samo vidljive ruševine institucija kulture i krhotine jednog relativno čvrstog vrednosnog sistema izgrađenog u dvema decenijama komunističke vladavine, od 1960. do 1980. Znamo da je kultura u prvoj postmiloševićevoj deceniji bila predata u ruke demokrata i njihovih koalicionih partnera iz G17+, koji je nisu, doduše, zagadili desničarskim idejama, to zagađivanje prepustili su DSS-u i tako ga prebacili na šire društveno polje, ali zato su je zapustili, bili ravnodušni prema njoj i dopustili njeno potpuno urušavanje. A danas ona je konačno u rukama desničara.

Sadašnji ministar kulture i informisanja, gospodin Tasovac, ekstravagantan poput kakvog dadaiste, zapravo je tipičan primer naše takozvane visoke buržoazije, ambiciozan i strašljiv, i suprotno svim očekivanja, nesposoban da odvoji važno od nevažnog, vredno od bezvrednog, kič od pravih vrednosti. Njegova je ličnost samo u isti mah uglađena i razbarušena fasada za desničarski prostakluk. A već o njegovom podaničkom odnosu koji najviše dolazi do izražaja u drugoj sferi njegovih ministarskih nadležnosti, sferi informisanja, i da ne govorim. Uzgred, jeste li uspele da popravite onaj kvar na vezama koji je bio uzrok pada vašeg sajta, kako ovaj veliki majstor zamajavanja pretpostavlja.

Naziv “otadžbinska kultura” mora da je smislio bivši ministar kulture i sadašnji savetnik za kulturu premijera Vučića, Bratislav Petković ili pak savetnik za kulturu predsednika Nikolića Radoslav Pavlović… Već dugo ne ulazim u Narodno pozorište čiji me repertoar sa Jakovljevićevom Srpskom trilogijom i nekakvim spektaklom u slavu kraljevske Vojne akademije, za koji sam posredno čula, neverovatno podseća na repertoare francuskih pozorišta za vreme revolucije i prvih godina koje za njom slede. Navešću neke od tih naslova: Opsada Lila, Zauzeće Tulona od strane Francuza, Rodoljubiva porodica, Polazak dobrovoljaca na front, Oproštaj dobrovoljaca, Krik otadžbine, Rodoljubiva stražarska soba itd. i itd. (Priznajem da me najviše zanima ova Rodoljubiva stražarska soba.)

A što se tiče “uticaja pozorišta na oblikovanje kolektivne svesti” naravno da u njega verujem – pozorište može da ulije toliku dozu gluposti u ljudske glave i za ovih ih je godina ulilo, da bih rado stavila katanac na vrata ne samo nekih televizija, već i nekih pozorišta ili bih prosto istorijske komade zamenila vodviljima.

Milošević je, već sam pomenula, odškrinuo vrata tom revizionizmu, nadajući se, verovatno, da se to, njemu trenutno potrebno zagađenje istorije može lako zbrisati. Ali prvi i najsistematičniji revizionist istorije Drugog svetskog rata bio je zapravo Vuk Drašković. Njemu treba da zahvalimo kult Draže Mihajlovića, od milja zvanog Čiča, on je omogućio zastrašujuće kostimiranje u četnike one paravojske koja je zavila u crno Bosnu, on je uveo one godišnje terevenke na Ravnoj gori koje su ulivale strah i izazivale gađenje. No, na sreću, Drašković je, čini se, bolji čovek no političar. Sagledavši pogubne posledice svog revizionizma, on se povukao, možda sa žaljenjem, slično gospodinu Giljotenu koji se zgrozio nad svojim izumom – giljotinom i smatrao ga “najvećom mrljom u svom životu”.

U kom će pravcu ići obeležavanje sto godina od početka Prvog svetskog rata, ne znam. U njemu, uostalom, nema ideoloških sporova koji bi mogli podleći reviziji. Ali će zato figura nesrećnog Gavrila Principa biti sigruno predmet sporenja, a poplava obradâ teme Sarajevskog atentata preliće teškim muljem i zagaditi zanose, nade i patnje tih mladih pobunjenika.

Naravno da postoji, i ja to ne bih nazvala periodom, već kontinuiranom linijom prisutnosti jedne kulture iz koje se mogu “crpsti ideje i načela moralne obnove” kako kažete. Od XIX veka, pa do dana današnjeg, da samo to vreme uzmem u obzir, mogu se naći ti “lutajući plamenovi” koji mogu osvetliti i prosvetliti ovu moralnu pustolinu u kojoj sada živimo. I ne vidim da se oni moraju bez ostatka povezati isključivo s građanskom kulturom. Jer iz te se kulture izrodilo i toliko gadosti, da joj ne treba odavati bezrezervnu hvalu. Važno je razviti sluh za prave vrednosti, bilo ko da ih stvara.

Za kraj bih prenela pričicu za koju sam posredno doznala od Šklovskog, jer ju je zabeležio u jednom od svojih tekstova o umetnosti i revoluciji. Smatram je veselom i poučnom i vrlo korisnom za popravljanje naše nadmene naravi o kojoj nismo došli na red da govorimo ovom prilikom, iako je ona bitno odredila našu istoriju.

Šklovski u poglavlju pod naslovom “Potkovana buva” prenosi sadržinu Levskovljeve priče “Levak” i ja ću taj njegov rezime pročitati:

Caru Aleksandru Pavloviču Englezi poklone čeličnu buvu koja pleše.

Za vladavine Nikolaja Pavloviča odluče da posrame Engleze. Dadu buvu u Tulu. U Tuli potkuju buvu. Tanan rad, čak se ni pod mikroskopom ne može proučiti. Pošalju buvu u inostranstvo, nek se stranci dive.

Samo buva prestala da igra. Svaka mašina ima proporcije koje joj odgovaraju.

Englezi se silno divili tananom radu, ali shvatili: ne znaju ljudi tablicu množenja.

Peščanik, 06.06.2014.

PLAGIJATI