Foto: Slavica Miletić

Foto: Slavica Miletić

Koncept profesionalizacije i departizacije upravljanja javnim preduzećima (JP) zapao je, čini se, u ćorsokak iz koga će se teško iščupati. Setimo se da su naprednjaci u vreme dolaska na vlast ukazivali na “feudalizaciju” preduzeća u državnom vlasništvu. Ali tokom poslednjih 5 godina doživeli smo samo ponavljaje mantre o političkoj volji da se upravljanje javnim preduzećima profesionalizuje. U praksi je to izgledalo kao neprekidno usvajanje i menjanje zakona, raspisivanje konkursa, njihovo poništavanje i raspisivanje novih. Stalna promena umesto primene, mnogo priče i stvaranja privida da se nešto radi. Na svim poljima, pa tako i sa profesionalizacijom upravljanja JP.

Prethodnih godina nisu ostvareni osnovni uslovi za privlačenje pravih menadžera – na primer oslobađanje JP od tereta socijalne politike, usvajanje podzakonskih akata koji bi regulisali novčane stimulacije za profesionalce koji bi vodili JP. Takođe su povlačeni dodatni potezi koji su efikasno rasterivali stručnjake. Opisaću dva takva mehanizma.

Prvi je dovođenje vršioca dužnosti kao spasioca sa planom i idejom. On dobija medijsku pažnju, niko ne pominje da je za JP u koje dolazi raspisan konkurs; nakon nekog vremena saznajemo da je konkurs poništen, da je raspisan novi (samo u Službenom glasniku) i da je vd imenovan za direktora. Možda bi se na taj drugi konkurs javio neko iz tog javnog preduzeća ko ga bolje poznaje iznutra. Ali naravno, nije poželjan protivkandidat čoveku koga je u preduzeće uveo premijer. U praksi imamo primer ovog mehanizma sa direktorkom Službenog glasnika Jelenom Marković. Nedavno je tako inaugurisan i vd direktora Razvojne agencije Željko Sertić. Ovakvih slučajeva ima na pretek.

Drugi mehanizam su konkursi koji traju godinama, pri čemu komisija za izbor direktora nikako ne donosi odluku, a možda i ne postoji. Onda saznajemo da je konkurs poništen i da je raspisan novi. Razlog za to se ne saopštava. Da li će se bilo koji stručnjak koji drži do sebe i svog digniteta ponovo prijaviti na konkurs? Najsvežiji primer takvog postupanja su konkursi za direktora Elektroprivrede i JP PEU Resavica.

Novi zakon koji je stupio na snagu 4. marta 2016. propisao je da direktori moraju da budu izabrani u roku od godinu dana. Već u martu 2016. raspisani su konkursi za direktore dva pomenuta preduzeća. Ništa se nije dešavalo do decembra. Tada je vlada imenovala tri, a parlament četvrtog člana komisije za sprovođenje konkursa. Komisija treba da ima pet članova, pri čemu se peti imenuje za svako pojedinačno preduzeće.

U februaru ove godine se približio rok i tada je o konkursima bar počelo da se govori. Od ministra Gorana Kneževića smo saznali da će se malo kasniti (to smo i sami primetili), ali da je najvažnije “da dobro uradimo konkurse, da se jave najkvalitetniji ljudi koji će znati na mnogo bolji i kvalitetniji način upravljati tim velikim sistemima”.

Konačno, od polovine februara do polovine marta raspisuju se konkursi za još 20 preduzeća. Peti član komisije imenuje se 20. marta, za 8 preduzeća. Onda mediji u ministarstvu privrede “saznaju” da je odlučeno da se raspišu konkursi i za EPS, Resavicu i Srbijašume. Za prva dva konkurs je bio raspisan po novom Zakonu, a za Srbijašume po starom, u januaru 2015, i po prelaznim odredbama, pa je po tim pravilima mogao i da se okonča.

Obrazloženja za poništavanje konkursa nema, a akt kojim su konkursi poništeni nije javno dostupan. Inače, prema ZoJP (Zakonu o javnim preduzećima) konkursi se mogu okončati na samo dva načina – tako što će vlada imenovati za direktora prvog sa liste koju utvrdi komisija (član 41. i 42), ili tako što će komisija utvrditi da nijedan kandidat na ispunjava uslove (član 45).

Zanimljivo je da je Blic još u maju 2016. izneo nedemantovane tvrdnje da će konkurs za direktora EPS-a biti poništen, a kao razlog naveo da se “na konkurs prijavio mali broj kandidata, samo njih 15”, da “mnogi ozbiljni igrači nisu konkurisali za mesto prvog čoveka EPS-a jer nisu imali sigurne garancije, odnosno niko iz vlade im nije rekao da računa na njih”, pa je zaključeno da “samo dvoje-troje kandidata ima ozbiljne biografije”.

Međutim, stručnost kandidata nije imao ko da razmatra na zakonom propisani način, jer je formiranje vladine komisije za izbor direktora javnih preduzeća počelo tek u decembru 2016. Zato je ostalo nejasno ko je mogao da utvrdi da nijedan kandidat ne ispunjava uslove, što je eventualno mogao biti zakonski osnov za poništavanje konkursa iz marta 2016. Treba podsetiti da je prethodni direktor EPS-a (Aleksandar Obradović, pre aktuelnog vd eksperta Grčića, koji prema navodima medija nije ni konkurisao u martu 2016) izabran na konkursu raspisanom u junu 2013, koji se okončao u oktobru 2014. Prethodno je bio vd direktora.

Sa takvim rodoslovom konkursa, izbora direktora i postavljanja vd-ova, kakvog nepolitizovanog eksperta prizivamo da se naivno javi na ovaj najnoviji, najavljeni konkurs?

Može se sada insistirati na dokumentima – ko je i kako poništio konkurs, da li je zasedala komisija, šta nije valjalo u konkursu iz marta 2016, hoće li neko odgovarati ako konkurs nije bio dobar, pa je izgubljena cela godina? Važnije je pitanje može li se, čak i ako jednog dana zaista bude političke volje, osigurati da se JP oslobode partijskih stega i kako.

Neki alternativni mehanizmi koje je ova vlast demonstrirala samo su budili dodatne sumnje u postojanje netransparentnih političkih dilova. Dovoljno je da se setimo “profesionalnog menadžmenta” u Železari Smederevo. Nikada nismo saznali ni kakvu je korist ili štetu ovaj menadžment doneo, koliko je našeg novca odneo i kakve su mu bile obaveze. Ministarstvo je jednostavno odbijalo da objavi ugovor. U međuvremenu se pominjalo da bi sličan model mogao da se primeni i u Boru, potom je usledila priča da će premijer klečati pred Kinezima da oni preuzmu Bor. A profesionalno upravljanje je, kanda, bilo samo strašilo za aktuelnog direktora i vrhunskog eksperta za “kapilarne glasove” Blagoja Spaskovskog. Mada se, čini se, Spaskovski nije uplašio tih najava, a pred ove izbore mu je umesto upraviteljskog štapa ponuđena šargarepa – čelno mesto u opštini Bor.

A o preduzećima i upravljačima ćemo posle izbora. Kada se budu delile nagrade za “kapilarce”.

Autor je novinar iz Beograda i saradnik Transparentnosti Srbija.

Peščanik.net, 27.03.2016.

Srodni link: Zlatko Minić – Slika i prilika


The following two tabs change content below.
Zlatko Minić, novinar zarobljen u telu mašinskog inženjera. Novinarstvom počeo da se bavi na Radio Indexu, najduže se zadržao u Beti, gde je dužio resor borbe protiv korupcije. To ga je kao predstavnika novinarskih udruženja odvelo u Odbor Agencije za borbu protiv korupcije 2009, a potom u Transparentnost Srbija. Voli sve što vole mašinci koji se bave novinarstvom u organizacijama civilnog društva: javna preduzeća, izborne kampanje, posebno funkcionerske, transparentnost lokalne samouprave. Analizirao brojne propise i (loše) prakse, učestvovao u izradi više antikorupcijskih (loše primenjenih) akata, radio kao konsultant, trener. Koautor nekoliko knjiga i publikacija o temama koje su zanimljive samo grupi ljudi koje sve lično poznaje: „Rečnik korupcije“ (sa prof. Č. Čupićem), „Politički uticaj na javna preduzeća i medije“ (sa N. Nenadićem), „Funkcionerska kampanja kao vid zloupotrebe javnih resursa“ (sa N. Nenadićem) i „Pod lupom – prva petoletka“ (sa N. Nenadićem, izbor tekstova sa stranice Pod lupom na sajtu Transparentnost Srbija, čiji je urednik).

Latest posts by Zlatko Minić (see all)