Foto: Thanassis Stavrakis/AP
Foto: Thanassis Stavrakis/AP

Ispitivanje da li smo već postali Grci može da se obavi samo u Grčkoj. Od kraja zime do početka jeseni, stvari se se tako razvile, da poneki zaljučak može da se napravi, bar što se svakodnevice tiče, i stvari koje bez teškoća razumemo, tako da su paralele jednostavne. Prvo i najizrazitije, jeste biciklizam. Pokret biciklista se pojavio svuda u Grčkoj, čak i u Atini. U tome gradu od skoro šest miliona stanovnika, strašnim neredom u saobraćaju, lošim javnim povezivanjem i liberalnim odnosom prema prekršajima (bar u poređenju sa Slovenijom), svaki dan gine jedan ili više motociklista koji raznose poručenu hranu, uglavnom deca između četrnaest i sedamnaest godina. Voziti bicikl u Atini zaista zvuči kao dobar plan za samoubistvo – pa ipak, broj aktivnih biciklista koj se odnedavno pojavio u Atini, brojne manifestacije koje organizuju, sakupljanja i paradne vožnje, govore o pokretu koji ima i jasne odlike političkog. Aktivni građani, suočeni sa mogućnošću da posle koncerta ili predstave koju su svakako hteli da vide, hodaju dvadesetak kilometara do kuće zbog iznenadnog štrajka javnih i privatnih prevoznika (taksista), vide bicikl kao jedinu alternativu nemogućnosti parkiranja oko centara kulture. U poređenju sa bučnim, smrdljivim, smrtno opasnim i ne uvek najbržim motociklima, bicikl sigurno ima izvesnu prednost. Jedino ostaje da se infrastruktura grada potpuno promeni, i da se uvedu biciklističke staze kojih jednostavno nema. Da bi stvari bile gore, svako ko je posetio Atinu zna kako su ulice krpljene preko zakrpa, kako se sa nivelacijom improvizovalo i još uvek se improvizuje, kako su pešački delovi, pločnici, savršeno neprikladni za bicikle. Ali cilj ostvarivanja grada prijatnog za bicikliste može da se unese na listu revolucionarnih zahteva.

Drugi znak promena je novi stav prema pušenju: u Grčkoj je uveden, još pre nekoliko godina, strog zakon po evropskom modelu. Neko vreme je izdržao, ali ga je kriza savila po svojim potrebama. Danas se svuda puši, jer je to prvi znak uznemirenosti i nevolja mnogih, kazna praktično ne postoji, još manje organ vlasti koji bi se usudio da sprovede postojeći zakon. Građani državi pokazuju da mogu, ali da neće. Primetno je da su pušači postali obzirniji – u lokalima pitaju okolne goste mogu li da zapale, otvaraju se prozori i vrata pa pušači sede oko njih ili samostalno odlaze napolje: obzirnost pokazuje da može da zameni zakon, ali je prvo potrebno pokazati da građani neće da se pokore zakonu. Tu spada i veća tolerancija nepušača prema pušačima, koja nije podržana nasiljem zakona i mogućnošću kažnjavanja, već se dogovor postiže dobrom voljom na obe strane. Uz svu žalost što se kriza ubilački upisuje na tela onih koji i inače nose njen najveći teret, poruka o nepoštovanju jednog zakona simbolički obuhvata sve dalje mogućnosti građanske neposlušnosti.

Treći znak promena se vidi na stranim radnicima, kojih je u Grčkoj sve više. U kulturi u kojoj praktično nije bilo političke korektnosti, i rasizam i antisemitizam su smatrani normalnim, stvari su se malo promenile: ima manje šovinizma prema Albancima, često najviše specijalizovanim i profesionalno profiliranim gostujućim radnicima. Njihova prednost je što često govore grčki, ali im to nije mnogo pomagalo ranije, čak ni u krajevima u kojima je prethodna generacija Grka govorila albanski kao maternji jezik – a to su severni Peloponez, dobar deo kopnene Grčke, Epir, obala Jonskog mora, Atika. Starci, kojima je nametnut grčki kao jedini jezik, mogli su bez teškoća razumeti albanske radnike… Albanci su se uklopili, njihova deca, naviknuta na rad i motivisana, često su prednjačila u školama: rasistički izgredi su se događali kada najbolje dete u razredu treba da za praznik škole recituje patriotsku poeziju, nosi zastavu ili peva grčku himnu – ako je dete albansko. Danas mi supruga vlasnika taverne i jedina kuvarica, od čijeg rada zavisi sve, ponosno kaže da je Albanka iz okoline Prespe, pre nego što se upustimo u terminološka objašnjenja – posebno turskih naziva – u kulinarici. Što se ostalih tiče, Pakistanaca i Afrikanaca, pored već uveliko uspešnih Kineza, i u malim mestima su se pojavile radnje sa natpisima na njihovim jezicima, koje su istovremeno i mesta sretanja. Dok su u Atini čitavi kvartovi postali doseljenički, sa latentnom mogućnošću konflikta, u malim gradovima i selima je adaptacija (kad uspe) konačna, i manje je zavisna od političkih promena.

Najzad, četvrta važna promena je rezignacija mnogih Grka, koji su odustali od dokazivanja da nisu samo pokvareni lenjivci sa velikim penzijama i platama, i od razumevanja sulude teorije po kojoj zemlja od desetak miliona može da izazove svetsku finansijsku krizu. Nisu odustali, međutim, od kritičkog pogleda na sebe: već neko vreme po Internetu kruži pismo Stefana Manosa, danas nezavisnog političara i vođe male partije Akcija (Drasis), u kojem Manos porazno iznosi strahote grčkog svakodnevnog korupcionizma. Svi se zgražavaju, Grci Manosa nisu proglasili nacionalnim neprijateljem i izdajnikom, što bi učinila polovina evropskih zemalja, već za njega kažu da je čovek koji stvari naziva pravim imenima. Između vlade koja je na rubu pada i populizma koji hoće drahmu nazad, ima i jedan element na koji, u svim naši sličnostima, pomišljamo manje nego Grci: vojska. Dalekosežno politički obrazovani, Grci sumnjaju da bi svo to dizanje temperature moglo pokrivati eksperiment sličan Kisindžerovom iz 1974, kada je jednim udarcem okončao nezavisnost Kipra, i dao još jednu mogućnost grčkoj hunti – sve to kao dobitnik Nobelove nagrade. Dok se u Grčkoj već decenijama na vlasti smenjuju političke dinastije, Papandreuovi i Karamanlidi, zeleni i plavi (kao u carigradskom vizantijskom cirkusu sa konjskim trkama i njihovim timskim bojama), i pre i posle vojničke hunte, na drugim mestima se dinastije tek oblikuju u čekanju odrastanja prvih naslednika. I u starim i u mladim evropskim demokratijama (šta god da to može da znači), neredi bi mogli navesti vladajuće da zaštite odrastanje naslednika vojskom; u drugim slučajevima, kriminalni procesi protiv nosilaca vlasti mogli bi biti zaustavljeni višom, recimo vojnom unutrašnjom intervencijom; „neprirodna“ stanja građana, recimo njihov odnos prema porodici, mogli bi se sjajno regulisati u vojnoj diktaturi, da o neposlušnim novinarima i ne govorimo, itd. Bojati se da na to niko nije imun, ako samo banke sa druge strane bare budu htele. Zvuči fantastično? To je samo jedna od nekoliko teorija koje sam u dva dana čula u Atini i u malim mestima. I među Grcima, reč je o kombinacijama koje su već iskusili najstariji. Ili, kako se izrazila dama u ozbiljnim godinama, u žestokoj debati za susednim stolom, posle savršenih punjenih sardela: „Vi ste za sve krivi, generacija Politehnike (studenti koji su 1973. počeli borbu protiv hunte): uzeli ste sebe ozbiljno, umesto da skinete masku svakoj politici!“

„Postati Grk“ bi dakle moglo imati nekoliko dobrih konotacija: jednu od njih, veličanstvenu političku maštovitost, morali bismo u Sloveniji doseći za manje od dva meseca, pred izbore. Za maštu dovoljno. A za ostalo?

Peščanik.net, 06.11.2011.

GRČKA KRIZA

The following two tabs change content below.
Svetlana Slapšak, rođena u Beogradu 1948, gde je završila klasičnu gimnaziju i doktorirala na Odeljenju za antičke studije na Filozofskom fakultetu. Pasoš joj je bio oduzet 1968-73, 1975-76. i 1988-89. Zaposlena u Institutu za književnost i umetnost 1972-88. Predsednica Odbora za slobodu izražavanja UKS 1986-89, sastavila i izdala preko 50 peticija, među njima i za oslobađanje Adema Demaćija. Bila članica UJDI-ja. Preselila se u Ljubljanu 1991, gde je redovna profesorka za antropologiju antičkih svetova, studije roda i balkanologiju (2002-14), koordinatorka studijskih programa i dekanka na ISH (2004-14). Glavna urednica časopisa ProFemina od 1994. Umetnička direktorka Srpskog kulturnoga centra Danilo Kiš i direktorka Instituta za balkanske i sredozemne studije i kulturu u Ljubljani. Predložena, u grupi Hiljadu žena za mir, za Nobelovu nagradu za mir 2005. Napisala je i uredila preko 100 knjiga i zbornika, oko 500 studija, preko 3.000 eseja, nekoliko romana, libreto, putopise, drame; prevodi sa grčkog, novogrčkog, latinskog, francuskog, engleskog i slovenačkog. Neke od novijih knjiga: sa Jasenkom Kodrnja, Svenkom Savić, Kultura, žene, drugi (ur, 2011); Franc Kavčič in antika: pogled iz antropologije antičnih svetov (2011); Mikra theatrika (2011); sa Biljanom Kašić i Jelenom Petrović, Feminist critical interventions [thinking heritage, decolonising, crossings] (ur, 2013); Antička miturgija: žene (2013); Zelje in spolnost (2013); Leon i Leonina, roman (e-izdanje, 2014); Leteći pilav (2014); Kuhinja z razgledom (2015); sa Natašom Kandić, ur. Zbornik: Tranziciona pravda i pomirenje u postjugoslovenskim zemljama (2015); Ravnoteža, roman (2016); Preživeti i uživati: iz antropologije hrane. Eseji i recepti (2016); Kupusara. Ogledi iz istorijske antropologije hrane i seksualnosti (2016); Škola za delikatne ljubavnike, roman (2018); Muške ikone antičkog sveta (2018); Libreto za kamernu operu Julka i Janez, Opera SNG Ljubljana, premijerno izvedena 19.1.2017; Antična miturgija (2017); Muške ikone antičkog sveta (2018); sa Marinom Matešić, Rod i Balkan (2018); Mikra theatrika II: antropološki pogled na antično in sodobno gledališče (2018); Volna in telo: študija iz zgodovinske antropologije (2019); Moj mačkoljubivi život (2021); sa Aleksandrom Hemonom, Mladost (2021); Feminističke inscenacije (2021); Osvetnice, roman (2022); Grožnja in strah: razraščanje sovražnega govora kot orodja oblasti v Sloveniji (2022). Romani su objavljeni na slovenačkom i makedonskom. Dobitnica nagrada Miloš Crnjanski za knjigu eseja 1990, American PEN Award 1993, Helsinki Watch Award 2000, Helen Award, Montreal 2001, nagrade Mirko Kovač za knjigu eseja 2015, nagrade Mira ženskog odbora PEN-a Slovenije 2016, Vitalove nagrade Zlatni suncokret 2017.

Latest posts by Svetlana Slapšak (see all)