Fotografije čitalaca, Rade Vilimonović
Fotografije čitalaca, Rade Vilimonović

Ministri odbrane i pravde Republike Srbije Bratislav Gašić i Nikola Selaković dovezli su generala Vladimira Lazarevića vladinim avionom iz Holandije u Niš. Tako je u Srbiju stigao treći od šestorice njenih bivših političkih, vojnih i policijskih zvaničnika osuđenih za najteže ratne zločine nad albanskim civilnim stanovništvom. Kako ih dočekujemo i šta to o nama govori?

General Dragoljub Ojdanić bivši načelnik Generalštaba VJ stigao je prvi 2013. godine, nakon odslužene dve trećine 15-godišnje zatvorske kazne. Dočekan je na beogradskom aerodromu uz trubače, a tople reči dobrodošlice uputio mu je pevač Andrija Era Ojdanić: „Ovo je pravi doček za srpskog generala“. U avgustu ove godine, vratio se i bivši potpredsednik savezne vlade Nikola Šainović, pred Haškim tribunalom osuđen na 18 godina zatvora. Po sletanju na aerodrom „Nikola Tesla“, pozdravio se sa dvojicom sinova, ali i Milutinom Mrkonjićem, Slavicom Đukić Dejanović i Žarkom Obradovićem, bivšim ministrima iz još uvek vladajuće Socijalističke partije Srbije, u čiji je glavni odbor tek pridošli osuđenik ekspresno kooptiran. Konačno, vladinim avio taksijem prekjuče je doleteo general Lazarević. Ako je doček Ojdanića uz Eru i trubače bio najtopliji, Šainovićev najotmeniji, za dolazak Lazarevića se može reći da je najzvaničniji i najskuplji. U cenu osim prevoza ulaze utrošeno vreme i ugled trojice ministara (Aleksandar Vulin nije putovao, ali je dočekao i pozdravio). Dodamo li tome da su na niškom aerodromu bili načelnik Generalštaba Vojske Srbije i najmanje jedan vladika, možemo reći da je Lazarević dočekan na najvišem političko-vojno-crkvenom nivou.

Podsetimo se u nekoliko rečenica toka haških suđenja protiv bivših srpskih zvaničnika optuženih za kosovske zločine. Vođena su dva procesa. Prvi protiv šestorice optuženih: bivšeg predsednika Srbije Milana Milutinovića, potpredsednika savezne vlade Nikole Šainovića, načelnika Generalštaba VJ Dragoljuba Ojdanića, komandanta Treće armije Nebojše Pavkovića, komandanta Prištinskog korpusa Vladimira Lazarevića i šefa štaba MUP-a za Kosovo Sretena Lukića, a drugi protiv nekadašnjeg načelnika Resora javne bezbednosti Srbije Vlastimira Rođe Đorđevića, koji je zbog skrivanja od pravde zakasnio na zajedničko suđenje.

Na suđenjima su saslušane stotine iskaza, u spise uvedene hiljade vojnih i policijskih dokumenata, video snimaka, fotografija, mapa i drugih dokaza. Na kraju dva višegodišnja procesa u presudama obrazloženim u ukupno šest tomova zaključeno je da je na Kosovu sprovođena sistematska i široko rasprostranjena kampanja zločina čiji je cilj bio da se albansko stanovništvo protera sa Kosova, a pokrajina vrati pod punu kontrolu Srbije. Tokom kampanje je, kažu presude, u kratkom vremenskom periodu od kraja marta do sredine juna 1999. proterano oko 700.000 albanskih civila – većina u Albaniju i Makedoniju – što je bilo propraćeno masovnim ubistvima, silovanjima, pljačkom, uništavanjem privatnih kuća i verskih objekata.

Reč je, prema tome, o zločinima širokih razmera počinjenih uz angažman vojske i policije, što nije moglo proći bez odluke i učešća najviših zvaničnika jedne zemlje. Kao što i nije.

Ograničeni vremenom i resursima, haški tužioci bavili su se događajima u samo 13 kosovskih opština. Čak i na tom užem prostoru odigrao se toliki broj zločina da je jasno da se radilo o kampanji. Ne samo da su najteža krivična dela počinjena na velikom broju lokacija – desetinama i desetinama naselja u pomenutih 13 opština – već su se, što je naročito važno za zaključak o postojanju plana, odvijali po identičnom obrascu. Tako što su sela i gradovi, jedni za drugim opkoljavani od strane oružanih snaga Srbije, potom granatirani, pa bi usledio ulazak vojske i/ili policije, pljačka stanovništva, odvajanje i streljanje muškaraca, proterivanje ostalih civila ka granici. Uz ogradu da se masovna streljanja nisu događala u svakom selu, baš kao što ni žrtve egzekucija nisu uvek bili isključivo muškarci.

Da bi se stekao uvid u razmere zločina, pomenimo samo neka od najtežih ubistava na Kosovu 1999. godine, počinjena od strane regularnih snaga Republike Srbije: 20 žena i dece ubijeno je u jednom podrumu u đakovičkoj ulici Miloša Gilića; više od 100 muškaraca streljano je pa spaljeno u štali u Maloj Kruši; najmanje 89 njih streljano je u Izbici; u Ćirezu su četiri žene silovane, a njih osam ubijeno i bačeno u bunare; 45 članova porodice Beriša, od kojih su većina žene i deca, masakrirani su u Suvoj Reci; više od 50 civila, među kojima nekoliko žena, streljano je u Beloj Crkvi; žene i deca su bili i žrtve masovnog streljanja u Podujevu, a najveći pojedinačni zločin na Kosovu odigrao se u Meji, Korenici i drugim selima doline Caragoj gde je tokom vojne operacije u kojoj je učestvovalo više jedinica Lazarevićevog Prištinskog korpusa ubijeno najmanje 350 muškaraca. Ne u borbi, već tako što su izvedeni iz svojih kuća, maltretirani i streljani.

Dodatni dokaz da se radilo o zločinačkom planu, koji Lazarević po presudi doduše nije delio ali nije ni sprečio njegovo izvršenje, predstavlja činjenica da su leševi žrtava skrivani. Uglavnom tako što su prvo pokopani na različitim lokacijama na Kosovu, potom otkopani, prebačeni u Srbiju i tamo na više mesta zakopani sa nadom da nikada neće biti pronađeni. Čak i da o učešću najvišeg srpskog rukovodstva u skrivanju leševa nisu izvedeni nikakvi dokazi, a jesu itekako, jasno je da se operacija takvog obima ne bi mogla izvesti bez odluke osoba na najvišim položajima i bez upotrebe državne logistike.

Na osnovu obimnih dokaza o pojedinačnoj ulozi optuženih, ali i drugih rukovodilaca Srbije i SR Jugoslavije, zaključeno je da je na čelu zločinačke piramide bio tadašnji savezni predsednik Slobodan Milošević, da su osim njega učesnici udruženog zločinačkog poduhvata bili Šainović, Pavković, Đorđević i Lukić, a da su propustom da spreče zločine i kazne počinioce ceo projekat pomogli Ojdanić i Lazarević.

Šta se dobija ako, recimo, prethodna četiri pasusa ovog teksta stavimo nasuprot novinskih izveštaja o dočeku haških osuđenika? Sa jedne strane hiljade mrtvih tela, izbrisanih porodica, uništenih života, srušenih kuća i bogomolja. Sa druge topli doček onih koji su zaslužni za njihovu nesreću, uz prisustvo bivših i sadašnjih ministara, čelnika crkve i vojske, trubača, čak i bajkera 63. padobranske brigade koji su pratili Lazarevića od niškog aerodroma do kuće.

Ako stvari nazovemo pravim imenom, reći ćemo da smo jednog zločinca upravo dočekali uz najviše državne počasti. Tako smo se umesto za istinu ponovo opredelili za laž, zamagljivanje i prećutkivanje.

Laž je da je Lazarević kao komandant Prištinskog korpusa tokom NATO intervencije 1999. godine vojsku koristio samo za odbranu Srbije; njegove jedinice učestvovale su u brojnim akcijama u kojima su albanski civili bili žrtve. Laž je da je osuđen bez dokaza; istina je da je o ulozi njegovog korpusa o zločinima izneto obilje materijala. Laž je da on i njegovi oficiri nisu znali za zločine, laž je da su ih počinili neodgovorni pojedinci van kontrole vojske i policije, laž je da je on heroj i laž je da su zahvaljujući njemu danas slobodni Niš, Beograd, Novi Sad, Sombor, Užice i Valjevo, kako je to na dočeku rekao jedan od ministara.

Istina je da su srpska vojska i policija na Kosovu 1999. godine odigrali jednu od najnečasnijih uloga u svojoj istoriji i istina je da do pomirenja sa Albancima neće doći dok sadašnji ili neki naredni državni vrh ne prizna odgovornost svojih prethodnika i dok ne preduzme mere da posledice zločina budu makar malo ublažene. Već iskreno izvinjenje bi pomoglo, da ne govorimo o ubrzavanju procesa za ratne zločine pred domaćim sudovima, aktivnijoj potrazi za nestalima i memorijalizaciji mesta gde su otkrivena tela žrtava u Srbiji – Batajnice na primer.

Na dan kada su njegovi ministri uz fanfare dočekali ratnog zločinca i predstavili ga kao uzor mladim generacijama (baš tim rečima), premijer Srbije Aleksandar Vučić je na ministarskom samitu OEBS-a u Beogradu rekao da je Balkan „bure baruta i da jedna iskra može da zapali svet“. A šta drugo da bude pored ovakvog dočeka? Premijer se pred svetom – i to za sada prolazi – predstavlja kao neko ko gasi požar. U isto vreme, na paralelnom, čak ne ni nevidljivom koloseku, vuče poteze koji ne doprinose smirivanju, naprotiv.

Aktuelna vlast u Srbiji ne pokazuje spremnost za istinski otklon prema ratnoj prošlosti i odricanje od nosilaca zločinačke politike. To je vidljivo iz pristupa po kojem se haški osuđenici, umesto da budu degradirani i uklonjeni iz javnosti, tretiraju kao dvostruki mučenici – jednom su se žrtvovali tokom ratova, navodno braneći Srbe a zapravo terorišući nesrbe, a drugi put kada su otišli u Hag da na svoja pleća prihvate odgovornost umesto onih u čije ime su počinili zločine – svih nas. No, ima i tu različitih nijansi. Lazarević, recimo, u nacionalističkim krugovima važi za oficira koji nikada nije izdao Srbiju (čitaj režim Slobodana Miloševića) – ni onda na Kosovu, ali ni 5. oktobra 2000. godine. Biće zato zanimljivo videti hoće li ista količina državnog kerozina biti potrošena i na doček njegovih kolega sa optuženičke klupe – generala Nebojše Pavkovića i Sretena Lukića, koji su, po presudi, zločinačkoj kampanji na Kosovu dali još veći doprinos, ali su 5. oktobra napustili Miloševića i – svaki na svoj način i svaki uz drugu struju – priklonili se dolazećim vlastima.

Autor je novinar agencije SENSE.

Peščanik.net, 05.12.2015.

KOSOVO