Trump u Novom Meksiku 30. oktobra 2016, foto: Carlo Allegri/Reuters

Trump u Novom Meksiku 30. oktobra 2016, foto: Carlo Allegri/Reuters

Donald Trump je toliko neobična i jedinstvena pojava da su se novinari dobro namučili da pronađu istorijske primere sličnog ponašanja. Potegnuto je nekoliko poznatih demagoga iz američke prošlosti: sveštenik Charles Coughlin, Joseph McCarty i George Wallace. Trumpa su neki poredili i sa Hitlerom i Musolinijem, ali to je neumesno. On nije ubio milione ljudi – nije načeo ni svoju prvu hiljadu.

Poređenje sa poznatim demagozima iz američke prošlosti takođe nije fer – prema demagozima. Oni su imali jasno definisane mete i izbor ludila. Coughlinu su smetali Jevreji, McCarthy je proganjao „komunističke simpatizere“, a Wallace se suprotstavljao crnim ljudima koji su tražili pravo glasa i pravo na obrazovanje. U poređenju sa njima, Trumpove mete su neobično široko rasute. A tema mu je ono što ga je toga dana iznerviralo. Njegove fiksacije nemaju dubinu tipičnu za njegove prethodnike, ali njihova širina je nepregledna.

Mnogi smatraju da uspešni demagozi poseduju neku vrstu lične harizme. Može se reći da su ljudi koje sam pomenuo posebni, svaki na svoj odbojan način. Coughlin je bio propovednik prijatnog radijskog glasa. McCarthy je bio lukavac koji je umislio da je Veliki inkvizitor iz romana Dostojevskog, iako nije bio dovoljno pismen da ga pročita. Wallace je bio nadmeni čovečuljak koga je na kraju progutala plima istorije. Trump liči na prezrelu zvezdu maturske večeri, kao muška verzija Norme Desmond iz Bulevara sumraka, uveren da je divan i sjajan (učinimo Holivud ponovo velikim). Ali nijedan od ovih ljudi u stvari nije harizmatična ličnost.

Postoje tvrdnje da su demagozi psihički poremećeni ljudi, ali ni potraga u tom pravcu nas neće daleko odvesti. Vođe stvaraju njihovi sledbenici. Pravo pitanje zapravo glasi: šta je to što sledbenici veruju da im vođa može pružiti? Demagozi umeju da pronađu i iskoriste slabo mesto kod svojih sledbenika, ali neka kriza prvo mora stvoriti to slabo mesto. Svaki od ovih muškaraca (svi su muškarci) iskoristio je talas pometnje izazvan nekim pretećim razvojem događaja. Velika depresija je bila kriza koju je Coughlin rešio tako što je za sve okrivio Jevreje. Hladni rat je stvorio crvenu opasnost zahvaljujući kojoj je McCarthy dobio dozvolu za lov na crvene. Pokret za građanska prava je proizveo Wallaca u viteza starog juga. Koja kriza je stvorila parazitski organizam na telu Republikanske partije pod imenom Donald Trump?

Šta je to od čega sledbenici traže spas u rukama ovog ne baš inspirativnog spasitelja? Kao moguće objašnjenje imamo dve krize. Prva je šok koji su neki belci doživeli kada su u Beloj kući videli crnog čoveka koji je svojim položajem superioran u odnosu na njih. Druga kriza je rastuća dohodovna nejednakost. Novac koji se ponegde još stvara uglavnom završava u rukama već bogatih. Nema sumnje da su to strahovi koji muče Trumpove pristalice. Ali verujem da se ispod toga krije dublja kriza, koja pomenute krize ne potiskuje na marginu već ih dodatno širi i pojačava.

U pitanju je zastrašujući stepen nepoverenja u sve oblike vlasti – prezir prema čitavom političkom sistemu, njegovom „establišmentu“, kongresu, institucijama (kao što su Federalne rezerve), njegovim vodećim medijima i sklopljenim međunarodnim sporazumima (ne samo trgovinskim već i vojnim). U javni diskurs je ubrizgana injekcija žuči. Niko ne nudi odgovor i ne postavlja pitanje: kakav poredak je održiv u društvu koje ne priznaje legitimnost nijedne državne funkcije?

Šta je izazvalo tu ogorčenost? To je sveprisutna i nezaustavljiva infekcija posledicama rata u Iraku – najdužeg u američkoj istoriji, rata koji nastavlja da remeti poredak u svetu i u zemlji. Visoka cena ovog rata – ne samo u izgubljenim životima i novcu, već i u obliku pretrpljenih psihičkih i političkih oštećenja – i dalje je samo polovično vidljiva u Americi. Ona ostaje skrivena, kao i sanduci s mrtvim telima koji se vraćaju u zemlju, koji godinama nisu smeli da se fotografišu. Jedan od načina da se proceni stvarna šteta od ovog rata je ispitivanje njenih učinaka na manjem, britanskom uzorku. Posledice rata u Britaniji su uočljivije jer su dokumentovane kroz više državnih istraga – Huttonov izveštaj (2004), Butlerov izveštaj (2004) i Chilcotova istraga (2016). Zbog njih je nekada popularni Tony Blair postao predmet prezira. Da bi zemlju uvukao u rat u Iraku, on je krivotvorio obaveštajne podatke, lagao sopstvenu partiju, ignorisao razumne savete i slepo se vezao za George W. Busha.

Zbog Blairovih postupaka biskup Desmond Tutu je odbio da prisustvuje jednoj međunarodnoj konferenciji na kojoj je trebalo da sedi pored Blaira. Tutu je izjavio da bi Blairu, kao i Bushu, trebalo suditi za ratne zločine pred sudom u Hagu. Govoreći o Blairovom nepoštenju i neposobnosti, Geoffrey Wheatcroft je izjavio: „Ne bi bilo preterano ako bismo brexit, rascep u Laburističkoj partiji i uspon Donalda Trumpa protumačili… kao posledice zgađenosti zapadnog sveta pred elitama i establišmentom koji su se diskreditovali u Iraku.“

Ako to važi za Britaniju kao sporednog učesnika u ratu, šta tek reći o Bushovom timu koji je taj rat izmislio, uspešno ga prodao i sakrio njegovo pravo lice – o špijuniranju američkih građana, o tajnim lokacijama za torturu širom sveta? Mučenja ima u svakom ratu, ali Bush je prvi predsednik (verovatno ne i poslednji) koji ga je zvanično pravdao. Samo to je dovoljno da bude proglašen za najgoreg predsednika u istoriji, da ne pominjemo druge mere koje je odobravao. Da bismo izmerili koliko duboko smo zaraženi nepoverenjem, treba se prisetiti i sa koliko elana smo u početku podržavali ovaj rat. Kongres je glasao za njega i dobio podršku medija (Judith Miller je objavljivala u Njujork tajmsu, ali je pisala kao da radi za Pentagon). Rat je proslavljen i brojnim simbolima – srušena Sadamova figura, dramatično spuštanje na nosač aviona sa velikim natpisom „Misija obavljena“, ljubičasti prsti birača na prvim iračkim slobodnim izborima. Današnje nepoverenje je rezultat saznanja da je sve to bila velika laž. Zašto bismo uopšte verovali agencijama kao što su CIA, FBI i NSA, medijima, predsedniku, ekspertima, elitama? Pod izgovorom širenja demokratije na Bliski istok udružili su se u zajedničkoj prevari i pospešili terorizam, na Bliskom istoku i šire.

Barack Obama je obećao da će izvući zemlju iz haosa. Rekao je da je rat u Iraku bio greška. Trebalo je da se zaustavimo na ratu u Avganistanu, koji je bio ispravan. A onda je ponovo ušao u Avganistan i od starog ispravnog rata napravio novi pogrešan rat. Sve godine njegovih mandata proveli smo teturajući se kroz ratne sukobe koji su i dalje tu, spakovani za njegovog naslednika. Obama je godinama skrivao razmere egzekucija dronovima koje je lično odobravao. Ne treba da nas čudi to što se protivi pozivanju na odgovornost ljudi koji su organizovali torturu u doba Busha i Cheneya.

Trumpovim sledbenicima se čini da on „govori istinu“, jer daje glas njihovom nezadovoljstvu. Uvrede koje svima upućuje pokazuju da on ne prihvata uglađenost i izvrdavanja „političke korektnosti“. On odbija da se obaveže na prakse nove globalne ekonomije. On ne bi molio blokirani kongres ni za šta. On bi ukinuo Obamacare i još mnogo toga. Na međunarodnoj sceni, on će „bombardovati neprijatelje do istrebljenja“ i neće se osvrtati na obaveze prema saveznicima. Na konvenciji svoje partije je rekao: „Samo ja to mogu da rešim“. A njegovi sledbenici veruju da oni deluju kroz njega. Tako ponovo stiču moć koju su navodno posedovali u neko prošlo doba. On će voditi ratove bez saveznika. Zaustaviće teroriste sredstvima drastičnijim od torture. Ubijaće njihovu decu. Učiniće Ameriku ponovo zloslutno velikom.

Garry Wills, The New York Review of Books, 05.11.2016.

Preveo Đorđe Tomić

Peščanik.net, 08.11.2016.

Srodni linkovi:

Srodni linkovi:

Tom Engelhardt – Moji roditelji se vraćaju iz mrtvih za izbore 2016.

Paul Krugman – Kako namestiti izbore

Paul Krugman – Nameštanje igre

The New Yorker – Podrška Hillary Clinton

The Atlantic – Protiv Trampa

The New Yorker – Moj glas

TRAMPOZOIK