Američki vojni avion iznad severnog Iraka posle napada u Siriji, foto: Matthew Bruch/Air Force via AP

Američki vojni avion iznad severnog Iraka posle napada u Siriji, foto: Matthew Bruch/Air Force via AP

Demokratija i nacionalna bezbednost ili
Kako se američki sistem promenio, a da to niko nije primetio

Kada kažem da su ovo izbori iz pakla, vređam pakao.

Ničeg sličnog nije bilo otkad je Vašington prešao Rubikon ili otkad je Trump prešao Delaver ili izgovorio getizburški govor (znate, onaj koji počinje sa „Pre 80 godina i 11 žena…“) ili izaberite svoj omiljeni ključni momenat u američkoj istoriji.

Milijarde reči, to lice, ti gestovi, bezbrojne uvrede, zlostavljane žene i elektronske poruke, spektakl od 24 sata na dan u kome je bilo svega… Šta god da se dogodi na ovim izborima, treba prihvatiti realnost: naša zemlja je stupila u novu političku eru. Samo mi to još ne shvatamo.

Zaboravite Donalda Trumpa.

Naravno, ko bi mogao da zaboravi prvog predsedničkog kandidata u našoj istoriji koji unapred ne prihvata rezultate izbora? (Čak je i jug 1860. godine prihvatio izbor Abrahama Lincolna pre nego što je pokušao da se odvoji od Unije.) Ko može da zaboravi čoveka koji je rekao da abortus može da se dogodi na dan porođaja ili dan ranije? Koji je pred 72 miliona Amerikanaca izjavio da nikada nije video žene koje su ga optužile za seksualno napastvovanje, između ostalih ni novinarku magazina People koja ga je intervjuisala? Kandidata koji je mesecima ponosno navodio pozitivne rezultate istraživanja javnog mnjenja na mitinzima i Twiteru, a onda (kad su se istraživanja okrenula protiv njega) otkrio da su rezultati lažirani?

Šta god da mislite o Donaldu Trumpu, ko bi uopšte – mislim na ceo svet, uključujući i Iran – mogao da zanemari njega ili izbore koje je tako zlokobno obeležio? Ali on nije uzrok poremećaja u američkom političkom životu. On je samo bizarni i uznemirujući simptom promene našeg političkog sistema.

Priznajem da je on jedinstven političar, jedini u svojoj vrsti, pa čak i među svojim kolegama u proizvodnji desnih nacionalističkih ili anti-ovo-anti-ono pokreta širom sveta. Pored njega Marine Le Pen izgleda kao oličenje racionalnosti, a filipinski predsednik Rodrigo Duterte kao vrhunski taktičar. Ali Donald Trump i ovaj izborni ciklus su fascinantni i krajnje neobični pre svega zato što nije reč o kandidatu za predsednika bilo koje zemlje, već Sjedinjenih Država, koje su i dalje velika imperijalna sila planete Zemlje, kako po dometu svoje vojne sile tako i po moći svoje ekonomije i kulture da utiču na sve na skoro svakom mestu. A ipak, posle ovih godinu dana izborne kampanje, jasno je da je još nešto – ne samo Donald Trump – jako loše na planeti Americi.

Generacija iz Drugog svetskog rata u 2016.

Ponekad (na primer dok gledam finalnu predsedničku debatu) u svojoj fantaziji izvodim lično čudo i vraćam svoje roditelje iz mrtvih da vide današnju Ameriku. S njima u sobi zamišljam nevericu koju bi mnogi savremenici Drugog svetskog rata sigurno osetili kada bi se našli ovde i sada. Naravno, oni su preživeli razornu depresiju, više svetlosnih godina udaljenu od bilo čega što smo mi doživeli u Velikoj recesiji iz 2007-2008, kao i globalnu ratnu stihiju kakvu nikad niko nije doživeo i – ako zanemarimo mogućnost nukleranog rata – verovatno i neće.

Uprkos tome, oni bi se sigurno zgranuli nad našim svetom i haosom u kome sada živimo. Gledano globalno, i moja majka (umrla 1977) i moj otac (umro 1983) proživeli su decenije u nuklearnom dobu, u dobu najvećih – ne nalazim bolju reč – dostignuća čovečanstva. Prvi put u svojoj istoriji mi ljudi smo preoteli apokalipsu od boga ili bogova. Ali moji roditelji nisu doživeli drugi potencijalni činilac prekida istorije, klimatske promene koje već izazivaju poremećaje širom planete i prete usporenom apokalipsom bez presedana.

Nuklearno oružje nije upotrebljeno posle 9. avgusta 1945 (mada se proširilo na arsenale mnogih zemalja), ali klimatske promene su kao nuklearni rat koji se odvija brzinom puža – imajte na umu da čovečanstvo i dalje upumpava skoro rekordne količine pogubnih gasova u atmosferu. Zamišljam zapanjenost mojih roditelja nad tim što najvećoj opasnosti na planeti nije posvećeno nijedno jedino pitanje, a kamoli odgovor, u tri predsedničke debate 2016. godine, tokom četiri i po sata optužbi, uvreda i prekidanja sagovornika. Ni moderatori, ni neopredeljeni glasači, ni predsednički kandidati – oboje spremni da odmah promene temu čim iskrsnu neprijatna pitanja o seksualnoj agresiji, e-mejlovima ili bilo čemu drugom – nisu smatrali da to pitanje zaslužuje neku pažnju. To kao da je bio preveliki problem da bi se o njemu raspravljalo, problem čije postojanje Donald Trump (kao i mnogi drugi republikanci) poriče, ili tačnije (u svojoj verziji poricanja) naziva prevarom u okviru kineske zavere da se potopi Amerika.

Toliko o mentalnom poremećaju (ili bedastoći) u odnosu prema najvećem od svih pitanja. Na nešto skromnijoj lestvici, moji roditelji ne bi prepoznali našu političku scenu kao američku, ne samo zbog Donalda Trumpa. Zaprepastila bi ih količina novca koja se upumpava u našu politiku – prema najnovijim procenama najmanje 6,6 milijardi u ovom izbornom ciklusu, a više od 10% od samo 100 porodica. Bili bi zapanjeni našim 1% izborima; našim novim Zlatnim dobom; milijarderom i TV zvezdom koji nastupa kao populista i razjaruje (nekad demokratske) bele radnike koje su u bedu gurnuli njemu slični i njegov „brend“ kazino kapitalizma, organizovane prevare i spektakla; svim onim drugim milijarderima koji šakom i kapom sipaju novac u Republikansku partiju da bi stvorili kongres koji će igrati kako oni sviraju; kao i time koliko se novca danas sasvim legalno može „investirati“ u naš politički sistem. A još nisam ni pomenuo Drugog kandidata, tačnije kandidatkinju koja je provela ceo avgust na pravoj „izbornoj turneji“ družeći se ne sa američkim građanima, već sa milionerima i milijarderima (i lepezom slavnih ličnosti) kako bi zaokružila fenomenalni budžet svoje kampanje.

Morao bih duboko da udahnem i objasnim svojim roditeljima da je u Americi 21. veka odlukom Vrhovnog suda novac postao ekvivalent govora, mada je sve samo ne „slobodan“. A ne zaboravimo ni drugi finansijski momenat ovih izbora: televizijske vesti, da i ne pominjemo druge medije. Kako bih počeo da predočavam svojim roditeljima, za koje su predsednički izbori bili vremenski ograničen jesenji događaj, bizarnu prirodu izborne sezone koja počinje medijskim spekulacijama o sledećem predsedniku tek što se prethodna sezona završila i nastavlja se manje-više bez predaha? Ili prizor TV glava koje govore samo o izborima 24 sata na dan na kablovskoj televiziji čitavih godinu dana, ili milijarde dolara za oglase koji su napajali taj beskrajni turnir kampanja i punili račune vlasnika televizijskih vesti?

Mi smo na to navikli, ali moji mama i tata sigurno bi mislili da su zalutali u neku nepoznatu zemlju – i to još pre nego što bi upoznali američki sistem u njegovom današnjem izdanju, onom koje tako bizarno predstavlja Donald Trump.

Koja je ovo planeta?

Voleo bih da još uvek imam svoj školski udžbenik građanskog vaspitanja. Ako ste u izvesnom životnom dobu, setićete se: onaj u kome čovek sa Marsa aterira na glavnu ulicu nekog grada u SAD i onda sluša predavanje o američkoj demokratiji i našem brižljivo konstruisanom, pouzdanom i uravnoteženom trojnom obliku vladavine. Siguran sam da je upoznavanje našeg sistema unapredilo život na Marsu, mada je taj sistem već u doba mojih roditelja ličio na fantaziju. Najzad, republikanski predsednik Dwight D. Eisenhower – moji roditelji su glasali za demokratu Adlaia Stevensona – u svom oproštajnom govoru 1961. godine prvi je Amerikancima skrenuo pažnju na „potencijal za katastrofalan uspon pogrešne moći“ i na „vojno-industrijski kompleks“.

Da, sve se menjalo već tada, dok se u ovoj zemlji u vreme mira razvijalo ratno stanje besprimernih razmera. Ipak, 30 i kusur godina posle smrti moga oca, dok bi gledali američki pejzaž, moji roditelji bi mogli pomisliti da se nalaze na Marsu. Nesumnjvo bi se pitali šta se dogodilo sa zemljom koju su poznavali. Na kraju, zahvaljujući republikanskoj taktici spaljene zemlje poslednjih godina u bipolarnom Vašingtonu, kongres, ta kolekcija navodnih predstavnika naroda (sada grupa dobro plaćenih, dobro finansiranih predstavnika posebnih interesa zemlje u pogubnoj sprezi s korporativnim lobistima) teško da još funkcioniše. Malo šta značajno izlazi odande. Nedavno je, na primer, John McCain (koji je važio za relativno „umerenog“ republikanskog senatora) izjavio, pre nego što se delimično predomislio: ako Hillary Clinton bude izabrana, njegove kolege republikanski senatori mogli bi odlučiti da ne potvrde nijednog sudiju Vrhovnog suda koga ona bude imenovala tokom svog mandata. To bi, naravno, značilo da će se stalni broj od 8 sudija smanjiti. Njegovi komentari koji bi nekad potresli Amerikance, danas su jedva izazvali dašak negodovanja i uznemirenosti.

Dok bih pokazivao svojim roditeljima ovaj novi svet, mogao bih početi napomenom da je SAD u stanju permanentnog rata i da je naša vojska upletena u sukobe u najmanje 6 zemalja na širem Bliskom istoku i u Africi. Sve su to čisto predsednički sukobi jer kongres nema više nikakvu stvarnu ulogu u američkom ratovanju (osim što obezbeđuje novac za ratne poduhvate i podržava ih udarajući u talambase).

Ne bih želeo da moji roditelji gledaju samo van zemlje. Militarizacija zemlje iznutra zbivala se ubrzano i na načine koji bi ih sigurno duboko potresli. Mogao bih na primer da ih odvedem do Velike centralne stanice na Menhetnu, u njihov – i još uvek moj – kraj, bilo kog dana, i oni bi videli nešto što je u njihovo vreme bilo nezamislivo: naoružane vojnike u maskirnoj uniformi. Mogao bih pomenuti da sam na svojoj lokalnoj stanici metroa nekoliko puta video protiv-terorističku jedinicu njujorške policije koja je izgledala kao grupa specijalaca, sa automatima uz grudi. Ljudi su se navikli na njih i niko više ne zastaje i ne zuri u njih. Mogao bih im reći da policija širom zemlje sve više liči na vojne jedinice i da je Pentagon snabdeva oružjem i opremom, pa i oklopnim vozilima koja stižu sa dalekih američkih ratišta. Mogao bih pomenuti da vojni dronovi za nadzor, preteče budućeg robotskog rata (iz SF romana koje sam čitao u detinjstvu), danas redovno krstare američkim nebom: da najnoviju opremu za nadgledanje i nadzor, razvijenu u dalekim zonama, policija sada koristi kod kuće; da su politička ubistva zabranjena u post-votergejtovskim 70-im, ali da predsednik upravlja strahovitim dronovima CIA-e koji redovno vrše takva ubistva u raznim delovima planete, pa i ubistva američkih građana, a da to ne zna niko van Bele kuće, čak ni sudovi. Mogao bih reći da predsednik, koji je u vreme mojih roditelja zapovedao skromnom tajnom vojskom (paravojskom CIA-e), sada komanduje Specijalnim operacijama, velikom tajnom vojskom od 70.000 elitnih vojnika u okviru američke vojske, među kojima su i elitni timovi spremni da vrše egzekucije širom planete.

Mogao bih reći da je u 21. veku američka obaveštajna služba uspostavila globalno stanje nadzora koje bi postidelo totalitarne sile iz prošlog veka, i da su u to masovno uključeni američki građani; da se naše elektronske poruke (novi koncept za moje roditelje) sakupljaju i da su izveštaji o našim telefonskim razgovorima dostupni državi; ukratko, da je privatnost proglašena neameričkom. Mogao bih reći i to da je na osnovu jednog tragičnog dana jedan od najmanje osnovanih strahova – onaj od islamskog terorizma – bio izgovor za pretvaranje već postojeće države nacionalne bezbednosti u zdanje neverovatnih razmera kome je data neverovatna moć, koje se finansira na načine koji bi morali da zaprepaste svakog (ne samo posetioce iz američke prošlosti) i koje je postalo nezvanična 4. grana američke vlasti, bez ikakve javne rasprave ili glasanja.

Javnosti je dostupan mali deo onoga što nacionalna bezbednost radi – a radi mnogo. Zbog sopstvene „bezbednosti“ građani ne treba da znaju ništa o njenom delovanju (osim onoga što ona želi da im kaže). U međuvremenu, klaustrofobična tajnost proširila se na znatan deo vlasti. Godine 2011. vlada je proglasila 92 miliona dokumenata za državnu tajnu, a otada se stvari nisu popravljale. Pored toga, nacionalna bezbednost je razradila korpus „tajnih zakona“ – tajnih pravila, regulativa i tumačenja postojećih zakona – mimo javnosti i u nekim slučajevima van kontrole kongresnih nadzornih komisija.

Drugim rečima, Amerikanci sve manje znaju o onome što njihova vlada u njihovo ime čini u zemlji i van nje.

Mogao bih preporučiti svojim roditeljima da prosto zamisle da se ovih godina ponovo piše Ustav Sjedinjenih Država, u tajnosti i bez najmanjeg obaziranja na one koji čine „Mi, narod“. Tako naši izbori postaju režirani spektakli, demokratija je isceđena i bačena; ostalo je samo ime, a to ime je nesumnjivo Donald J. Trump.

Tako bih sažeto opisao novu Ameriku svojim zanemelim roditeljima.

Amerika kao država nacionalne bezbednosti

Ništa od svega toga nije Donaldova krivica. U godinama kada se razvijao novi američki sistem, on je otpuštao ljude u svom rijalitiju na televiziji. Možete ga naravno zamišljati kao reklamno lice Amerike u kojoj su se spektakl, slava, jednoprocentna zlatna klasa i nacionalna bezbednost stopile u veoma toksičnu, narcističku, autoreferencijalnu klin čorbu.

Ko god da bude izabran za predsednika, jedna stvar je očigledna: ogromno zdanje države nacionalne bezbednosti, sa svojih 17 agencija i ogromnom imperijalnom vojskom, nastaviće da raste i širi svoju moć. Oba kandidata su se zaklela da će sipati još više novca u vojsku i aparate obaveštajne službe i bezbednosti. Naravno, ništa od toga nema veze sa američkom demokratijom.

Jednog dana ću možda i „ja“ biti dozvan iz mrtvih da sa čuđenjem ili užasom posmatram budućnost. Dugo nakon što epizoda sa nezamislivim Donaldom Trumpom kao predsednikom ili sa Hilary Clinton – daleko zamislivijom verzijom istog – bude gurnuta u neki zabiti kutak naše istorije, pitam se šta bi me tada iznenadilo ili zapanjilo. Sa kojom verzijom naše zemlje i planete bih se suočio 2045?

TomDispatch, 03.11.2016.

Prevela Slavica Miletić

Peščanik.net, 08.11.2016.

Srodni linkovi:

The New York Review of Books – Glas nepoverenja

Paul Krugman – Kako namestiti izbore

Paul Krugman – Nameštanje igre

The New Yorker – Podrška Hillary Clinton

The New Yorker – Moj glas

TRAMPOZOIK