Možda je bila dobra ideja o referendumu, jer bi se možda dobio drugi odgovor od onoga na izborima. Reč je o Grčkoj. Koji je razlog da se veruje da bi ishod na referndumu bio drukčiji?

Zato što većina grčkih glasača ne podržava sukcesiju programa štednje, ali još veći broj njih ne bi da Grčka napusti evro i pređe na drahmu. Pa ako bi referendum bio o ovome drugome, moglo bi doći do posredne podrške onome prvome. Na izborima, međutim, tema nije evro već obećanja partija da će ublažiti ili sasvim obustaviti mere smanjenja javne potrošnje i odustati od strukturnih reformi, kojima se uglavnom teži uklanjanju raznih vrsta renti na koje je, kada se sve uzme u obzir, navikla većina i radnika i preduzetnika, a svakako i administracija i javni sektor u celini. Sada, posle izbora, čini se dobrom ideja o referendmu, ili bi eventualna sugestija o tome da bi do njega moglo da dođe, mogla da utiče na rezultate drugog kruga. Što nije izgledno.

Mada se popularnost evra ne smanjuje. Zapravo, trenutno se odvija neka vrsta usporene finansijske panike, to jest povlače se depoziti iz grčkih banaka i drže ili izvan bankarskog sistema ili u bankama u drugih zemalja. Ovo bi bilo karakteristično za krizu kursa, kada bi naravno drahme bilo i kada bi joj pretila devalvacija, osim što bi se sve mnogo brže odvijalo. Trenutno, evropska centralna banka pritiče u pomoć grčkim bankama i održava njihovu likvidnost, usled čega je proces panike produžen. No, jasno je da se podizanjem depozita u evrima ne izražava poverenje u eventualnu buduću drahmu.

Šta bi se dakle dogodilo da Grčka izađe iz evrozone i njena centralna banka krene da štampa drahme? Veoma je verovatno da bi evro i dalje ostao stvarni novac u Grčkoj, jedino što više ne bi bio moguć pristup evropskoj centralnoj banci. Grčka centralna banka bi trebalo da obezbedi likvidnost bankarskog sistema, što bi moglo da dovede do potrebe da se štampa zaista velika količina novih drahmi, sa priličnim rizikom od ubrzanja inflacije i, konačno, od izazivanja hiperinflacije. Jer ako bi se formirala očekivanja da je hiperinflacija neizbežna, panika se ne bi mogla lako zaustaviti bilo kojom količinom naštampanih drahmi – i došlo bi svakako do hiperinflacije. U tim uslovima, nezavisno od toga da li bi se izbegao najgori ishod ili ne bi, svakako bi u boljem položaju bili oni koji bi koristili evro. Tako da bi ishod lako mogao da bude da se članstvo u evrozoni zameni monetarnim statusom sličnim onom u Crnoj Gori ili na Kosovu i, u stvari, karakterističnim za čitav prostor Balkana, ali i većeg dela južne i jednog dela srednje Evrope.

U Grčkoj je lider Syriza partije, koja ima najveće izglede da pobedi na predstojećim izborima 17. juna, izjavio da će zemlje članice evrozone moliti Grčku da u njoj ostane. To je tačno je, ako se to očekivanje oslanja na procenu da bi ostale članice evrozone bile suočene sa ozbiljnim problemima ukoliko bi Grčka napustila evro i time uzdrmala čitav finansijski system, ne samo evrozone i ne samo Evropske unije, već i sveta. Uostalom, već sami rezultati grčkih izbora, na osnovu kojih je postalo jasno da program štednje i odricanja zarad ispunjavanja obaveza prema pre svega stranim kreditorima, nema gotovo nikakvu podršku u grčkoj javnosti, doveli su do znatno pogoršane konjukture i do povećane verovatnoće da se veliki deo evropske privrede ponovo nađe u recesiji. Pritisak ne evropske lidere da nešto preduzmu kako bi se taj ishod izbegao bio je prisutan i na sastanku G8, koji je netom održan. Uz to, francuski glasači su se odlučili za socijalističkog predsednika, koji je dosta jasno stavio do znanja da daje prednost politici privrednog rasta, a ne onoj koja u središtu ima fiskalnu konsolidaciju.

Iz toga, međutim, ne bi trebalo zaključiti ni da će se nekako iz evropskih budžeta finansirati ostanak Grčke u evrozoni, niti da je pokrenuti rast isto tako lako kao reći da bi viša stopa rasta sve učinila jednostavnijim. Jer, kako bi se došlo do ubrzanja privrednog rasta? Ovde postoje dva različita tipa problema.

Jedan jeste da bi najbrži efekti mogli da se postignu povećanom fiskalnom potrošnjom, pre svega većim javnim ulaganjima. Ovim je trebalo da se bavi neformalni sastanak evropskih lidera u sredu 23. maja, sa ciljem da se pripremi ugovor o rastu za kraj juna, kada se sastaje Evropski savet. Kako se može zaključiti po izjavama posle sastanka, čini se da se dosta razgovaralo o Grčkoj i o drugim merama kojima bi se odgovorilo na izazove u evrozoni i Evropskoj uniji uopšte, pre svega o stanju u bankarskom sistemu. Ovo poslednje je povezano sa grčkom krizom.

Ali kada je reč o podsticanju rasta, i to odmah a ne na srednji ili duži rok, problem je u tome što sredstava za tu namenu zapravo nema. Bužet Evropske unije je mali i nije za to namenjen, a evrozona i nema budžet. Nešto bi se novaca moglo naći u strukturnim fondovima koji se sporo koriste, a mogla bi da se poveća i kreditna sposobnost Evropske investicione banke. Ti bi novci mogli da se ulože u infrastrukturne projekte i u fondove kojima bi se podsticala mala i srednja preduzeća u, recimo, Portugaliji, Španiji i Grčkoj, a možda i u drugim zemljama, ali ne bi trebalo očekivati da bi ti efekti bili naročito veliki, a nije izvesno ni koliko bi brzo mogli da se osete.

Mnogo bi delotvorenije bilo kada bi se sanirao finansijski sistem, jer bi se time značajno povećala mogućnost kreditiranja, pa i refinansiranja obaveza, ako bi to bilo potrebno. Problem je u tome što zemlje koje imaju značajne probleme sa nesolventnim bankama, ili bankama koje bi lako mogle da postanu nesolventne u slučaju produžene recesije, o grčkom bankrostvu i da ne govorimo, te zemlje zapravo ne raspolažu budžetskim sredstvima da izvrše potrebnu finansijsku konsolidaciju. Sredstva drugih zemalja evrozone ili nisu dostupna ili nisu dovoljna, jer Stabilizacioni fond najverovatnije nema dovoljno novaca, a Evropska centralna banka ne može beskonačno da pomaže likvidnost, jer se time ne rešava problem nesolventnosti. Svejedno, valja očekivati da će se i dalje raditi na saniranju bankarskog sistema, jer su rizici povezani sa njegovim kolapsom nesrazmerno veći od onih koje izaziva eventualno povlačenje Grčke iz evrozone.

U tom svetlu valja tumačiti rad na eventualnom sistemu garancija depozita u bankama koji bi bio zajednički, bar za sve zemlje koje su u evropskoj monetarnoj uniji. Ova mera bi trebalo da bude odgovor na finansijsku paniku koja je vidljiva u Grčkoj, ali koja se polako širi jugom Evrope, a može lako da dođe i do Francuske i konačno Nemačke. Kako je poznato iz studija o finansijskim panikama, ukoliko je reč o opasnosti od paničnog povlaćenja depozita iz banaka, koji se ne može zaustaviti samo intervencijom centralne banke, onda je postojanje državnih, dakle budžetskih, garancija za depozite u bankama najefikasniji način da se predupredi izbijanje panike. Naravno, depozitari treba da procene da budžet ima novaca kako bi im isplatio depozite ukoliko se uspaniče, u šta ne moraju da budu sigurni oni koji štede u bankama na jugu Evrope. Usled toga, a posebno imajući u vidu mogući grčki finansijski šok, bankrotstvo i moratorijum na dugove, evropska garancija će svakako bidi viđena kao sigurnija od one pojedinačnih država.

Uz to, tom bi se garancijom zaustavila renacionalizacija bankarskog sistema u evrozoni, a i stalno povećavanje obaveza nemačke centralne banke, jer svi beže u nemačke evre, da se tako izrazim, što bi moglo skupo da košta Nemačku ukoliko se monetarna unija raspadne. Usled svega toga, evropska garancija bankarskih depozita bi mogla biti jedna mera sanacije finansijskog sistema. Dodatna mera preuzimanja zajedničkog rizika za fiskalne obaveze preko evropskih obveznica za sada je neprihvatljiva za Nemačku. Teorijski bi to moglo da bude izvodljivo, pa i prihvatljivo, čak i u nedostaku zajedničkog budžeta, ukoliko bi se poštovao fiskalni ugovor i ukoliko bi se dopustilo da zemlje članice bankrotiraju, kao što je to slučaj u Sjedinjenim državama. Ni jedno ni drugo za sada nije realistično, tako da je teško videti da će se zajedničke evro obveznice uskoro pojaviti.

No, čak i da se eventulano postigne sporazum o nekom fiskalnom podsticaju koji bi trebalo da obezbedi ubrzanje privrednog rasta u relativno kratkom roku, ostaje pitanje da li je to adekvatna mera, jer nije izvesno da je najveći deo problema sa kojim se suočavaju evropske privrede posledica nedostatka tražnje. Čak i oni koji se zalažu za veću fiskalnu potrošnju, pa i za povećanje tražnje posredstvom većih plata i ubrzane inflacije u zemljama koje su u boljem položaju, kao što je Nemačka, ipak prihvataju da postoje ozbiljni problemi kako u relativnim cenama, tako i u stanju u preduzećima i domaćinstvima, koji su pogođeni izduvavanjem mehura u pojedinim sektorima. Ukoliko su neki sektori privrede nesolventni, a zbog toga su i banke opterećene značajnim udelom nenaplativih potraživanja, povećana javna potrošnja neće neophodno obezbediti rešenje tih problema. Potrebna je promena relativnih cena i restrukturiranje proizvodnje. A to zahteva vreme.

Kod promene relativnih cena, potrebno je da se izvrši takozvana unutrašnja devalvacija, koja podrazumeva značajno smanjenje cene rada. Jednim delom to će se obezbediti devalvacijom evra koja je u toku, koja bi trebalo i da ubrza inflaciju u evrozoni, ali se ne može izbeći ni smanjenje realnih nadnica i drugih dohodaka u zemljama koje se suočavaju sa problemom konkurentnosti. Ovo nije jednostavno čak i kada se može devalvirati, a nekmoli u kontekstu monetarne unije. Sve te strukturne reforme koje se predlažu imaju, u krajnjem zbiru, taj cilj – da se smanje troškovi rada, kako na mikro nivou, dakle u preduzećima, tako i na makro nivou, dakle u poređenju sa drugim zemljama.

Sve to ne može da zameni restrukturiranje korporativnog sektora kroz bankrotstva, pruzimanja i na sve druge načine. Neki podaci ukazuju na ubrzanje toga procesa u zemljama na jugu Evrope, ali to je proces koji zahteva značajno vreme i u toku kojega ne bi trebalo očekivati brze rezultate koji bi se iskazali u ubrzanom privrednom rastu. Posebno je veliki problem povećanje industrijske proizvodnje, jer to u mnogim zemljama koje se oslanjaju na turizam i sektor usluga nije moguće ako se ne promene značajno njihove komparativne prednosti, a to podrazumeva značajne promene u obrazovanju, preduzetničkim sklonostima, pa i u mnogim neformalnim ustanovama.

Kada se sve to ima u vidu, jasno je da ne bi trebalo previše očekivati od ugovora o rastu koji se priprema. No, opet, ako privrednog rasta nema, ništa u Evropi neće biti održivo. Izlazak Grčke iz evrozone je veoma mali problem prema onome do koga bi se došlo potpunim raspadom evrozone i Evropske unije.

Jutarnji list, štampano izdanje

Peščanik.net, 27.05.2012.

GRČKA KRIZA

The following two tabs change content below.
Vladimir Gligorov (Beograd, 24. septembar 1945 – Beč, 27. oktobar 2022), ekonomista i politikolog. Magistrirao je 1973. u Beogradu, doktorirao 1977. na Kolumbiji u Njujorku. Radio je na Fakultetu političkih nauka i u Institutu ekonomskih nauka u Beogradu, a od 1994. u Bečkom institutu za međunarodne ekonomske studije (wiiw). Ekspert za pitanja tranzicije balkanskih ekonomija. Jedan od 13 osnivača Demokratske stranke 1989. Autor ekonomskog programa Liberalno-demokratske partije (LDP). Njegov otac je bio prvi predsednik Republike Makedonije, Kiro Gligorov. Bio je stalni saradnik Oksford analitike, pisao za Vol strit žurnal i imao redovne kolumne u više medija u jugoistočnoj Evropi. U poslednje dve decenije Vladimir Gligorov je na Peščaniku objavio 1.086 postova, od čega dve knjige ( Talog za koju je dobio nagradu „Desimir Tošić“ za najbolju publicističku knjigu 2010. i Zašto se zemlje raspadaju) i preko 600 tekstova pisanih za nas. Blizu 50 puta je učestvovao u našim radio i video emisijama. Bibliografija