Toni & Marko mačak, fotografije čitateljki, Mina Milenković

Toni & Marko mačak, fotografije čitateljki, Mina Milenković

Zapažanje da je zapadni kapitalizam u ozbiljnoj krizi danas je opšte mesto, gotovo kliše. Pre osam godina, svetski finansijski sistem je došao do ivice kolapsa, a akcije spasavanja uspaničenih vlada širom sveta trajno su opteretile ekonomije naših zemalja.

Ekonomisti i analitičari neokonzervativnog, ekonomski liberalnog usmerenja nemaju šta da dodaju našem razumevanju ovih događaja. Njihovi modeli ne objašnjavaju zašto sistem zasnovan na deregulisanom funkcionisanju tržišta dolazi u krizu – i zašto se ekonomija ne oporavlja, uprkos daljem razgrađivanju države i oslobađanju tržišnih sila.

Ekonomisti i analitičari koji prihvataju Kejnzove ideje i reformistički način mišljenja bliži su stvarnosti: njihova kritika se može sažeti tvrdnjom da je sistem destabilizovan pogrešnim politikama – deregulacijom tržišta, liberalizacijom finansijskog sistema, sužavanjem nadležnosti države i skandaloznim rastom nejednakosti. Ukratko, pogrešne politike koje su u proteklih 30 godina proizvele krizu sada se koriste kao recept za oporavak, sa katastrofalnim posledicama, a sistem ne može da se stabilizuje dok ne razvijemo primereniji skup ekonomskih politika.

Pogledajmo pažljivije šta se događa u svetu: u Španiji, gde kilometre obale pokrivaju napuštene novoizgrađene kuće, spomenici neuspelom pokušaju oporavka; u Grčkoj, gde su „klinike solidarnosti“ prepune ljudi bez zdravstvenog osiguranja; ili u ruralnoj Americi, gde se broj nezaposlenih ne smanjuje, uprkos statističkim indikatorima rasta; u provincijskim gradovima na severu Evrope gde je naizgled sve u najboljem redu, mada osećamo da više ne živimo u doba prosperiteta, već u najboljem slučaju u stagnaciji, u uslovima sve oštrije konkurencije i borbe za pristojan životni standard, uz rašireno osećanje resentimana i bez vere u bolju budućnost. Najkraće rečeno, svet više nije ono što je bio. Pravo pitanje glasi: šta ako ni kejnzijanski recepti ne budu mogli da pomognu?

Američki ekonomista Robert Brener je opisao ovaj trend pre 20 godina u knjizi Ekonomija globalne turbulencije i predskazao budućnost neprekidne krize. On je skovao termin „sekularna stagnacija“, frazu koju danas rado koriste mnogi ekonomisti.

Šarm Brenerove analize je u tome što kraj posleratnog buma i početak postepenog pada objašnjava koristeći endogene tendencije ili unutrašnju dinamiku i logiku kapitalizma. Iz njegove analize sledi zaključak: čak i ako su naše predstave o njima tek delimično tačne, te kritično važne tendencije neće nestati same od sebe i ne mogu se eliminisati primenom drugačijih ekonomskih politika, jer je zbog svoje tehnološke i ekonomske prirode razvijeni kapitalizam dostigao limit koji onemogućava održavanje visokih stopa rasta i dalje povećanje produktivnosti.

Budući da su se profitne stope prosečnih kompanija našle na silaznoj putanji, one su uz pomoć blagonaklonih vlada krenule u veliki napad na prava radnika i socijalnu državu, što je znatno umanjilo prihode ljudi, ali problem time nije bio rešen, jer je istim merama depresirana i tražnja. Svaki od dosad ponuđenih odgovora na krizu iznova je vodio do njenog produbljivanja.

U takvom okruženju očekivano nastaju mehurovi na finansijskim tržištima, a finansijske institucije postaju ključni akteri globalnog kapitalizma. Ali hipertrofirana finansijska tržišta uvode faktore nestabilnosti koje su analizirali vrhunski ekonomisti kao što je Hajman Minski. Što je kockanje na tržištima nepromišljenije, to je čitav sistem bliži ivici provalije.

Smanjivanje stopa rasta je sistemski problem. Da bismo to razumeli moramo razmotriti jedan od ključnih faktora kapitalističkog rasta. Ono što je kapitalizam činilo istorijski uspešnim i prosperitetnim bili su investicioni krediti. Drugim rečima, kapitalizmu je neophodno zaduživanje. Kompanije uzimaju kredite i zadužuju se da bi investirale. Ali njihove investicije su isplative jedino u uslovima adekvatnog rasta; ako rast izostane, sledi talas stečaja.

Ako pažljivo pogledamo šta se događalo u poslednjih 20 godina, videćemo da je uprkos zaduživanju ekonomski rast bio relativno nizak. Ekonomija nas uči da posle takve eksplozije zaduživanja mora uslediti veliki rast – uz kritičku ogradu da je taj rast neodrživ, da se novac ponekad usmerava u pogrešne kanale, da se kapital ne alocira na adekvatan način – ali nema nikakve sumnje da ekspanzija zaduživanja takvih razmera mora generisati rast. Ipak, to se nije dogodilo. Dok zaduživanje raste, stope rasta opadaju.

Jedan od najvažnijih simptoma krize, na koji retko obraćamo pažnju, jeste opšti nivo zaduženosti u kapitalističkim ekonomijama. Pod tim podrazumevam akumulirani dug svih ekonomskih aktera, ne samo države: zbir dugovanja vlade, poslovnog sektora i privatnih domaćinstava. U većini ekonomija ta zaduženost iznosi oko 300 odsto BDP-a, često i celih 400. Pre nekoliko decenija nivo zaduženosti je bio četiri puta manji. Kako ćemo smanjiti zaduženost ako su stope rasta niske i kako ćemo finansirati obaveze koje dospevaju na naplatu?

Možemo li na osnovu svega ovoga zamisliti kapitulaciju kapitalizma i njegov kraj?

„Slika kraja kapitalizma koju imam na umu – slika kraja za koji verujem da je već počeo – jeste društveni sistem u trajnom stanju urušavanja“, rekao je nemački sociolog Volfgang Štrek pre dve godine. Trajna kvazistagnacija uz u najboljem slučaju minimalne stope rasta, rast nejednakosti, privatizacija svega, endemska korupcija i pljačka, dalje opadanje očekivane dobiti, moralni kolaps (u kapitalističkom sistemu ima sve više prevara, krađa i prljavih trikova), slabljenje Zapada koji se tetura u neizvesnu budućnost i potpaljuje razdore i krize na problematičnim tačkama svoje periferije.

Lari Samers i Pol Krugman, dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju, opisuju to stanje kao „permanentnu krizu“. Klintonov ministar finansija – koji sigurno nije levičar – govori o „sekularnoj stagnaciji“ kao nečemo što je očigledno – što znači da je stolećima dinamičnog kapitalističkog rasta došao kraj.

U tekstu koji je privukao veliku pažnju javnosti, poznati ekonomista Robert Dž. Gordon takođe se bavi pitanjem da li je „doba ekonomskog rasta prošlo“ – bar u SAD. Ubrzavanje rasta je počelo 1750. godine, da bi vrhunac dostiglo polovinom 20. veka, nakon čega su sledili sukcesivni periodi opadanja. Moguće je da su velike inovacije koje podižu produktivnost i donose ekonomski rast stvar prošlosti: „Rast produktivnosti… znatno se usporio posle 1970“. Najvažniji efekti treće industrijske revolucije – kompjuterizacije i povezanih ušteda u radu – manifestovali su se u periodu od šezdesetih do kraja devedesetih godina, ali od početka novog veka praktično nije bilo novih pomaka. Uprkos površnom utisku, u poslednjih 15 godina gotovo da nije bilo zaista produktivnih inovacija. „Izumi posle 2000. usmereni su na uređaje za zabavu i komunikaciju koji postaju sve manji i sve pametniji, ali suštinski ne utiču na produktivnost rada ili životni standard onako kako su to činili električno osvetljenje, kola ili vodovodne instalacije“.

U svojoj poslednjoj knjizi, Kraj doba normalnosti, ekonomista Džejms K. Galbrajt tvrdi nešto slično i ide korak dalje. Era prosperiteta koja je trajala od 1850. do 1970. godine učvrstila je pripadnike ekonomskog esnafa u uverenju da je večni rast „normalno stanje“, a da su stagnacije i krize privremena „odstupanja“. Galbrajt smatra da „lekovi koji su pomagali u prošlosti danas možda neće pomoći“.

Čak i ako Gordonova teza o usporavanju tempa inovacija nije sasvim tačna, moguće je da današnje inovacije više ne doprinose prosperitetu kapitalizma u celini, već deluju na neki drugi način. Pre svega, jedan od ishoda inovacija je gašenje starih radnih mesta koje ovog puta nije praćeno otvaranjem novih. Nove digitalne tehnologije uglavnom se koriste za smanjivanje troškova poslovanja i osvajanje novih tržišta na račun starijih poslovnih modela. Po tome se današnje vreme razlikuje od prethodnih perioda inovacija: dok je u stara vremena „kreativno razaranje“ u procesu inovacije ukidalo stare i često loše plaćene poslove (na primer, u poljoprivredi) i otvaralo ogroman broj novih i boljih radnih mesta (na primer, u autoindustriji), današnje inovacije ostavljaju deo radne snage bez ikakvog posla, dok drugi deo završava na nesigurnm i povremenim poslovima. Kumulativni prihod građana je pod sve većim pritiskom i neizbežno opada.

Svi pomenuti indikatori i analize ukazuju na ono što eksperti nazivaju “stacionarnim stanjem” – na ekonomiju lišenu rasta.

Naravno, to ne znači da će kapitalizam zbog toga odmah odumreti. Istorija obiluje teorijama pada koje se nikada nisu ostvarile. Ali s druge strane, ne treba previše računati ni na njegovu sposobnost preživljavanja. Imajući u vidu simptome koji ukazuju na stanje hroničnog kolapsa sistema koji se ne može izlečiti „pametnijim“ ekonomskim politikama, bilo bi korisno da se zapitamo kako će se oblikovati društvo sutrašnjice, ako se pokaže da su proroci propasti bili u pravu. Ili, Galbrajtovim rečima: „Kako izaći na kraj s problemima koji su znatno složeniji od svega što smo iskusili u poslednjih 80 godina. Vreme je da se ozbiljnije pozabavimo potrebama najranjivijih delova društva“.

A možda tim pitanjima treba pristupiti ambicioznije. Možda je postepena tranzicija iz kapitalističkog sistema u drugačiji ekonomski poredak moguća i možda je ta tranzicija već počela. To bi naravno bio najbolji scenario.

Na znakove takvih promena nailazio sam u mnogim još jakim ekonomijama, kao i u zemljama u krizi. Nedavno sam razgovarao sa Joanisom Margarisom, direktorom grčke javne elektro-kompanije, inženjerom i ekonomskim teoretičarem koji je uložio mnogo vremena u transformaciju sistema proizvodnje energije u Grčkoj u sistem koji će uključivati proizvodnju i razmenu na nivou individualnih potrošača. Pre nego što se priključio rukovodstvu kompanije, radio je kao istraživač na tehničkom univerzitetu gde je zajedno sa Elenom Papadolu, ekonomistkinjom iz Sirize, napisao važan rad o „transformaciji proizvodnje“. Tema njihovog rada je sledeća: kako postepeno menjati ekonomiju tako da sve više decentralizovanih, samoorganizovanih firmi, zadruga i inicijativa vremenom dobija sve važniju ulogu – dok na kraju ne nastane ekonomija mešovitog tipa koju čine privatne kompanije, državna preduzeća, zadruge i alternativna ekonomska tela.

Pogledajte oko sebe i primetićete mnoštvo novih inicijativa na svakom koraku: nevladine organizacije, kompanije i zadruge koje zajedno grade nove mreže, jezgro nove vrste socijalizma ili novog oblika ekonomije deljenja, komunalne ekonomije koja je decentralizovana i animirana inicijativama malih grupa. To je socijalizam koji nema sličnosti sa birokratskom ekonomskom mašinerijom pod kontrolom državnog aparata, niti sa onim što pamtimo iz vremena komunizma, pa ni sa društvima državnog kapitalizma u kakvima smo živeli pre tridesetak godina. Naravno, to su samo mala ostrva, stotinak novih inicijativa, ali njihovu vrednost i značaj je teško preceniti – bez njih gotovo da ne bismo preživeli ovu krizu. „Verujem“, kaže britanski ekonomista Pol Mejson govoreći o takvim projektima u knjizi Postkapitalizam, da oni nude „mogući izlaz – ali jedino ako takvi mikro-projekti budu podržani, promovisani i zaštićeni fundamentalnom promenom u radu vlada“.

Možda samo treba da naučimo da posmatramo stvari iz novog ugla. Sećate li se onih crteža-rebusa koji gledani s jedne strane izgledaju sasvim haotično, a iz nekog drugog otkrivaju skrivenu sliku?

Možda isto važi za našu ekonomiju: verujemo da živimo u ekonomiji koju pokreću isključivo trgovina, profit, novac, materijalno bogatstvo i povezani društveni status. Zato nam drugi ekonomski faktori, bilo da su to samoorganizovane grupe za pomoć, udruženja ljudi koji razmenjuju dobra, zadruge, kreativne ideje za preduzeća ili humanitarni projekti izgledaju kao nešto što ne pripada sferi ekonomije, kao zabava malobrojnih zanesenjaka sa komičnim fiks idejama, kao oblik radne terapije. Ali možda je to pogrešan način posmatranja sveta. Možda se uveliko nalazimo u procesu postkapitalističke transformacije – ali to još ne shvatamo.

Robert Misik, Social Europe, 12.01.2016.

Preveo Đorđe Tomić

Peščanik.net, 23.01.2016.

Srodni linkovi:

London Review of Books – Plata za nerad

Milutin Mitrović: Utopija – plate bez rada

Milutin Mitrović – Levica među zupčanicima

RASPRAVA O NEOLIBERALIZMU