Ikeino uputstvo za sklapanje stolice bačeno na putu

Foto: Predrag Trokicić

Švedskoj levici se ne piše dobro na izborima 9. septembra. Ankete pokazuju da će dve trećine budućeg parlamenta popuniti partije nesklone radničkim pravima. Pet desnih partija predlažu izmene zakona o radu, smanjenje nadnica i slabljenje uloge sindikata, a očekuje se da će se konzervativna Umerena partija vratiti na vlast. Socijaldemokrati, koji su nekada dobijali 40-45 odsto glasova sada će dobiti svega četvrtinu tih glasova. S druge strane, predviđa se da će Švedski demokrati, ksenofobna populistička partija koja koketira sa nacizmom, dobiti oko 20 odsto. Kao i u mnogim drugim zemljama desni populizam je u usponu. Švedski demokrati su do 2010. bili ispod cenzusa, a danas su jedna od najjačih partija u zemlji.

Predviđanje da će samo trećina švedskih građana glasati za progresivnu politiku (za neku od dve leve partije) deluje kontraintuitivno kada se ima u vidu neprekidni rast dohodovne nejednakosti u Švedskoj poslednjih decenija. Nova istraživanja potvrđuju produbljivanje klasnog jaza u švedskom društvu. Polovina zaposlenih Šveđana pripada radničkoj klasi. To su ili radnici ili državni službenici nižeg ranga, dok oko 41 odsto zaposlenih obavlja poslove tipične za srednju klasu. Preko 90 odsto Šveđana je prinuđeno da svoj rad prodaje za dohodak, dok samo šačica građana pripada tradicionalnoj kapitalističkoj klasi koja živi od renti, dividendi i drugih prihoda koje joj donosi njeno ogromno bogatstvo. Tu se posebno ističe 15 čuvenih preduzetničkih porodica, koje još od 60-ih godina prošlog veka figuriraju u raznim akademskim istraživanjima, biznis časopisima i državnim izveštajima. Ove porodice zajedno kontrolišu 70 odsto švedske berze, što je stanje bez presedana među zemljama članicama Organizacije za ekonomsku saradnju i razvoj. Na vrhu piramide je porodica Wallenberg koja kontroliše 40 odsto berze, glavne kompanije industrije naoružanja, jednu od velikih nacionanih banaka i najveće privatno deoničarsko društvo.

Najbogatijih 1% u Švedskoj su 1978. posedovali 20 odsto privatnog bogatstva. Taj broj je 2006. porastao na 40 odsto, a danas je nesumnjivo još veći. Klasni projekat, jedan od izvora ovih informacija, pokazuje da najbogatijih 10 odsto muškaraca živi gotovo deceniju duže od najsiromašnijih 10 odsto. Kada je reč o medijima, oni radničku klasu obično marginalizuju ili je predstavljaju u lošem svetlu u rijaliti programima. U pogledu rase i pola, većina pripadnika radničke klase 21. veka su žene, kao i ljudi rođeni van Švedske i Evrope.

Iako se smatra bastionom egalitarističkih vrednosti, velikodušnom državom blagostanja sa jakom socijaldemokratskom kulturom, u Švedskoj poslednjih decenija, kao i u mnogim drugim zapadnim društvima, jača desnica. U poslednjih 30 godina nije pokrenuta nijedna značajna progresivna reforma. Umesto toga, i konzervativne i socijaldemokratske vlade sprovodile su različite neoliberalne politike. Švedske vlade su ukinule porez na bogatstvo, prihod, nasledstvo i imovinu, a od 90-ih godina 20. veka u zemlji je prevladao fiskalni konzervativizam. Švedska danas ima jedinstveno neoliberalni školski sistem, a Forbs ju je nedavno posebno izdvojio kao „najbolju zemlju za biznis“.

Ove politike imaju svoju cenu. Kvalitet usluga države blagostanja je opao i one se raspoređuju neravnomernije nego ranije. Puna zaposlenost nije ostvarena od 80-ih godina prošlog veka. Sve veći deo populacije je nezaposlen ili ne radi puno radno vreme. Neki tvrde da je odsustvo levih ciljeva mnoge simpatizere udaljilo od socijaldemokrata. Moćni radnički sindikat Konfederacija švedskih sindikata (LO) sa 1,5 miliona članova ima gotovo jednak broj pristalica desnih Švedskih demokrata i socijaldemokrata. Kao i u mnogim drugim zemljama, vodeće teme predstojećih izbora su migracija i kriminal. Buduću vladu će najverovatnije voditi Umerena partija, pošto Švedski demokrati preuzmu glasače Švedske socijaldemokratske partije (SAP).

Socijaldemokratski pokreti i vlade su kroz istoriju svoju retoriku i politiku zasnivali na klasnim pitanjima, ne iz želje za klasnim sukobima već zbog istinskih klasnih kontradikcija. Klasni konflikti koje izazivaju postupci konzervativnih vlada i poslodavci – poput gušenja sindikata, lobiranja da se ne donesu zakoni o minimalnoj zaradi i ostali zakoni povoljni za radnike, kao i protivljenje politici države blagostanja i ideji preraspodele bogatstva i prihoda – nešto su protiv čega su se socijaldemokratski pokreti oduvek borili i protiv čega bi opet trebalo da dignu svoj glas.

Socio-ekonomska pitanja kao što je klasa su u sukobu sa socio-kulturnim pitanjima kao što je odnos identiteta i nacionalnosti. Neke pristalice Švedskih demokrata su nekadašanje pristalice socijaldemokrata. Ankete pokazuju da oko 80 odsto Šveđana svoju zemlju doživljava kao klasno društvo. Kao što se kaže u jednom novijem istraživanju: „Većina zaposlenih pripada radničkoj klasi. Pripadnost klasi i dalje određuje nivo sigurnosti zaposlenja, radne uslove, zdravlje, očekivani životni vek, predstavljenost u medijima, političku moć i udeo u kapitalu i bogatstvu. Pored roda i mesta rođenja, klasa je jedan od činilaca moći i statusa koji utiču na radne uslove žena i pripadnika etničkih manjina, njihovu poziciju na tržištu rada i sigurnost zaposlenja. Na neki način, današnja klasna struktura je jednako nepromenljiva i čvrsta i još više zacementirana nego u klasnom društvu prethodnih decenija.“

Klasno društvo će prevladavati u Švedskoj i svetu i u ovom veku. Kategorije rase, državljanstva i identiteta zasnovane na nacionalnosti danas su zastupljenije teme od društvenog i ekonomskog raslojavanja društva. Ostaje otvoreno pitanje u kojoj meri će partije ubuduće pribegavati klasnoj retorici radi promena u društvu.

Viktor Skyrman, Social Europe, 03.09.2018.

Prevela Lucy Stevens

Peščanik.net, 07.09.2018.