Fotografije čitalaca, Predrag Trokicić

Fotografije čitalaca, Predrag Trokicić

Kada je pre dve godine grupno serijsko silovanje maloletne devojke (17 godina) od strane petorice mladića (od 22 do 16 godina) dobilo sudski epilog, hrvatska javnost je bila šokirana. Trojica učinilaca su dobila kazne zatvora u ukupnom trajanju od 9 godina, a dvojica uslovne kazne sa nadzorom. Sudija je objasnio da se samo u slučaju prva dva učinioca radilo o kvalifikovanom obliku silovanja, što znači da je korišćena sila ili pretnja silom da bi se ostvario seksualni odnos. Za ostalu trojicu utvrđeno je da su učinili delo seksualnog odnosa bez pristanka, što je rezultovalo kaznom zatvora od godinu dana za jednog, a uslovnim kaznama za dvojicu učinilaca. Po rečima sudije, teškoću je predstavljala činjenica da se silovana devojka, koja je bila alkoholisana, nije sećala šta se te večeri desilo.

U Evropi već više od 10 godina postoji pravni trend da se definicija silovanja izmeni tako da nedostatak saglasnosti za seksualnu radnju bude osnovno obeležje ovog dela. Pred Evropskim sudom za ljudska prava u slučaju M.C. protiv Bugarske ustanovljena je povreda člana 3 (zabrana nehumanog i ponižavajućeg postupanja), i člana 8 (pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života). Naime, podnositeljska predstavke, u to vreme devojka od 14 godina, silovana je od dvojice mladića, ali zbog toga što nije moglo biti utvrđeno da li je ona pružala otpor ili zvala u pomoć, a bugarski krivični zakonik je silovanje definisao kao prisiljavanje na seksualni odnos korišćenjem sile ili pretnje, protiv učinilaca nije pokrenut krivični postupak. Sud je zaključio da država ima obavezu da kažnjava i efektivno goni učinioce svakog seksualnog čina gde nije postojala saglasnost druge strane i u slučajevima kada žrtva nije pružala fizički otpor.

Ovaj standard je dobio svoju potvrdu u Konvenciji Saveta Evrope protiv nasilja prema ženama i nasilja u porodici, koju je Srbija ratifikovala 2013. Od država se zahteva da obezbede da se inkriminišu svi oblici namerno izvedenih seksualnih radnji sa nekim licem bez njenog/njegovog pristanka, kao i navođenje drugog lica na pokušaj seksualne radnje sa trećim licem bez njenog/njegovog pristanka. Pristanak mora biti dobrovoljan i nastao kao ishod slobodne volje ljudi. To se procenjuje u kontekstu datih okolnosti, specifično za svaki pojedinačni slučaj i uz uvažavanje velikih razlika u ponašanju žrtve, bez pretpostavki o “tipičnom ponašanju” u takvim situacijama i bez uticaja rodnih stereotipa o muškoj i ženskoj seksualnosti. Ove odredbe moraju da se primenjuju nezavisno od odnosa između učinioca i žrtve, što znači da obuhvataju i dela počinjena protiv bivših, odnosno sadašnjih supružnika ili partnera.

Kako je onda kod domaćih pravnih stručnjaka (kao i nekoliko godina pre toga kod hrvatskih) stvorena ideja da se umesto temeljne izmene postojeće definicije dela silovanje, čime bi se kaznila svaka namerna seksualna radnja bez slobodnog pristanka, uvede novi stav “obljuba ili sa njom izjednačen čin i pored jasno izraženog protivljenja”. Problem je u tome što je predlog zaprećene kazne za ovo delo zatvor od šest meseci do 5 godina. Na taj način ista posledica – silovanje – postaje “delo malog značaja”, za koje je moguće odrediti uslovnu kaznu, umesto kazne zavora, kao u slučaju sa početka ovog teksta.

Više od toga, u idejama i argumentima domaćih pravnih stručnjaka, doktora pravnih nauka, možda sasvim slučajno muškaraca, pominje se rizik od “neopreznog usklađivanja” Krivičnog zakonika Srbije sa Konvencijom. Na primer, u hipotetičkom slučaju na koji se poziva jedan od doktora pravnih nauka, supruga koja želi seks sa svojim suprugom koji baš u tom trenutku gleda finale svetskog prvenstva u fudbalu i zbog toga ne želi seksualni odnos i ne daje pristanak za to, ukoliko započne neku seksualnu radnju, pa čak i da ne koristi prinudu, prema standardu Konvencije, izvršila je krivično delo. Ako taj nezaintersovani suprug čak ne bi želeo da prijavi učinjeno krivično delo, supruga bi bila krivično gonjena, jer za to nije potreban predlog bračnog druga. I više od toga, navodi pravni stručnjak, ako nezainteresovani suprug neće ni da svedoči u postupku, ova žena bi mogla biti osuđena u slučaju da prizna izvršenje dela.

Iz navedenih razloga zaključuje se da u budućim izmenama domaćeg Krivičnog zakonika treba biti “krajnje oprezan”, jer “feministi, pod čijim uticajem je doneta ova Konvencija i čiji stavovi preovlađuju u njoj, sigurno nisu imali u vidu ovu mogućnost”. To je (verovatno) tačno, jer se ovakva mogućnost ne dešava. Oni koji su predložili standard za definiciju dela silovanja imali su u vidu da je suština svih dela seksualnog nasilja povreda ličnog/psihičkog/seksualnog/fizičkog integriteta. Zbog toga je definicija silovanja proširena na sve seksualne radnje opisane u Konvenciji, koje na žrtvu mogu imati podjednake traumatske posledice, bez obzira da li je korišćena sila ili pretnja da će se napasti život i telo žrtve ili njoj bliske osobe, bez obzira na to da li je žrtva pružala otpor. Na taj način od država se zahteva da zaštite seksualnu autonomiju pojedinca i da kazne namerna dela seksualne prirode za koja ne postoji pristanak, kao ponižavajuće i nehumano postupanje.

Iako prihvataju da je seksualno nasilje moguće i bez prinude, pominjani pravni stručnjaci, doktori pravnih nauka, možda slučajno svi muškarci, smatraju da u “našem Krivičnom zakoniku ne treba odustati od klasične definicije silovanja… ali da bi se mogao dodati lakši oblik koji će obuhvatiti situacije kada je silovanje izvršeno bez pristanka žrtve, i bez sile i pretnje učinioca”. Oni tvrde da Konvencija ne zahteva izmenu postojećeg zakonskog opisa dela silovanja, te da bi se standard ostvario i propisivanjem “obljube bez pristanka”, kao lakšeg oblika silovanja. Oni pri tome pozivaju i na oprez zbog problema lažnih prijava silovanja.

Pretpostavljam da su ovim pravnim stručnjacima poznate odluke Evropskog suda za ljudska prava, te da su mogli znati da standardi Konvencije nisu posledica nesmotrenih feminista. Da li je za citirane pravne stručnjake teško da razumeju kakva i kolika je traumatska posledica seksualnih radnji bez pristanka, ili je teško prihvatiti da se za svaki seksualni odnos mora tražiti i mora dobiti pristanak, ostaje nejasno.

Za one koji su postavili novi standard sasvim je jasno da se seksualno nasilje i silovanje prijavljuje mnogo ređe nego što se dešava, najčešće zbog brojnih društvenih predrasuda koje označavaju žrtvu krivom; da više od 80 posto slučajeva seksualnog nasilja učine žrtvi poznati učinioci; da su odrasle žrtve seksualnog nasilja i silovanja osobe ženskog pola, a učinioci osobe muškog pola (što potvrđuje i pravosudna statistika Republičkog zavoda za statistiku); da žrtve seksualnog nasilja imaju intenzivno osećanje krivice i stida i trpe veliki broj posledica; da utisak o rasprostranjenosti lažnog prijavljivanja seksualnog nasilja nastaje usled teškoća da se ono dokaže, a ne zbog svesne namere da se prijavi ono što se nije desilo.

Kada je početkom leta tadašnji mandatar a sada aktuelni predsednik Vlade obećao da će država “žestoko napasti sva nasilja”, da će izmeniti krivično zakonodavstvo, podići minimalne i maksimalne kazne, nismo znale da će to rezultovati predlogom “lakšeg oblika silovanja”. Ostaje pitanje kako pravne stručnjake koji pretenduju na kreiranje domaćeg krivičnog zakonodavstva informisati o opštepoznatim činjenicama tako da se izbegne tendenciozno pogrešno tumačenje Konvencije Saveta Evrope protiv nasilja prema ženama.

Autorka je programska koordinatorka Autonomnog ženskog centra.

Peščanik.net, 08.11.2016.

FEMINIZAM