Foto: Predrag Trokicić

Foto: Predrag Trokicić

Ledeni dani u Srbiji samo su prividno doveli u hibernaciju Vučićevu hiperaktivnost. On više nema vremena da se bavi spasavanjem zavejanih ili smrznutih, jer je odleteo u toplije krajeve. Izbegao je da na licu mesta isprati najnovije velikosrpske poduhvate i verbalne nesuvislosti Mila Dodika, ili da utiče na urnebesno opasnu Nikolićevu parabolu o „zmiji koja se penje uz drvo“. Ta bi reptilska mudrost značila da se hladnom lukavošću, nastalom iz zmijskog jajeta, još moglo misliti čak i o Karlobagu i Virovitici. Kum Šešelj je i te kako živ u glavi kumašina Tomislava.

Dok smo se bavili preživljavanjem u iznenadnim sibirskim uslovima, doneta je pa ukinuta uredba o „pomoćnoj policiji“, kao obliku naknadne paramilitarizacije vladajuće grupe. Neposredno pre toga, dogodilo se nešto mnogo opasnije: nezavisni sud partije na vlasti odrezao je cenu za duševne bolove ministra policije Stefanović doktora Nebojše, te naložio uredništvu NIN-a da bolesniku plati zamašnu sumu.

Tri navedena primera, događaji koji su obeležili Novu godinu, Božić i Sveti Stefan, ipak svedoče o konačnom oblikovanju Vučićevog nastranog despotizma. Za mnoge analitičare srpske varijante haotične diktature, nedostatak harizme vladara možda je najveća zagonetka. Naime, Aleksandar Vučić je čist, skoro esencijalni primer antiharizme. On poseduje sve što je potrebno da nigde ne bude voljen i obožavan kao vođa. Nijedna njegova osobina nije pogodna za izazivanje masovnih emocija nekritičkog pristajanja na sve što radi da bi obožavaocima bilo bolje. Ne postoji nijedan dokaz bilo koje Vučićeve kreativnosti. Dakle, to je lik koji zajedno sa svojim državničkim delom nužno izaziva masovnu antipatiju, nepristajanje i građanski otpor.

Ipak, istraživanja javnog mnenja pokazuju da isti čovek ima podršku više od 50 odsto građana Srbije. O čemu se tu radi? Ako ih ima, ko su ti građani? Po prirodi posla kontaktiram sa mnogo ljudi, meni poznatih i onih drugih. Za nekoliko godina nisam čuo nijedno mišljenje koje ne izražava ogorčenje povodom Vučićevog modela vlasti i rezultata vladavine. Moguće je da postoje dve vrste građana: oni koji su ogorčeni i drugi, koji su ushićeni. Moguće je da su ushićeni u većini, u blagoj prednosti, ali ostaje nejasno šta ih je to oduševilo. Moguće je da mnogi od njih svoje pouzdane ili lažne stavove čuvaju samo za ankete.

Među agencijama koje se bave istraživanjima, mnogo je više spinovanja nego što se da zamisliti. Ima uglednih istraživača („uglednih“!), koji su za valjan stimulans spremni da dodaju i deset procenata podrške. Tako da je moguća sve veća javna ljubav, iako je zaista ima sve manje. Ako je uopšte ljubav u pitanju. Tako agencije dobijaju pare za falsifikate, a vladajuća partija sa vođom vetar u leđa, uz patetični populistički fatalizam: njemu niko ne može ništa!

Ako za trenutak poverujemo da su ljudi koji su kreirali najgore devedesete, skloni da naprave spektakularni lični vrednosni prevrat, rezultati njihove vladavine neposredno opovrgavaju takvu zabludu. Ionako smo podvrgnuti prepisanoj verziji realsocijalističkog agitpropa. Pri tome, u njemu je ipak bilo nekakve nade.

Vučićev model vladavine zasniva se na distribuciji masovnih laži, čiji je cilj da kriminalnu nesposobnost i nepotističku korupciju (braća, kumovi), predstavi kao etalon napretka. Nedostatak ove verzije agitacije i propagande je okolnost da su laži teške, vidljive i bezočne.

Uništen je pravosudni sistem, parlament ne postoji, osim kao klovnovski naprednjački festival, oktroisan je Ustav i izabrane podobne političke sudije za Ustavni sud, negirane sve deklaracije o ljudskim pravima. Vučićev sistem se ponaša kao Superhik iz „Alana Forda“, tako što otima od najsiromašnijih a daje bogatima. Odnos prema penzionerima je primer besprizornog režimskog razbojništva. Vulin i Martinović to ovako obrazlažu. Vulin: „Država daje penzije, pa može i da ih uzme“. Martinović: „Penzija jeste stečeno pravo, ali ne i njena visina“.

I jedna i druga tvrdnja su proizvod podaničko-servilnih, ali ubedljivo maloumnih sofizama. Naravno da država ne daje penzije, država je samo servis građana, a ne nerazumna sila iznad njih. Po Martinovićevoj teoriji, iznos penzije samo je rezultat volje vlasti, ili vladara u našem slučaju. U čestim slučajevima zlovolje – nema ničega.

Ma koliko se vladajuća klika hvalila svojim dostignućima i sprečavala drugačije mišljenje, postoji kapitalni problem: građani ne znaju niti osećaju da im je bolje. Misle a i znaju da im je sve gore, više stotina hiljada ljudi jedva ima za dva obroka dnevno, skoro milion je na granici ubogog siromaštva. Ogroman broj nema prihoda, ili su oni mizerni, ali računi se moraju plaćati. Vlast je pokrenula čitavu armiju partijskih radnika, uterivača dugova i nemilosrdnih haračlija koji, na koncu, najveće nesrećnike ostavljaju bez kuća i stanova.

Vlast je srušila opšti akademski ugled, kao i principe na osnovu kojih se on gradi, proizvodeći doktore nauka na livadskim fakultetima, uz loše prepisane radove. Time nam se kazuje kako se učenje ne isplati, a da bi se bilo na vrhu, valja biti najgori: bez znanja, bez morala, bez srama, bez skrupula, bez ugleda.

Ugrožena su ljudska prava, napadom na Hercegovačku i građane u njoj, vladajuća oligarhija nam poručuje kako može da nam uradi šta želi, i da je pravo samo ono što oni dopuštaju. Država je proizvela svoju paradržavu, a policija svoju parapoliciju.

Samo na ovlaš navedenim primerima vidljiv je pokušaj uvođenja osobenog vida lične diktature, koju na uvredljiv način sprovodi dirigovana grupa podanika.

I pored svega, zasad je izostao pravi građanski otpor. Moguće je da u kolektivnom pamćenju postoji zasićenje od pokušaja da se bilo koja loša vlast prizove pameti. Pre skoro 17 godina, režim je smenjivan izborima i revolucijom, pa su se mnogi od najgorih ponovo vratili na mesto zločina. Moguće je da većina građana Srbije više veruje televiziji javnog servisa nego sebi, možda znaju da je uzalud trošiti cipele i hodati ulicama dok ovi još jednom ne padnu. Ali, nikada se ne zna šta je to od čega građanstvu može da pripadne muka. Može to da bude sasvim trivijalna stvar, naizgled incident bez značaja.

Najveći pesimisti se pribojavaju ključnog koraka koji bi vladar mogao da napravi: da njegova lična vlast u vidu diktature postane ne samo negacija svake demokratije, već i rezolutna i javna.

Ali, izgleda da njegova vladarska samovolja sadašnjim nivoom haotičnog totalitarizma dostiže svoj zenit. On je sklon svakoj vrsti destrukcije, ali misaono, koncepcijski i kadrovski nije sposoban za otvorenu diktaturu. Dalji uspon nije moguć, nivo lične moći limitiran je upravo ličnom nemoći i infantilnim narcizmom, pa je sunovrat skoro izvestan. Tu izvesnost ne relativizuju niti mogu dugo da odlažu ni rezultati predstojećih izbora.

Peščanik.net, 12.01.2017.

IZBORI I PROTESTI 2017.

The following two tabs change content below.
Ljubodrag Stojadinović (1947, Niš), gde se školovao do velike mature u gimnaziji „Svetozar Marković“. Studirao u Skoplju, i magistrirao na Institutu za sociološka i političko pravna istraživanja, odsek za masovne komunikacije i informisanje u globalnom društvu (Univerzitet Kiril i Metodi 1987). Završio visoke vojne škole i službovao u mnogim garnizonima bivše Jugoslavije, kao profesionalni oficir. Zbog javnog sukoba sa političkim i vojnim vrhom tadašnjeg oblika Jugoslavije, i radikalskim liderima i zbog delikta mišljenja – odlukom vojnodisciplinskog suda od 1. marta 1995. kažnjen gubitkom službe u činu pukovnika. Bio je komentator i urednik u Narodnoj Armiji, Ošišanom ježu, Glasu javnosti, NIN-u i Politici. Objavljivao priče i književne eseje u Beogradskom književnom časopisu, Poljima i Gradini. Dobitnik više novinarskih nagrada, i nagrada za književno stvaralaštvo, i učesnik u više književnih projekata. Nosilac je najvišeg srpskog odlikovanja za satiru, Zlatni jež. Zastupljen u više domaćih i stranih antologija kratkih i satiričnih priča. Prevođen na više jezika. Objavio: Klavir pun čvaraka, Nojev izbor, Više od igre (zbirke satiričnih priča); Muzej starih cokula (zbirka vojničkih priča); Film, Krivolak i Lakši oblik smrti (romani); Ratko Mladić: Između mita i Haga, Život posle kraja, General sunce (publicističke knjige); Jana na Zvezdari (priče za decu); Masovno komuniciranje, izvori i recipijenti dezinformacije u globalnom sistemu (zbirka tekstova o komunikacijama). Zastupljen u Enciklopediji Niša, tom za kulturu (književnost). Za Peščanik piše od 2016. godine. U decembru 2021. izbor tih tekstova je objavljen u knjizi „Oči slepog vođe“.

Latest posts by Ljubodrag Stojadinović (see all)