Fotografije čitateljki, Neda Radulović-Viswanatha

Fotografije čitateljki, Neda Radulović-Viswanatha

Najuspešniji mehanizmi Vučićeve vlasti su strah i drama: neprekidno podgrevanje nesigurnosti pred nečim velikim i dramatičnim što samo što se nije desilo. U poređenju sa tom pretećom senkom, svako konkretno pitanje našeg privatnog ili društvenog života biva nedovoljno važno, i dođe prosto nepristojno govoriti o RTS pretplati, poskupljenju struje ili izboru udžbenika za osnovne škole kad se nad državom nadvija preteća senka ovoga ili onoga. Pa zato i ne govorimo. Ni o čemu. A najpogubnija posledica ovakvog anesteziranja društva je potpuna partikularizacija, zatiranje svakog osećaja razumevanja i solidarnosti između društvenih grupa, kao i percepcije zajedničkog društvenog interesa. U tom limbu, gde svako gleda svoja mala posla, vlast nesmetano sprovodi sve besmislenije, po institucije razorne a po naš život pogubne politike u svim resorima. I nema kome da odgovara za to razaranje.

Pre neko veče se, na primer, društvenim mrežama i ličnim kontaktima proširila informacija o tome da se intenzivno priprema, a uskoro očekuje i donošenje nekakvog normativnog akta koji će to ozvaničiti – još jedna “reforma” obrazovanja, kojom će se praktično ukinuti učenje drugog stranog jezika u osnovnim školama. Ako sam dobro uhvatila ovu vest prenetu, razume se, ne preko bilo kog zvaničnog medija, već gotovo poslednjim pouzdanim sistemom informisanja u ovoj državi, a to je čaršija – drugi strani jezik će dobiti status izbornog predmeta, otprilike kao veronauka i građansko vaspitanje. Pored smanjivanja broja nedeljnih časova, to bi još konkretno značilo da ocena iz ovog predmeta ne ulazi u prosečnu ocenu tokom školovanja, da se on možda uopšte ne ocenjuje, te da se časovi za ovaj predmet ne unose u obavezni raspored časova već se drže kao šesti ili sedmi ili gde već postoji rupa u rasporedu. I sve to, naravno, ukoliko se radno mesto nastavnika takvog izbornog predmeta proceni kao isplativo tamo negde “gore”, gde se te odluke odnedavno donose. Niko od uznemirenih koleginica i kolega filologa nije umeo tačno da kaže ko je takvu odluku najavio, sa kakvom argumentacijom, i čemu sada tako velika promena osnovnoškolskog kurikuluma. Spominjana je samo nekakva “komisija” koja će uskoro završiti svoj “posao”.

Naravno da se ovo pitanje, pod senkom najavljenih vanrednih izbora i drame koja ih prati čini potpuno marginalnim, a diskusija o tome potpuno nepristojnom. Zar je to važno u ovakvom trenutku? Ali meni se čini da je ovo primer koji odlično ilustruje način na koji ova vlast sistematski uništava naše društvo. I možda će, naizgled tako marginalan i nepovezan, ovaj primer ipak motivisati bar neke od onih građana koji “gledaju svoja posla” da izađu na te izbore i glasaju za neku vlast koja će uvažavati interes društva a ne samo sopstveni i svoje partijske svite, i koja će biti odgovorna građanima, a ne samo sebi.

Lako se dâ zaključiti da je razlog za ovaj potez verovatno dalja “ušteda” u javnom sektoru, ta batina koju drže nad glavom prosveti, zdravstvu i kulturi, dok javna preduzeća i državna uprava i dalje divljaju. Nije ni važno. Ionako potezi koje povlači Ministarstvo prosvete, kad se saberu i pogledaju kao celina, kao pretpostavljena obrazovna politika – ne samo da nemaju nikakvog smisla, nikakvu jasnu ideju, već uopšte i ne predstavljaju dugoročnu, jasnu i sistematsku politiku koja bi vodila bilo kakvom unapređenju. To, istine radi, nije doprinos samo trenutnih vlasti; tako je poslednjih dvadesetak godina. Sve “reforme”, sve “inovacije”, baš kao i aktuelne “racionalizacije”, imale su veze sa dugoročnim unapređenjem kvaliteta obrazovanja u Srbiji otprilike koliko i ograničenje broja zaposlenih u javnom sektoru sa poboljšanjem ekonomskog položaja građana Srbije. U Ministarstvu prosvete, obrazovne politike kreiraju se i sprovode po sistemu leptira koji leti sa cveta na cvet – sa jednog dobro finansiranog projekta na sledeći, koji će pojedincima uključenim u realizaciju doneti lep dinar (ili, još bolje, evro), a obrazovni sistem će, nadamo se, nekako preživeti, neće se valjda raspasti. To što jedan projekat sa drugim može biti u neskladu, bez dodirnih tačaka ili čak u direktnoj suprotnosti, nikada nije bilo važno. Uostalom, neka o posledicama brinu oni koji će se sa njima suočavati, za pet, deset, ili dvadeset godina.

Ne samo da su ishodi i ciljevi poteza koje vlasti sprovode u obrazovanju suprotni interesima našeg društva, i ne samo da nikada nisu ni bili predmet ikakve javne društvene debate, već su, u konkretnom slučaju statusa drugog stranog jezika, upravo suprotni principima jezičkog obrazovanja u ostatku Evrope. U “onom drugom” delu našeg kontinenta, cilj obrazovnih politika već gotovo petnaest godina jeste da svaki građanin, pored maternjeg, može da koristi bar još dva strana jezika. Na sajtu Evropske komisije navodi se da je Savet Evrope još marta 2002. godine na sastanku u Barseloni odlučio da jedan od obrazovnih prioriteta bude učenje bar dva strana jezika, i to od najmlađeg uzrasta (The Barcelona European Council). Isti sajt navodi podatke istraživanja iz 2011/12. godine koje je pokazalo da je za deset godina sprovođenja ovakve politike u 14 evropskih zemalja 42% petnaestogodišnjaka dostiglo nivo B2/B2 po Zajedničkom evropskom referentnom okviru za jezike (“nezavisna upotreba jezika”) u prvom stranom jeziku, a 25% njih je dostiglo isti taj nivo i u drugom stranom jeziku (The 2011-12 EU survey on language skills). Ti rezultati možda nisu impresivni, ali jesu rezultati jedne planske i jasne politike, i pokazuju da je desetak godina veoma kratak period da bi bilo koja politika dala željene rezultate, uz svu podršku koju može imati. Takođe pokazuju da u obrazovanju fundamentalna opredeljenja i ciljevi politike moraju da budu stabilni i dugoročni, a ne da se menjaju sa svakim novim političkim vetrom.

Na sajtu Evropskog parlamenta posebno se naglašava da su razlozi za uvođenje ovakve obrazovne politike promovisanje ne samo mobilnosti, već i interkulturnog razumevanja među žiteljima Evrope. Drugim rečima, uverenje da bi svaki građanin Evrope trebalo da bude u stanju da pored maternjeg komunicira na bar još dva jezika iskazuje stav da je višejezičnost već i sama po sebi poželjna društvena i kulturna vrednost. Imajući u vidu da je, uprkos svim problemima u obrazovnom sistemu i načinu na koji se njime upravljalo u državi, u proteklih 15 godina u Srbiji zapravo mnogo toga već urađeno da se ustanovi i održi status drugog stranog jezika kao značajnog ishoda obrazovanja, odnosno, višejezičnost kao poželjna društvena vrednost, glavno je pitanje otkud sada odjednom potreba da se upravo to menja. Zašto naša državna vlast nalazi da je upravo to mesto gde treba praviti rezove i uštede, brisati ono što je urađeno, ukidati ono što predstavlja dobru tekovinu?1 I, naravno, još važnije pitanje – zašto se o društvenim i kulturnim vrednostima koje želimo da promovišemo kod nas ne odlučuje u javnom prostoru, već iza zatvorenih vrata, na sastancima nekakvih komisija?

Koristi od učenja i poznavanja dva strana jezika za pojedinca i društvo jasno su navedene u evropskim dokumentima koji obrazlažu takvu obrazovnu politiku. Mi argumente za ukidanje drugog stranog jezika nikada nećemo čuti, jer ova vlast veruje da nije dužna da nam bilo šta obrazlaže. Ali posledice možemo lako da vidimo. Za društvo će to značiti još korak-dva-tri unatrag. Za obrazovni sistem – dalje propadanje, dalje ukidanje radnih mesta, dalje urušavanje kvaliteta i širine ishoda. Za učenike znači da će dobiti još manje obrazovanja, i da će im biti uskraćena šansa za ravnopravnu utakmicu sa građanima zemalja koje vode pametnije obrazovne politike. Za roditelje, to znači da će i ova odgovornost, kao tolike druge do sada, biti skinuta sa države i prebačena na njih kao pojedince, i da će još novca da se istera iz njihovih džepova i utera u nečije privatne (nek oproste koleginice i kolege koji od toga žive). Ako hoćete da vam deca znaju jezike, to ćete morati sami da platite. Zašto bi država plaćala da vaša deca nešto znaju? Platite sami, ako imate odakle. O daljem produbljivanju razlika između siromašnih i još siromašnijih da ne govorimo, o pravu na obrazovanje koje postaje privilegija onih koji mogu da ga plate, da ne govorimo. Zašto bi naše prosvetne vlasti interesovali rezultati istraživanja Evrobarometra iz 2012. godine (Eurobarometer survey on Europeans and their languages) po kojima 98% roditelja veruje da će od poznavanja dva strana jezika njihova deca imati koristi, 88% građana veruje da im je poznavanje stranih jezika veoma korisno, 72% podržava evropsku obrazovnu politiku učenja dva strana jezika, a 77% smatra da ta politika treba da bude prioritet. Od kada ovu vlast uopšte zanima šta mi mislimo? I zašto bi je zanimalo, kad ni nas same ne zanima da to javno, glasno i jasno kažemo?

I konačno, ako bi se neka od društvenih grupa kojima je ovaj potez najrelevantniji i oglasila, da li bi naišla na širu podršku javnosti, političke ili građanske? Naravno da ne bi, jer je, u paketu sa anesteziranjem, još jedan poguban ishod vladavine ovog režima to što je sitan lični ili partijski interes postao jedini razumljivi i legitiman motiv za delovanje, i više niko nikome ne veruje da može imati neke druge, ideološke, etičke ili društveno odgovorne motive. Dakle, ako se zbog ovog najnovijeg skandaloznog udara na obrazovni sistem pobune akademske institucije, univerziteti, fakulteti koji obrazuju nastavnike, to će se verovatno interpretirati kao njihova želja da zaštite svoje – finansijske, dakako, kakve druge? – interese, jer će se, kada se smanji potreban broj nastavnika u obrazovnom sistemu, smanjiti njihovi prihodi od studenata stranih jezika. Džabe pričamo o kognitivnom, društvenom, kulturološkom, pa i ekonomskom značaju učenja stranih jezika, kad je “svima jasno” da se u stvari radi samo o borbi za sopstveni džep. Ako se pobune škole, i to će se interpretirati kao borba za lični ili partikularni esnafski interes. Kao i svaki put do sada kada su pokušali da dobiju neku malo širu podršku za svoju borbu da sačuvaju sve krhkije ostatke koliko-toliko pristojnog obrazovanog sistema u ovoj zemlji. Opet ti prosvetari! Kao da “nama ostalima” nije još teže! Ako se pobune roditelji… u stvari, čekajte, kako će se uopšte pobuniti roditelji, ko će tek njih, koji i ne predstavljaju bilo kakvu iole organizovanu društvenu grupu, uopšte hteti da čuje? I gde – sa medijima koji su odustali od svoje društvene uloge i pretvorili se u marketinške ekspoziture najboljih platiša?

Iz svih ovih razloga, ovaj tekst, koji nije o predstojećim izborima, u stvari to i te kako jeste. Ne mogu se “gledati svoja posla”. Sve to jesu naša posla.

Peščanik.net, 16.02.2016.

RAZGOVOR O OBRAZOVANJU

________________

  1. Treba podsetiti da je sličan udar pre izvesnog vremena napravljen i na fizičko vaspitanje u školama, gde je broj časova značajno smanjen.