Fotografije čitalaca, Rade Vilimonović, Belgrade Zoo

Fotografije čitalaca, Rade Vilimonović, Belgrade Zoo

Američki kreacionisti planiraju da u Kentakiju izgrade versko-obrazovno-turistički objekat u obliku Nojeve barke. Organizacija pod nazivom „Odgovori iz knjige Postanja“ ima nameru da pravljenjem broda od 155 metara pokaže svim nevernim Tomama kako je bilo moguće da se u jedan brod nakrca po par jedinki svih vrsta koje je napravio tvorac. Kako nam je poznato iz Biblije, po jedna muška i ženska jedinka uspele su da nakon potopa „nastave svoju lozu“. Spasenje živog sveta od božjeg besa nije bilo samo puko preživljavanje već su ove vrste, uključujući i Nojevu porodicu, kasnije uspele i da procvetaju do milionskih brojnosti!

Sve ovo, naravno, podrazumeva da se ne smemo zamarati dosadnim detaljima i pitanjima od kojih su mnoga zdravorazumska, a mnoga zadiru u samu nauku. Na primer, pitanje prostora za poznatih nam par miliona vrsta na jednom brodu svakako je krajnje logično, reklo bi se dečije. Dalje, svako ko je završio makar četiri razreda osnovne škole mora se zapitati šta je na tom brodu sprečilo kozu da pojede kupus, vuka da pojede kozu, lasicu da zadavi kokošku, koku da kljucne crvića, itd. Zamislite kakav hoćete lanac ishrane i dolazite do velikog problema. Konačno, na videlo izlaze i ozbiljnija pitanja. Recimo, dobro opisan genetički fenomen inbridinga (ili incesta, kako ovaj fenomen označavamo kada govorimo o ljudima) pokazuje da je ukrštanje u srodstvu često skopčano sa ogromnim posledicama po preživljavanje i fertilnost takvih potomaka.1 Dakle, ukrštanjem jednog para nastaju braća i sestre koji nadalje moraju međusobno stupati u seksualne odnose jer drugog izbora i nemaju, a sve genetičke posledice takvog koitusa više su nego očekivane. Ovakva incestuozna zamisao o opstanku „božjih“ vrsta nije, dakle, samo nelagodna sa stanovišta etičkih, pa i hrišćanskih, normi, već je i sa naučne pozicije prilično neverovatna.

Ako ste pomislili da je suvišno i banalno pominjati nelogičnosti kreacionističkih vizija sveta, i to u 21. veku, moram vas razuveriti. Ne samo da su ovakve budalaštine „žive i zdrave“ u ovom veku – u tzv. eri nauke; one nesputano bujaju, slično Nojevim vrstama nakon potopa. Brojne države u Americi uvode legislative u obrazovnu politiku koje, gotovo eksplicitno, zabranjuju učenje evolucione biologije ili uvode kreacionizam u školske kurikulume. Evropa se batrga pod pritiskom crkvenih uticaja u obrazovanju i snažnih konzervativnih političkih struja kojima kreacionističke dogme predstavljaju ideje vodilje u vaspitavanju i građenju pogleda na svet.

Iako je 2007. godine Savet Evrope u svojoj Rezoluciji 1580 prepoznao buduće posledice ovog tragičnog antinaučnog pohoda na škole, to nije usporilo srljanje ka poništavanju tekovina civilizacije kroz konzervativizam i religijski svetonazor. Jedno od predviđanja pomenute Rezolucije jeste i ovo što nam se upravo dešava – rastuća ksenofobija usađena u jalova međureligijska prepucavanja i sasvim očigledan porast popularnosti desničarskih konzervativnih političkih snaga u čitavom svetu.

I nije uopšte važno to što iza cele ove stvari, kao razorna klica pucanja svake ideje humanosti, tolerancije, jedinstva i jednakosti, leže interesi kapitala i eksploatacije; činjenica je da se sve to lakše guta zbog rapidnog propadanja obrazovanja. Umesto širine, nude se uske, provincijalne vizije budućnosti; nasuprot kritičkom mišljenju i skepticizmu u ponudi su gotove istine među kojima zapisi svetih knjiga imaju centralni značaj; umesto kritike vladajućeg ideološkog ili personalizovanog autoriteta, uče nas neupitnosti prastarih ideja i zapisa, ili vladajućih likova ravnim božanstvima, gde jedino što nam preostaje jeste prepuštanje njihovoj zakonitosti i volji. Sužavanje obrazovanja na potrebe tržišta i države, bez namere da se dečiji umovi otvore za suštinsko razumevanje društva i prirode, ravno je oduzimanju slobode. Takvim pojedincima može se proturiti verovanje u bilo šta – od bogova, pakla i raja do sopstvene beznačajnosti u tom velikom, komplikovanom i nedokučivom svetu. Kreacionizam je pronašao svoj izraz u savremenom dobu!

Uticaj kreacionističkih udruženja očigledan je, između ostalog, i kroz količinu novca kojom raspolažu ovi pokreti. Broj kreacionističkih muzeja raspoređenih po svetu, pa i najnoviji projekat barke, govori o milijardama evra. Pošto toga kod nas nema, ako pretpostavimo da za to osnovni razlog nije činjenica da su i već postojeći muzeji na izdisaju, možemo se ponadati da kod nas stvar sa obrazovanjem i nije tako crna. I bili bismo u zabludi. Pri tome uopšte ne mislim na veronauku koja truje i ono malo zdravog naučnog „mesa“ u školama, na školske slave u paketu sa popovima, tamjanom i propovedima, na oportuno izbegavanje predavanja škakljivih tema iz evolucije ili sveopštu atmosferu klerikalizacije u društvu. Ne mislim čak ni na sramne pokušaje SPC da preotme Teslinu urnu iz krila naučne zajednice ili na izjave poput one koju je dao akademik Bećković da je Tesla „neka vrsta monaha“. Sve to jeste tragično po položaj i percepciju nauke u ovom društvu i zbog toga se svi moramo stideti, a posebno nadležne institucije koje bi morale razumeti razmere ovih pogubnih uticaja na obrazovanje.

Ovde, međutim, želim da ukažem na još jedan toksični proces koji preti da definitivno zapečati svaki napredak u budućim reformama i strategijama prosvete. Poslednjih godina izloženi smo sasvim direktnim uticajima kreacionističkih udruženja na obrazovanje u našim školama.

Setite se one persone u ulozi ministarke prosvete, Ljiljane Čolić, koja je onomad, 2004. godine, učinila sve kako bi izbacila onih par lekcija iz evolucione biologije iz nastavnih programa. Kao alternativu, nudila je čak i da se biblijska priča o postanju predaje na časovima biologije, jer bi decu, valjda, trebalo naučiti da svet jeste nastao i menjao se po zakonitostima prirode (fizike, hemije i biologije), ali ih istovremeno treba ubediti da to nije tačno već da prirodni procesi nemaju nikakve veze sa postankom živog sveta. Zanimljivo, zar ne? Dobila je, naravno, punu podršku beogradskog udruženja kreacionista registrovanog pod kamuflažnim imenom Centar za prirodnjačke studije.

Ali, nije čak ni dotična bivša ministarka tema ove priče (samo je podsetnik). Ona je doživela odgovarajuće posledice pod pritiscima naučne zajednice koja se u to vreme još pomalo batrgala i donekle mogla da izazove neka društvena preispitivanja. Novi problemi, u novom obliku, dolaze nakon nesrećne ministarke. Shvativši da su direktni institucionalni pokušaji uvaljivanja kreacionizma u nauku u školama ipak teški i nailaze (još uvek) na kakav-takav otpor, kreacionisti menjaju strategiju, što su uostalom radili i u drugim državama. Ogromne količine novca počinju da pristižu kroz donacije srpskim školama u vidu kreacionističkih knjiga i filmova. Novac, najverovatnije, stiže iz američkih i evropskih fundamentalističkih hrišćanskih organizacija, a posredstvom domaćih kreacionista. Na ovaj način, zaobilaznim putem, a koristeći katastrofalno stanje srpskih škola gde je teško nabaviti i kredu a kamoli noviju naučnu literaturu, šareni sadržaji bivaju pravo osveženje i za decu i za nastavnike. Posredno ubacivanje antinaučnih sadržaja u nastavu prirodnih nauka u školama jeste svrha i cilj.

Informacije o ovim događajima dobijali smo od nastavnika i učenika koji su sa zaprepašćenjem otkrivali takve sadržaje u gimnazijskim bibliotekama. O tome kakav je bio epilog zvaničnih reakcija Biološkog fakulteta upućenih školama najbolje govori slučaj jedne beogradske gimnazije od pre nekoliko godina. Kako smo saznali, knjige su samo promenile mesto na policama – umesto u odeljku Biologija, sada su dopunska literatura za predmet geografija. Pretpostavljam da se geografi nisu pobunili, a rasprava o geološkim slojevima i fosilima zakamuflirana je drugom namenom sa istim ciljem.

Najnoviji slučaj ipak prevazilazi, po svom obimu i finansijskom aspektu, sve prethodne kreacionističke projekte u Srbiji. Pre par meseci, na adrese aktiva biologa i drugih prirodnih nauka u školama, ali i univerzitetskih profesora, stigao je mejl izdavačke kuće „Eden“ u kom se nudi potpuno besplatna dostava luksuznog izdanja knjige „Evolucija ili stvaranje“. Ne morate ni poštarinu da platite.

Knjigu su napisala dvojica najpoznatijih savremenih evropskih kreacionista i predstavlja opis biblijski zasnovane „teorije kreacije“ koja se postavlja kao teistička alternativa naučnoj teoriji evolucije. Tačnije, ovde je predstavljen koncept „inteligentnog dizajna“ (ID) čija suština leži u tvrdnji da su živa bića toliko savršena da je nemoguće objasniti njihov nastanak bez pozivanja na kreatorske aktivnosti nekog inteligentnog tvorca, tj. boga. Zanimljivo je i kako se savremeni kreacionisti bore sa problemom gužve na Nojevoj barci. Uglavnom zbog tog problema morali su da odustanu od ideje da je bog napravio baš sve vrste organizama, a stvar su rešili postavkom da je bog napravio tzv. „osnovne tipove života“ unutar kojih su kasnije, valjda nakon potopa, mogle da nastaju vrste. Kako kažu, bog bi trebalo da je u te osnovne tipove ugradio potencijal za variranje unutar sebe, ali nikako se ne sme pomisliti da je bio moguć nastanak samih tipova nakon aktivnosti samog tvorca. To praktično znači da je i za kreacioniste prošlo vreme kada su mogli da u potpunosti negiraju naučne dokaze evolucije, ali ih dozvoljavaju samo u malecnim događajima – u stručnoj terminologiji to bi bila tzv. mikroevolucija.

Prihvatanje brojnih naučnih dokaza evolucionog nastanka velikih grupa organizama (npr. sunđera, dupljara, različitih crva, zglavkara, bodljokožaca, kičmenjaka) predstavljalo bi potpuno odricanje od boga, što za kreacioniste nije prihvatljivo. Zbog toga u ovoj knjizi pratimo veliku količinu muljanja i meandriranja kroz prastara pitanja biologije i izostavljanje brojnih odgovora i rešenja do kojih je biologija već došla, potvrdila ih i nalaze se u savremenim stručnim knjigama. Dozvoljavam, naravno, da autori nisu dovoljno upoznati sa ovom oblašću nauke.

Već od samog početka, u odeljku u kom autori razmatraju filozofske temelje naučne metodologije, postaje jasno kakva je svrha ovog sadržaja. Umesto pojma metodološkog naturalizma, koji podrazumeva da se odgovori na naučna pitanja moraju tražiti isključivo u domenu prirodnih procesa i zakona (odbacuju se ideje natprirodnog u naučnom metodu), autori koriste termin „metodološki ateizam“ koji zadire u ontološka pitanja i individualna verovanja. Time se odmah postavlja scena sukoba sa naučnom metodologijom koja prati celu knjigu i koja jeste svojstvena kreacionistima. Kako se i moglo očekivati, ljudska vrsta je izuzeta od bilo kakvog prirodnog poretka i, savim u skladu sa teološkom doktrinom, predstavljala bi specijalnu natprirodnu kreaciju.

Možemo na ovom mestu postaviti sasvim legitimno pitanje – zašto bi se nauka uopšte uzbuđivala oko ovakvih budalastih knjiga? Kreacionizam suštinski nije pretnja samoj nauci jer su njegove slabosti u dogmatičnosti i polaznim premisama više nego očigledne svakom ko nauku suštinski razume. Velika opasnost, međutim, leži u prezentovanju takvih sadržaja školskoj deci, što jeste period kada se formiraju životni stavovi i gradi pogled na svet. Na pitanje da li je lakše prihvatiti bajkovite priče o bradatom čiki ili se mentalno lomiti u pokušajima da se razumeju naučni podaci i teorije, mislim da je odgovor više nego jasan. Savremeni kreacionisti su, ipak, naučili mnogo od svojih prethodnika, te se danas retko upuštaju u otvoreno i eksplicitno negiranje nauke (naravno, postoje i oni najprimitivniji koji i dalje tvrde da je Zemlja stara 6000 godina). Današnji kreacionistički pokreti se danas uglavnom služe kvazinaučnim argumentacijom u opovrgavanju procesa evolucije, što nenaučnoj javnosti i školskoj deci može izgledati kao rezultat strogog naučnog rada. I tu leži osnovna opasnost! Kvazinaučnim jezikom veoma se efikasno potura religijska dogma. Upravo o tome govori Rezolucija 1580, i baš tome svedočimo danas kada, u 21. veku, imamo problem sa razumevanjem značaja vakcinacije, kardinalnih opasnosti od globalnog zagrevanja, vradžbinama oko pola deteta i gomili sličnih stvari. Konačno, u rigidnoj percepciji sveta, kakvu nam nudi kreacionizam, ne treba da nas čudi društvena percepcija različitosti u kojoj su podele nepromenljive i nepomirljive, a ima veoma malo mesta za toleranciju i međusobno razumevanje.

Biološki fakultet je uputio zvanični dopis Ministarstvu prosvete u kome se zahteva reakcija i sankcionisanje ovog i sličnih pokušaja da se posredno i prikriveno utiče na obrazovni proces. Da li će priča o Nojevoj barci postati realnost prosvete u Srbiji? Čekamo, već mesec dana, bilo kakav odgovor.

Peščanik.net, 02.07.2015.

RAZGOVOR O OBRAZOVANJU

________________

  1. Setite se školske genetike. Veće srodstvo između mužjaka i ženke znači da genotipovi ovih jedinki na velikom broju genskih lokusa sadrže iste varijante gena (uključujući i štetne). Samim tim, potomstvo iz ukrštanja ovakvih srodnih jedinki ima mnogo veću verovatnoću da će naslediti i ispoljiti ove štetne varijante (stepen homozigotnosti raste sa stepenom srodstva) što često dovodi u pitanje i preživljavanje i sposobnost dalje reprodukcije ovakvog potomstva.
The following two tabs change content below.
Biljana Stojković, rođena 6. oktobra 1972. u Beogradu, profesorka na Katedri za genetiku i evoluciju Biološkog fakulteta u Beogradu. Magistrirala je i doktorirala na istom fakultetu. Od 1996. učestvuje u naučnim projektima u oblasti evolucione biologije. Autorka je većeg broja publikacija u vodećim međunarodnim naučnim časopisima, kao i poglavlja i knjiga iz oblasti evolucione biologije. Objavila je knjige „Darvinijana: vodič kroz evolucionu biologiju” (2009) i „Od molekula do organizma: molekularna i fenotipska evolucija” (2012). Religiju i misticizam svake vrste smatra najvećim preprekama za razvijanje inteligencije, kritike autoriteta i humanog i slobodnog društva. Svetliju budućnost vidi u sekularnom humanizmu, u čemu posebno važnu ulogu imaju popularizacija nauke, borba protiv klerikalizacije, ksenofobije i nacionalizma. Izvori najveće ljubavi, inspiracije i istrajavanja u Srbiji su joj suprug Oliver i sin Paja.

Latest posts by Biljana Stojković (see all)