Barselona 2010.

Barselona 2010.

Španiju ove godine očekuju izbori na svim nivoima. U novembru se bira parlament, u maju se biraju vlade u 13 od 17 autonomnih pokrajina, a u septembru se glasa za regionalnu vladu u Kataloniji i na lokalnim izborima u celoj zemlji. Rezultati će po svemu sudeći duboko uzdrmati dosadašnji španski politički sistem. Najveće šanse za pobedu na državnom nivou daju se pokretu Podemos (Mi možemo), osnovanom tek u martu prošle godine, a na lokalnim nivoima raznim savezima, među kojima je i Guanyem Barcelona (Preuzmimo Barselonu). Prema anketi Metroscopia instituta za istraživanje javnog menjenja iz decembra 2014, Podemos je sa 25 odsto podrške druga najjača stranka u zemlji, ispred koje je samo partija socijalista PSOE sa 27,7 odsto podrške.

Ova levičarska partija, to jest pokret koji predvodi elegantni tridesetšestogodišnji politikolog iz Madrida Pablo Iglesias, prvi značajniji uspeh je ostvarila ulaskom u Evropski parlament u maju prošle godine. Konzervativna narodna partija PP, koja je trenutno na vlasti, uživa podršku oko 20 odsto građana, dok je njen predsednik i sadašnji premijer Mariano Rajoj ubedljivo najnepopularniji političar u zemlji.

Kada je reč o izgledima pokreta Guanyem Barcelona na regionalnim izborima u Kataloniji, još nema pouzdanih podataka, ali je liderka tog pokreta Ada Kolau poznata širom Španije. Kao jedna od osnivačica i predstavnica za medije platforme oštećenih hipotekarnih dužnika (PAH), ova četrdesetogodišnja aktivistkinja sprečila je brojna prinudna iseljenja i uspešno organizovala referendum za promenu španskog zakona o hipotekama.

Španiji predstoje duboke promene. Pored dvopartijskog sistema koji čine dve velike narodne partije PP i PSOE, na ispitu je i čitav španski post-frankovski politički poredak. Mnogi od ljudi koji su pokrenuli ove promene, bili su apolitični do pre samo nekoliko godina. Nova španska levica rođena je iz pokreta Indignados, koji je tokom 2011. okupirao centralne trgove u velikim španskim gradovima Madridu, Barseloni, Valensiji i Sevilji i zahtevao novi početak i demokratiju blisku građanima. Mark Bartomeu, koji je od januara generalni sekretar Podemosa za Barselonu i Kataloniju, i Maru Diaz, generalni sekretar Podemosa za Saragosu, objašnjavaju da su za njih politička škola bili asambleas – javna okupljanja na gradskim trgovima.

Strmoglavi uspon Podemosa simbol je sveobuhvatnog talasa redemokratizacije španskog društva. Objašnjenja za ovaj fenomen treba pre svega tražiti u dubokoj ekonomskoj i političkoj krizi u kojoj se Španija nalazi već sedam godina. Građani ne osećaju blagi oporavak posle godina dramatičnog ekonomskog pada, ali osećaju evropsku politiku štednje i rezove u obrazovanju i zdravstvu. Nezaposlenost neznatno opada i još uvek je na nivou od alarmantnih 24 odsto.

Pored nezaposlenosti, jedan od najvećih problema Španije je i rasprostranjena korupcija. Desetine finansijskih i korupcionaških skandala urušili su poverenje u tradicionalnu politiku. Posebno zanimljivi su skandali u vezi sa konzervativnom Narodnom partijom: oni obuhvataju sve moguće slučajeve, od preskupih porodiljskih odsustava finansiranih opranim novcem, do institucionalizovanih „crnih fondova“ i korupcije u poslovima sa nekretninama. Korupcija u Španiji prožima sve političke i društvene oblasti. Od „crnih“ kreditnih kartica, koje je izdavala državnim novcem spasena banka Bankia, profitirali su predstavnici Ujedinjene levice i velikih sindikata UGT i CCOO. Šlag na torti korupcionaških skandala bilo je suđenje princezi Kristini i njenom suprugu Injaki Urdangarinu za utaju poreza.

Borba protiv korupcije i raskid sa političkim i ekonomskim elitama koje Iglesias populistički naziva vladajućom “kastom”, centralno su pitanje nove levice. Podemos i Guanyem su pre izrade svojih političkih programa sačinili etički statut, koji posle isteka političke funkcije predviđa desetogodišnju zabranu zapošljavanja u kompanijama sa državnim udelom i uvodi ograničenje na zarade državnih službenika. Podemos zahteva da se korupcija ubuduće tretira kao povreda ustava.

Veoma važan je i zahtev za “direktnom demokratijom”. Struktura pokreta Guanyem, koji sebe vidi pre kao skup različitih inicijativa i struja nego kao partiju, prilično je labava, što se vidi i po tome što svaki član preko lokalnih grupa može da učestvuje u odlučivanju. Podemos (koji ne učestvuje na lokalnim izborima, već podržava Guanyem/Ganemos), prilikom izbora organizacionog komiteta oslonio se na otvorenu listu kandidata za koje su mogli da glasaju svi, bez obzira na članstvo u pokretu. Podemos namerava da ovaj sistem odlučivanja primeni i prilikom izrade konkretnih političkih predloga. “Želimo demokratsku revoluciju”, kaže Ada Kolau, “zato moramo da ovladamo demokratskim instrumentima”.

Španska levica je jednoglasna kada je reč o odgovornima za stanje u kome se zemlja nalazi. U preambuli Podemosovih Političkih principa1 na nekoliko mesta se govori o krizi “režima iz 1978”, dok je po Guanyemu sistem transición (tranzicije), mirnog prelaza sa Frankove diktature na parlamentarnu monarhiju, doživeo potpuni neuspeh. Tu postaje marginalno pitanje ustava iz 1978, kojim je omogućen proces prelaza sa starih na nove elite. Rešenja za ključne probleme u Španiji koja su tada ponuđena, bila su samo vremenski oročeni kompromisi. Svi nedostaci tih rešenja pokazali su se nedavno, u vezi sa narastajućim pokretom za nezavisnost Katalonije. U međuvremenu su sve partije uvidele teškoće formule “nacije nacionaliteta” i “države autonomija”.

Reč je o formuli koja je tokom tranzicije trebalo da uredi složene odnose između centralne države i nekada nezavisnih regionalnih nacija Katalonije, Baskije i Galicije, kako bi se izašlo u susret regionalnim težnjama za samoupravljanjem i izgradnjom sopstvenih autonomnih struktura, a bez ugrožavanja centralne države i teritorijalnog integriteta Španije. Tokom osamdesetih je svih 17 regiona Španije dobilo visoki stepen autonomije, ali se Madrid ipak nije odrekao nekih važnih nadležnosti, niti je osnovan gornji dom parlamenta u kome bi pokrajine bile predstavljene. Tako je na primer obrazovanje ostalo u nadležnosti regionalne katalonske vlade, dok obrazovni plan i program određuje vlada u Madridu, što neizbežno dovodi do sukoba.

Kritika nove levice “režima iz 1978” usmerena je pre svega na “duh tranzicije”, to jest na kulturu kompromisa koja je tokom perioda mirne demokratizacije Španije od 1975. do 1978. postala mera svih stvari. Politički stil Indignadosa i njihovih naslednika Podemosa i Guanyema, dijametralno je suprotan dosadašnjoj političkoj praksi: asambleas – javna okupljanja na gradskim trgovima i organizovanja preko interneta umesto iza zatvorenih vrata; marchas – masovne šetnje; escraches – glasni protesti ispred stanova ili radnih mesta pojedinih političara umesto uobičajenih instutucionalizovanih demonstracija; svesna konfrontacija kao najviši cilj umesto concordia y moderación (pristojnosti i umerenosti).

Ovo je revolucionarni zaokret u španskoj politici. Izbegavanje sukoba se godinama smatralo uzvišenim idealom, a politika isključivim pitanjem parlamenta. Uz neprestano podsećanje na aveti građanskog rata, pretnju Etinim terorizmom i neuspeli vojni puč iz 1982, uspešno se izbegavala javna rasprava o potencijalno “opasnim” pitanjima poput državnog uređenja i teritorijalne strukture.

I španski mediji su, kada je reč o događajima u vezi sa kraljevskom porodicom, vešto upražnjavali autocenzuru. Finansijski skandali ili ljubavni ispadi Huana Karlosa izašli su u javnost tek početkom novog milenijuma. Kontroverze o legitimnosti secesionističkih pokreta ili razgovori o Etinom terorizimu izazivali su refleksno odbrambene reakcije, dok se od desencanto (razočarenja zbog osrednjosti španske demokratije) uteha tražila u kupovini stanova, vikendica ili putovanjima u inostranstvo.

Prve pukotine u ovom konsenzusu pojavljuju se posle terorističkih napada u Madridu 11. marta 2004. i velikih demonstracija protiv vlade Hoze-Maria Aznara, a postaju još vidljivije sa početkom finansijske krize u jesen 2007.

Tada dolazi do formiranja internet javnosti, kada su kolektivi poput V de Vivienda pokrenuli kreativne proteste zbog hipoteka, da bi sve kulminiralo u maju 2011. sa pokretom Indignados, kada su mladi zauzeli gradske trgove u Španiji. Španija je prvi put dobila vanparlamentarnu opoziciju, koju su ne slučajno predvodile generacije rođene posle 1975. Oni su bili suviše mladi da bi se identifikovali sa “duhom tranzicije” ili da bi iskusili ekonomski bum iz 90-ih. Pošto su odrasli posle Frankove smrti, za njih je građanski rat nešto o čemu se uči na časovima istorije, diktatura je period vakuuma, tema koja se izbegavala tokom tranzicije zasnovane na kompromisima, dok je pokušaj puča iz 1982. odavno izbledeo iz njihovog sećanja. Ukratko, stare aveti su isčezle, a sa njima i strah. Ya no tenemos miedo (Više se ne bojimo), slogan aktivista poput Ade Kolau, odnose su upravo na odbacivanje ove kulture straha.

Jedna od slabosti španske demokratije jeste izbegavanje suočavanja sa periodom diktature. Zbog toga postoji nedostatak političkog samopouzdanja i netolerancija prema novim idejama i formama protesta. Najbolji primer za to su događaji iz juna 2011, kada je nekoliko stotina Indignadosa blokiralo ulaz u regionalni parlament u Barseloni kako bi sprečili glasanje o novim budžetskim rezovima. Demonstranti su gađali parlament kesama sa bojom, a onda je regionalna vlada odgovorila pokretanjem procesa za atentat na visoke državne institucije, za koji je zaprećena kazna zatvora od tri godine. Pozitivno izveštavanje o protestima se u tom trenutku radikalno promenilo. Javni odnos prema pokretu Indignadosa, a kasnije i Podemosu, pretvorio se u rigidnu odbrambenu reakciju. Generalna sekretarka narodne partije Maria Dolores de Kospedal osudila je Podemos kao “leve ekstremiste” i dodala da oni predstavljaju “opasnost za demokratiju”.2 Čak je i socijaldemokratski El Pais pisao da Podemos finansira fondacija Uga Čaveza.

Zanimljivo je da u političkom programu Podemosa nema ni u naznakama dogmatske kritike kapitalizima. Izgleda da je oštra medijska kritika urodila plodom. Iz njihovih javnih nastupa su nestali zahtevi za minimalni dohodak i odlazak u penziju sa 60 godina. Umesto toga, Pablo Iglesias predlaže uvođenje visokih poreza prema danskom modelu.3 Čak se i republikanska zastava sve ređe viđa na okupljanjima Podemosa. Odluka o državnom uređenju će se doneti na referendumu, koji će se održati kada se za to “steknu uslovi”. Podemos, Guanyem i ostali se na ovaj način pripremaju za mirno preuzimanje vlasti, sa dobrim razlogom, jer u suprotnom rizikuju da postanu kao njihovi prethodnici.

Julia Macher, Blätter, februar 2015.

Izbor i prevod Miroslav Marković

Peščanik.net, 11.02.2015.

GRČKA KRIZA

________________

  1. Principios Políticos su objavljeni 26. oktobra 2014.
  2. Vidi „El Mundo“, Cospedal afirma que Podemos es un partido peligroso para la democracia, 6.11.2014.
  3. Vidi Zittern und Hoffen, u „Frankfurter Rundschau“, 30.12.2014.