Srbija, Roršahov test, Slaviša Savić
Srbija, Roršahov test, Slaviša Savić

Kada o razlozima zbog kojih ljudi napuštaju svoju zemlju, predsednik Srbije kaže sledeće – „Najbanalniji razlog je rat na njihovim teritorijama koji nisu oni započeli, u kome nisu ni učestvovali, ali je odneo mnogo žrtava, mnogo života, i koji je upropastio ekonomiju tih država.“ – na koga on u stvari misli? U protekle dve i po decenije, kada se na njih gleda iz tog posebnog i naopakog ugla predsednika Srbije, samo su „Srbi“ bili žrtve i samo je „Srbima“ upropašćena ekonomija zbog rata na „njihovim“ teritorijama, koji oni, naravno, nisu započeli, niti su u njemu učestvovali. Ali, izrekavši svoj sud o „banalnom razlogu“, predsednik Srbije ipak nije govorio o „Srbima“, mada je po svemu sudeći na njih ipak mislio.

Citirana rečenica je u stvari izvod iz obraćanja predsednika Srbije kazahstanskoj televiziji Habar, 29.08.2015. Gledaocima te televizije on je pokušao da objasni problem izbeglica sa Bliskog istoka koje su se u velikom broju uputile ka zemljama Evropske unije. Šta će o izbeglicama, Srbiji i predsedniku Srbije misliti ljudi u Kazahstanu posle onoga što su čuli od srpskog predsednika, nije lako dokučiti. Najbolje bi bilo da ne misle ništa i da sve što su čuli odmah zaborave. Mi bismo pak ovde mogli da se zapitamo šta je to nama predsednik poručio iz dalekog Kazahstana. Na prvi pogled, naglasivši sličnosti istorijskih situacija u kojima su se zatekli „Srbi“, pre deceniju i po, i ljudi sa Bliskog istoka, u proteklih par godina, predsednik kao da nas je pozvao na saosećanje i solidarnost prema izbeglicama.

Ali, ništa od toga. Jer, predsednik će požuriti da otkloni sve nedoumice u vezi sa svojim potencijalno dobrim namerama: „Srbija ne može da reši taj problem naseljavanjem migranata“, jer „mi nemamo tu vrstu populacije“. Koju vrstu populacije? „Marokanci, Alžirci, Pakistanci, Indijci, Tunižani“ – nabraja predsednik, i dosledno promašuje zemlje iz kojih stiže najveći broj izbeglica. Ali, nije problem u tome što predsednik nije pomenuo Siriju, Irak i Avganistan, na primer. Problem je u – „vrsti populacije“. Šta to uopšte znači? I da li predsednik misli da u jednoj državi mirno i srećno može da živi samo jedna „vrsta populacije“, a čim se populacije izmešaju – eto nesreće za državu. Nije ovde, naravno, reč samo i izbeglicama. Da veruje u to da razne „vrste populacija“ ne treba i ne smeju da se mešaju, predsednik Srbije je jasno demonstrirao i devedesetih, u ratovima u kojima navodno nije učestvovao, kao i dvehiljaditih, pa do danas u odnosu prema Albancima.

Ako se neko pitao zašto su Albanci na Kosovu tražili i na kraju dobili državu, neka se vrati na reči predsednika Srbije – Srbija ne može da zadrži izbeglice na svojoj teritoriji, jer su oni druga „vrsta populacije“.

Registrovati neuke izjave predsednika Srbije, bio bi besmislen posao kada bi to što on izgovara bio samo njegov stav. Naravno da nije tako. Predsednik Srbije, baš kao i nedavno ministar odbrane, sažeto (re)prezentuje u Srbiji danas dominantni ideološki diskurs. Na kazahstanskoj televiziji Habar, on je jasno izložio nekoliko ključnih elemenata tog diskursa: mržnju prema „Zapadu“; mržnju prema susedima; i mržnju prema „dalekim drugima“, to jest drugim „vrstama populacije“. Mržnja prema „Zapadu“ ogleda se u spočitavanju bivšim imperijalnim silama da su opljačkale delove sveta iz kojih sada neće da prime izbeglice. Ovo je višestruko pogrešan sud. Prvo, istorijski gledano, nije tačno da bivše imperijalne države na svoju teritoriju nisu primale građane iz svojih bivših kolonija. Drugo, u ovoj konkretnoj situaciji, politiku EU prema izbeglicama diktira Nemačka, koja i nije bila neka imperijalna sila. U toj politici najviše je podržavaju bivše socijalističke države, koje ne samo što nisu imperijalne (čak ni Mađarska ne vidi sebe kao bivšu imperiju), nego se uglavnom doživljavaju kao bivše kolonije (Sovjetskog Saveza). Treće, ako stvari već tako stoje sa EU, otkud žal srpskog predsednika zato što Srbija još uvek nije članica EU.

Mržnja prema susedima ogleda se u primedbi da su u EU primljene države koje su ispunile mnogo manje uslova od Srbije, dakle Hrvatska, Bugarska i Rumunija, na primer. O odnosu pak prema drugim „vrstama populacije“, dovoljno je ponoviti – različita „vrsta populacije“ kao izgovor da sa nekim ljudima ne može da se živi u istoj državi. Ali, predsednik u jednome jeste u pravu: Srbija ispunjava bar jedan uslov da postane članica EU. I to je upravo nacionalfašizam koji tako ubedljivo demonstrira predsednik Srbije. Po tome, Srbiju svakako treba svrstati uz sve one članice EU čiji zvanični predstavnici o izbeglicama izgovaraju praktično sve ono što je izgovorio i sprski predsednik (recimo, slovački predsednik, koji se jednako kao i naš grozi drugih „vrsta“, pa bi u svoju zemlju da primi samo izbeglice hrišćane; kako će hrišćane razlikovati od nehrišćana, možemo samo da pretpostavimo). Treba da nas bude stid, i jednih i drugih.

Peščanik.net, 30.08.2015.

IZBEGLICE, MIGRANTI

The following two tabs change content below.
Dejan Ilić (1965, Zemun), urednik izdavačke kuće FABRIKA KNJIGA i časopisa REČ. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu, magistrirao na Programu za studije roda i kulture na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti i doktorirao na istom univerzitetu na Odseku za rodne studije. Objavio je zbirke eseja „Osam i po ogleda iz razumevanja“ (2008), „Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer“ (2011), „Škola za 'petparačke' priče: predlozi za drugačiji kurikulum“ (2016), „Dva lica patriotizma“ (2016), „Fantastična škola. Novi prilozi za drugačiji kurikulum: SF, horror, fantastika“ (2020) i „Srbija u kontinuitetu“ (2020).

Latest posts by Dejan Ilić (see all)