Pred nama je sada tema: „Kako učiti o Srebrenici?“. Čini mi se da bismo na to pitanje mogli da odgovorimo samo ako bismo prethodno odgovorili na druga dva pitanja, a to je: „Da li učiti o Srebrenici uopšte?“ i „Zašto učiti o Srebrenici?“. Ogromna je vojska onih koji kažu da o Srebrenici ne bi ni trebalo učiti. Njihovi glavni argumenti su da je sada suviše rano, da je ta tema suviše bolna, da je to kontroverzno pitanje ili da bi to pitanje produbilo sukobe među narodima, posebno među Bošnjacima i Srbima. Tu bih se jedino složila s tim da je to bolno pitanje. Svi drugi argumenti mislim da ne stoje jer mislim da to više nije kontroverzno pitanje. Pre svega mi imamo presude Međunarodnog suda pravde i Krivičnog suda u Hagu koje su jasno dokazale šta se tu desilo. Prema tome tu kontroverze više nema.

Najtanji argument je da je prerano zato što odmah treba da podsetim da su ratovi u bivšoj Jugoslaviji ulazili u udžbenike direktno, gotovo kao u novine. Svaka nova generacija udžbenika svake nove školske godine dopisivala je ono što se u ratu desilo prethodne godine. Prema tome, tim vlastima je bilo vrlo važno da odmah kažu kako treba misliti o tim ratovima. Prema tome, prerano nije. Da će to produbiti sukobe među narodima, mislim da apsolutno nije tačno. Naprotiv, svrha takvog učenja je da se ti sukobi prevaziđu. Mogla bih još dugo da obaram argumente koje koriste oni koji kažu da ne treba učiti o Srebrenici, ali mislim da ne treba na tome više da se zadržavamo i da treba da krenemo na pitanje „Zašto učiti o srebrenici?“, zbog toga što ako znamo odgovor na to pitanje da bi nam onda bilo vrlo lako da odgovorimo na pitanje „Kako učiti o Srebenici?“.

Kada razmišljam o prvom odgovoru na pitanje zašto učiti o Srebrenici, hoću da kažem da je škola za mnoge apstrakcija i da je obrazovanje za mnoge apstrakcija, a to je zapravo nešto vrlo konkretno, nešto što je upućeno đacima, a đaci su, nećete verovati, živi. Đaci postavljaju pitanja i đaci stalno pitaju svoje nastavnike o poslednjim ratovima, uključujući i Srebrenicu. To je veliki problem za naše nastavnike zato što oni nisu obučeni kako da na to pitanje odgovore i mislim da je tu izuzetno važno pitanje da škola bude ta prva instanca koja će njima dati odgovore, da stručnjaci pripreme te odgovore i da je to izuzetno važno u situaciji kada će đaci sigurno to pitanje postaviti, a odgovore potražiti na vrlo sumnjivim mestima, na internet forumima, po našim medijima i tako dalje. Zato mislim da je bolje da to čuju od škole i od svojih nastavnika kojima veruju.

Mislim da škola treba da ima ključno mesto u procesu suočavanja sa prošlošću. Sada, naravno, može da se postavi pitanje „Zašto nam uopšte treba proces suočavanja sa prošlošću?“. Mislim da ne treba mnogo da ulazimo u to pitanje, dovoljno je da pogledamo u kakvom su stanju sve države nastale na tlu bivše Jugoslavije, pa čak i one koje su obećavale da su dobro iz tog problema izašle. Mislim da su sve te države zapravo zarobljene u prošlosti da nijedna, pa ni Slovenija, pogotovo Hrvatska, nisu napravile ključan pokret napred, da su one zarobljene u toj prošlosti, jer se s njom nisu suočile i da tako zarobljene u njoj trule. Zbog toga mislim da je užasno važno suočavati se s tom prošlošću i ponavljam, škola je najbolje ili prvo mesto na kome taj proces treba da počne.

Učiti o Srebrenici mislim da je užasno važno zbog toga što bi to udarilo tačno u temelje našeg inače veoma lošeg obrazovnog sistema. Zato ti koji to sprečavaju dobro osećaju da bi to bilo subverzivno i to bi zaista i bilo, jer bi to poremetilo ovaj uljuljkani način obrazovanja koji mi imamo u svim republikama. Samo da podsetim, nijedna republika nije prošla kroz ozbiljniju reformu obrazovanja i to je, naravno, učinjeno upravo da bi se zadržao čitav sistem. Kada bismo učili danas o Srebrenici, to bi pod jedan značilo da smo mi napustili programe zbog kojih smo u rat ušli. To bi značilo da smo mi napravili pravi zaokret, napravili ozbiljnu distancu i da smo sad sposobni da se s tim suočimo. Kada bismo, ponavljam, danas mogli da učimo o Srebrenici, to bi značilo da je naš sistem obrazovanja promenio svoju svrhu.

Ja mislim da kod nas obrazovanje, kako ja to često kažem, posebno obrazovanje u oblasti istorije, ima neku svrhu predvojničke obuke. Kao da priprema đake za neke sledeće ratove, a u svakom slučaju, ako ne za sledeće ratove, priprema ih da postanu ono što se kaže „narodne mase“. Naše obrazovanje ne obrazuje građane, ono ne uči đake da kritički misle, da misle svojom glavom. Mislim da kad bismo uveli učenje o Srebrenici u škole, da bi to upravo značilo kritičko savladavanje prošlosti, a samim tim i jedan sasvim drukčiji odnos prema sadašnjosti. Kada bismo danas učili o Srebrenici, mislim da bismo na taj način racionalno pristupili prošlosti, a racionalno pristupanje prošlosti znači istovremeno racionalno pristupanje sadašnjosti i budućnosti, a to bi istovremeno značilo da su se naši prioriteti promenili. To je ono što je ključno i to je ono što se nije desilo od rata do danas. Dakle, mislim da su prioriteti ostali isti. To su te tlapnje o tradiciji, o prošlosti na osnovu kojih pravimo tu mutnu sadašnjost u kojoj živimo. A kada bismo se racionalno suočili sa onim što se dešavalo u prošlosti, to bi značilo da smo spremni za jednu drukčiju sadašnjost i za stvarni korak ka budućnosti.

Sada polako dolazimo do pitanja „Kako učiti o prošlosti?“, ako sada znamo zašto bi to bilo važno. U nekim svetskim iskustvima o tome kako učiti o zločinima, mislim da postoje dva dobra primera. Jedan dobar primer jeste način na koji su to uradile naše kolege Palestinci i Izraelci. Oni su napisali jedan zajednički udžbenik istorije i on je napravljen tako što su oni na svakoj stranici tog udžbenika stavili suprotstavljene narative. Dakle, na jednoj margini nalazi se taj glavni, veliki palestinski narativ, a na drugoj margini nalazi se izraelski, a između njih je prazan prostor koji je predviđen da đaci dodaju tu ono što oni sami misle.

To je jedan pristup koji mislim da je jako dobar i koji daje taj glavni tok, taj glavni diskurs u tome šta se tu desilo. Ali opet mislim da smo mi baš na Balkanu došli do jednog boljeg metoda, koji smo primenili u našim zajedničkim knjigama u projektu zajedničke istorije objavljene u Solunu u Centru za demokratiju i pomirenje. Ono što je važno danas da kažem je to da mi upravo danas, svi zajedno, od Slovenije do Turske i Kipra, radimo na knjigama o ratovima devedestih i upravo rešavamo pitanje, između ostalog, i kako predavati o Srebrenici i kako predavati o svim ratovima devedesetih. Dakle, mi to upravo već radimo.

U svakoj, pa i u najtežoj istorijskoj situaciji, imali smo različita viđenja. Imali smo one koji su se suprotstavljali. Imali smo recimo u Beogradu vrlo jak antiratni pokret što se danas potpuno previđa i namerno zaboravlja. Ako bismo stavili, naprimer, sa beogradske strane i stav tog antiratnog pokreta, mi bismo time zapravo pokazali da nisu svi mislili isto i pokazali bismo da je u svakoj situaciji, pa i u takvoj kakav je genocid u Srebrenici, postojao drugi izlaz i postojala mogućnost da do toga ne dođe. To je strašno važno da se pokaže zato što se time pokazuje da istorija nije neka sudbina ili neka prirodna pojava, kao neka oluja koja dođe tu svakih malo, pregazi nas i mi tu ne možemo ništa. Naprotiv. Pokazalo bi se da za sve što se desilo u istoriji neki ljudi snose odgovornst, da je za svaki događaj neko doneo odluku da to bude baš tako kao što je bilo, da to nisu iracionalni potezi već, naprotiv, da je potreban priličan rad i logistika da bi se desilo ono što se desilo i samim tim to je jedna jako važna lekcija o prošlosti.

To je jako važno, ne da bismo relativizovali događaj, ono što se desilo to se ne može promeniti, nego da bismo prevenirali buduće eventualne događaje takve vrste, dakle, da bismo razumeli kako je uopšte u ljudskom društvu moguće da se desi Srebrenica i da bismo s tim znanjem umeli da sprečimo buduće takve događaje.

Na kraju, užasno je važno da razumemo kako deluje propaganda, da pokažemo šta su ljudi iz tog vremena znali ili nisu znali šta se desilo u Srebrenici, kako su vesti počele da se pojavljuju, koliko su vesti kasnile, kako se pokušavalo da se zataška taj zločin i kako je borbom ljudi koji su se tome suprotstavljali polako počela da izlazi istina na videlo. Mislim da je ta lekcija o propagandi, o ulozi medija, izuzetno važna u učenju istorije zato što ona može da nauči današnje đake kako da se odpuru sledeći put, kako da prepoznaju propagandu. To je danas posebno važno kad postoji inetrnet i kada oni neprekidno primaju stotine informacija dnevno, a naši đaci nisu obučeni da razumeju te informacije i zbog toga je njima lakše manipulisati nego bilo kada ranije u istoriji. Zato mislim da je strašno važno naučiti ih kako da procenjuju informacije koje dobijaju i tu škola može da ima ogromnu ulogu.

Učiti danas o Srebrenici značilo bi učiti da istorija nije neka propisana istina, da sve treba preispitivati, da prema svemu treba imati kritičan stav, pre svega i prema svojoj školi i prema onome što piše u udžbeniku, da je istorija jedan prostor debate, da u njoj uvek postoje različiti stavovi i to je mnogo važnije od bilo kog izvinjenja predsednicima u koje ne treba mnogo da verujemo. Nemamo ništa od tih izvinjenja ako iza njih zaista ne stoje prava dela. Za mene je pravo delo promeniti sistem obrazovanja i za mene bi to značilo da smo mi zaista spremni da drukčije krenemo u budućnost. Zato verujem da danas moramo, i to pod hitno, da počnemo da učimo o Srebrenici.

Peščanik.net, 27.05.2015.

DRUGA SRBIJA
SREBRENICA