iscepan plakat Srpske radikalne stranke sa natpisom I Kosovo i Srbija

Foto: Peščanik

To je pomalo kao razlika između oslovljavanja sa drugarica (drug) ili sa gospođa (gospodin). Ili sa braćo i sestre ili gospođe i gospodo. Pa se recimo članovi sopstvene stranke, recimo u vestminsterskom parlamentu, nazivaju uvaženim prijateljima, a oni drugih partija uvaženima gospođom ili gospodinom. Zato kada Makron Vučiću kaže „Dragi moj prijatelju“ to ne bi trebalo shvatiti kao „dragi moj izdajniče Kosova“. Englezi i Amerikanci, i manje više kogod piše pisma na engleskom, uvek svoja obraćanja počinju sa „Draga“ ili „Dragi“, čak iako je sadržaj pisma veoma neprijatan. Na primer „Dragi prijatelju, ovo je objava rata“ sasvim je u skladu sa diplomatskom stilistikom. Ako se recimo često susrećete sa Hojt Jiom, osloviti ga tako kako se primera radi Lavrov obraća Tilersonu, sa „Moj prijatelju“, sasvim je diplomatski prikladno. Na početku odnosa, gospodin je bolje.

Naravno, ako ste Karl Šmit onda je reč o drugačijoj podeli – na prijatelje i neprijatelje, ali onda trećega nema. A ako dobro razumem srpskog ministra spoljnih poslova, on bi da razlikuje još i partnere od saveznika. Gde je, kod ove poslednje podele, Amerika partner, a Rusija saveznik.

Partner ili saveznik u čemu tačno? U ispunjavanju srpskih interesa, koji su, ako sam dobro razumeo, nepromenljivi, večni takoreći. U ovom slučaju, reč je o Kosovu. Dakle, SAD su partner Srbije u ispunjenju njenih, srpskih, kosovskih interesa. Da li se to želi reći? Zapravo ne, jer kada je reč o Kosovu, po ministru diplomatije, SAD rade protiv srpskih interesa. A takođe i Francuska, Velika Britanija, Nemačka i ne mali broj evropskih država, što velikih, a još više malih. Srbija, dakle, ima malo prijatelja u Evropi. Ima li bar partnere?

To zavisi, koliko ja razumem reč partner, od toga da li se sarađuje u zajedničkoj stvari. No, kada je reč o srpskim kosovskim interesima, te zajedničke stvari, tog zajedničkog interesa nema, tako da nema ni partnerstva. Naravno, može biti partnerstva u drugim stvarima, recimo kada je reč o učlanjenju u Evropsku uniju. Na to ću se vratiti.

Pre toga, ako se može biti partner čak i ako postoje nesaglasni interesi po nekoj, u ovom slučaju ključnoj stvari, kada su interesi sukobljeni u stvari od najvećeg značaja za jednu stranu, dakle ako u tom slučaju može postojati partnerski odnos u recimo međunarodnim poslovima od zajedničkog interesa – zašto ne bi moglo postojati i prijateljstvo? Jer, dok se kod partnerstva podrazumeva da ne postoje sukobi interesa, ne samo u nekom konkretnom zajedničkom poduhvatu, već i u drugima, bar do mere da oni ne stoje na putu konkretnom partnerstvu, makar i sasvim ograničenom – to ne mora da važi za prijateljstvo. Jer prijatelji ne moraju da imaju zajedničke interese i njihovi interesi zapravo mogu da se sukobljavaju. Ništa ne stoji na putu ljudima i čak zemljama da budu prijatelji, iako nemaju iste interese i oni su zapravo sukobljeni (recimo, oni jedni drugima konkurišu u različitim poljima delatnosti).

Ali ako ste takozvani realni političar, geopolitičar takoreći, tvrdićete da u međunarodnim odnosima nema prijateljstva i da pogotovo nema postojanih partnerstava, pa uostalom ni trajnih savezništava, već su trajni samo državni interesi (nacionalni interesi su sinonimni sa državnim, što nije uvek jasno kada se u sprskoj javnosti govori o nacionalnim – misli se etničkim – i državnim interesima).

Saveznici ne moraju da budu prijatelji. Uostalom, tradicionalni srpski saveznici su Amerika, Britanija i Francuska, koji sada, po srpskoj diplomatiji, nisu ni prijatelji niti saveznici. Rusija, opet, nije uvek bila srpski saveznik, nezavisno od toga što se uglavnom tako predstavlja u srpskoj javnosti. Ako bi se računalo u godinama, pomenute zapadne zemlje su, svaka pojedinačno, bile srpski saveznici duže od Rusije. To nije bilo tako samo zato što je Rusija bila SSSR, a Srbija Jugoslavija, već i nezavisno od toga. Ali naravno, ne može se tek tako izbrisati sedamdesetak godina srpske i ruske istorije.

Partnerstva su zapravo postojanija od savezništava zbog karaktera zajedničkog interesa. I tu je opet od značaja prijateljstvo, kao i neprijateljstvo. Jer dok je teško reći šta je prijateljstvo u međunarodnim odnosima, zna se šta je neprijateljstvo. To je sukob interesa u kojem arbitrira odnos snaga, moć sa kojom sukobljeni raspolažu, usled čega su savezništva potrebna. Tako da kada se kaže da je Rusija saveznik Srbije, to znači da one imaju zajedničkog neprijatelja ili zajedničke neprijatelje.

Ko su ti neprijatelji? To su oni koji nisu prijatelji, čak i ako su partneri. Ukoliko se veruje da partneri u nekoj stvari mogu da budu neprijatelji u drugoj, u ovom slučaju u stvari od posebnog, zapravo najvećeg interesa za Srbiju – tada je rusko savezništvo sredstvo u neprijateljskom sukobu sa zapadnim partnerima.

Kako bismo mogli da znamo da je to sadržaj srpske diplomatije? Po odnosu prema Evropskoj uniji. Naime, članstvo u EU nije ni partnerstvo niti savezništvo, već zaista nešto blisko prijateljstvu. Interesi tu nisu od najvećeg značaja, osim ukoliko se ne govori o nekoj vrsti javnih interesa. EU je, po tome, neka vrsta državne zajednice unutar koje vlada neka vrsta prijateljskih, ne tek partnerskih ili savezničkih, odnosa.

Tako da je dosledno tvrditi, kao što ministar srpske diplomatije i tvrdi, da Srbija ne može biti članica Evropske unije ako bi trebalo da redefiniše svoje kosovske interese. I dok se savezništvo sa Rusijom ne mora shvatiti kao neprijateljstvo sa Evropskom unijom, prijateljstvo je tu svakako isključeno, zajedno sa članstvom. Kada je reč o odnosu prema SAD, rusko savezništvo podrazumeva da srpski odnosi slede ruske, pa oni mogu da budu partnerski ili neprijateljski, u zavisnosti od međusobnih odnosa Rusije i Amerike, i zapravo nezavisno od srpskih kosovskih interesa.

Srbija, po ministru diplomatije, bar u Evropi, uz SAD, nema ni mnogo prijatelja, čak ni samo u oslovljavanju, niti je mnogima od njih partner, već je saveznik ruskih interesa i zauzvrat očekuje rusku podršku srpskim kosovskim interesima. A koji su ovi poslednji, tek je potrebno definisati.

Peščanik.net, 03.01.2018.

KOSOVO

The following two tabs change content below.
Vladimir Gligorov (Beograd, 24. septembar 1945 – Beč, 27. oktobar 2022), ekonomista i politikolog. Magistrirao je 1973. u Beogradu, doktorirao 1977. na Kolumbiji u Njujorku. Radio je na Fakultetu političkih nauka i u Institutu ekonomskih nauka u Beogradu, a od 1994. u Bečkom institutu za međunarodne ekonomske studije (wiiw). Ekspert za pitanja tranzicije balkanskih ekonomija. Jedan od 13 osnivača Demokratske stranke 1989. Autor ekonomskog programa Liberalno-demokratske partije (LDP). Njegov otac je bio prvi predsednik Republike Makedonije, Kiro Gligorov. Bio je stalni saradnik Oksford analitike, pisao za Vol strit žurnal i imao redovne kolumne u više medija u jugoistočnoj Evropi. U poslednje dve decenije Vladimir Gligorov je na Peščaniku objavio 1.086 postova, od čega dve knjige ( Talog za koju je dobio nagradu „Desimir Tošić“ za najbolju publicističku knjigu 2010. i Zašto se zemlje raspadaju) i preko 600 tekstova pisanih za nas. Blizu 50 puta je učestvovao u našim radio i video emisijama. Bibliografija