Foto: Bob Estremera, Metropolitan Museum of Art

Foto: Bob Estremera, Metropolitan Museum of Art

Strah vlada Srbijom, i u doslovnom i u prenesenom smislu. U prenesenom smislu, ovde se vlast održava pomoću straha indukovanog redovnim medijskim dozama egzistencijalne i moralne panike. U doslovnom smislu, nad nama vladaju osobe obuzete strahom. Razume se, mnogo je razloga za strah danas u Srbiji. Ali, ovde se ne radi o realnom strahu koji nastaje kao reakcija na konkretnu opasnost. Govorimo o neurotičnom strahu koji se indukuje kako bi se odagnala čak i najudaljenija pretnja opasnosti. Drugim rečima, neurotični strah deluje kao zaklon od konkretne opasne situacije i realnog straha od nje. Između realnog i neurotičnog straha postoji napetost koja se ispoljava u dva vida: u depresivnom strahu i u strahu od proganjanja. Depresivni strah manifestuje se u tekućoj sveprožimajućoj političkoj bezvoljnosti građana Srbije; strah od proganjanja pokreće predsednika vlade. I prvi i potonji čvrsto zatvaraju oči pred realnošću u Srbiji. Bežanje od stvarnosti je osnova saveza koji su sklopili. A stvarnost zaista jeste bolno jednostavna: s jedne strane, ova vlada sa svojim predsednikom na čelu ne ume da upravlja državom; s druge strane, umesto što iščekuju spasitelja, građani bi morali sami da se pobrinu za svoje živote.

Prethodni pasus je neka vrsta domaće parafraze analize koju je Franz Neumann izneo u svom danas klasičnom ogledu „Strah i politika“.1 Više od dve decenije ovaj Nemac se opsesivno bavio praktično jednim jedinim pitanjem: kako je bilo moguće da njegova država doživi epohalni društveni i moralni krah?2 Za Neumanna, kao i za mnoge druge njegove sunarodnike, najkasnije od početka tridesetih godina prošlog veka bilo je očigledno da nemački građani srljaju u propast.3 Ostalo je, međutim, nejasno kako je došlo do suspenzije zdravog razuma u međuratnoj Nemačkoj. Poput svojih kolega iz frankfurtske škole, i Neumann je posegao za psihoanalizom u potrazi za prihvatljivim objašnjenjem potiskivanja razuma iz središta političkog života. Iz psihoanalize on će preuzeti i koncept straha, da bi ga razradio u eseju o strahu i politici. Strah umanjuje slobodu odlučivanja, reći će Neumann. Za slobodu odlučivanja konstitutivne su četiri slobode: sloboda mišljenja, sloboda religije, ekonomska sigurnost i sloboda od straha. Jedino strah i sloboda od straha na presudan način iskoračuju iz domena racionalnog. Zato će u pokušaju da objasni iracionalno i pogubno ponašanje svojih sunarodnika Neumann staviti (neurotični) strah u središte političke analize. Strah može ukinuti sposobnost da slobodno biramo i odlučujemo, piše Neumann. Kada smo lišeni te sposobnosti, svaki ishod izgleda kao neminovan i van našeg uticaja.

Neumanna su pre svega zanimali građani Nemačke, nije se previše bavio vođom. Za vođu u svom eseju kaže samo to da pred podanicima ne sme izgledati uplašeno. To je jedan od izvoda iz teorijske konstrukcije koju je podigao. Ima više razloga iz kojih nam je Neumann ovde zanimljiv. Prvo, on na probleme koji su ga opsedali nije bacio naknadni pogled unazad. Naprotiv, pokušao je teorijski da ih uokviri u trenutku kada su iskrsli i manifestovali se u svoj svojoj snazi. Kada danas gledamo talas racionalno neobjašnjivih događaja koji je potopio Srbiju u septembru i oktobru ove godine, prva pomisao je da okrenemo glavu od njih i napravimo se da ništa ne vidimo. Neumann je, međutim, izuzetan primer pravnika i politikologa koji ne zatvara oči pred zloslutnim događajima; on nastoji da ih razume, opiše i ponudi izlaz.4

Ako bismo pošli za Neumannom i njegov analitički model primenili na Srbiju iz 2014, možda bi to pored ostalog produbilo i naše shvatanje rada domaćih medija u protekla dva meseca. Tu bi mogla biti reč o zameni relanog straha neurotičnim strahom, to jest o skretanju pažnje od stvarnih problema. Stvarni problemi se skrivaju, prećutkuju, zataškavaju, tako što se izmišljaju novi problemi. Jednostavan je mehanizam u osnovi tog obrasca. Postoje dobri razlozi da građani budu uplašeni, njihovi životi realno jesu ugroženi. Problem dodatno pogoršava nerazumevanje pravih uzroka ugroženosti: konkretna opasna situacija ostaje izvan njihovog vidokruga. Da tako bude, staraju se pored političara i mediji. Umesto da adekvatno informišu građane o stanju stvari, oni kreiraju sliku sveta koja indukuje5 neurotični strah. Neurotični strah predstavlja podnošljiviju zamenu za realni strah. Na toj neurotičnoj slici jasno su označeni tobožnji uzroci opasnosti koje je lako otkloniti. Recimo, umesto realnih okolnosti koje ugrožavaju pristojan život u Srbiji, u prvi plan stavićemo pedere koji napastvuju „našu“ decu. To što postoji realni strah da će nam neko zlostavljati decu (a pri tom je jasno da zlostavljači nikako ne mogu biti isključivo pederi) samo dodatno pojačava neurotični strah i sprečava nas da jasno sagledamo stvarnost. U ovom konkretnom slučaju, rešenje je takođe lako – ne dajte pederima da hodaju gradom, prebijte ih gde god ih prepoznate, linčujte ih ako vam se za to ukaže prilika, i privremeno ste umirili svoju neurozu, dok realnost ostaje nepromenjena.

Slično stvari stoje i sa mapom koja je nedavno uznemirila Srbiju. Prodor te mape u slabo branjeni simbolični kolektivni prostor stadiona i nasilne reakcije na taj incident do kraja se uklapaju u interpretativni model neurotičnog straha. Niti je ta krpa koju je iznad stadiona vukla dečja igračka mogla ikoga realno da ugrozi, niti s tom krpom imaju ikakve veze građani Srbije koji drže pekare po Vojvodini. Razume se, pod uslovom da čitavom događaju i njegovim posledicama pristupimo racionalno. Ali, pošto svi ti događaji sa zdravim razumom nemaju nikakve veze, objašnjenje mora posegnuti za iracionalnim osećanjem da nas ugoržavaju pekari u Vojvodini, što smo shvatili tek pošto smo videli jednu krpu iznad stadiona. Dakle, ako oteramo pekare iz Vojvodine, otklonili smo pretnju koja nam se ukazalu u vidu te krpe. Naravno, jasno je da i ovaj niz događaja ostavlja realno opasnu stvarnost nepromenjenom, izuzev što štetu trpe žrtve nasilja. Te žrtva zapravo plaćaju cenu očuvanja postojećeg stanja. Stvarnost tako i dalje daje razlog za realni strah, ali zbog nesposobnosti da se okolnosti promene, ključni akteri pribeći će proizvodnji neurotičnih strahova.

Sve do ovde, Neumannov interpretativni model funkcioniše bez ostatka. Postoji međutim tačka u kojoj stvarnost Srbije naizgled nadilazi ponuđenu konceptualizaciju straha i politike. Reč je naravno o čelnicima države, a pre svega o predsedniku vlade. Po Neumannu, vođa uplašenog naroda mora biti odlučan i neustrašiv, što je uslov za identifikaciju podanika sa njim. Predsednik vlade Srbije, pak, nije ni odlučan ni bez straha. Naprotiv, sklon je panici, prevrtljiv je i nedosledan. Povrh toga, ne usteže se da pokaže da je uplašen i zabrinut. To nije slika odlučnog vođe što stoji spram uplašenog naroda: to je vođa koji je uplašen jednako kao i njegovi podanici. On strahuje kao i oni. Kao podanici, i vođa je sklon da okrene glavu od stvarnosti koja ga plaši: zato kontroliše medije, gasi programe, otpušta novinare, gazi opoziciju. Uz sve to, izmišlja lažne probleme, stvara besmislene afere, sa realnih opasnosti skreće pažnju na lako otklonjive „razloge“ za neurotični strah. Stoga na prvi pogled nije jasno na čemu počiva veza između uplašenog vođe i uplašenog naroda na čijem je čelu.

Neumann je, međutim, ponudio odgovor i na to pitanje. Identifikacija uplašenog naroda sa vođom ne počiva samo na slici vođe kao neustrašivog spasitelja sposobnog da odgovori na sve izazove. Delom se ta veza gradi i na kolektivnoj krivici koja proističe iz učešća u zajedničkom zločinu i realnog straha od kazne za taj zločin. Neumann, naravno, pojam kolektivne krivice u svom ogledu ne koristi u krvičnopravnom smislu. On tu pre svega misli na kolektivnu odgovornost koju bi podanici da izbegnu identifikacijom sa neprikosnovenim vođom. Po Neumannu, vođa koji želi da ga podanici bespogovorno slede mora izvesti zločin u koji će svi oni biti umešani. (Zgodno će mu tu poslužiti jedan fikcionalni primer – lik Stavrogina iz „Zlih duhova“.) Taj zločin udara večni pečat na savez između vođe i naroda. On čini da taj savez ne može biti razvrgnut. Po mogućstvu, zločin bi trebalo povremeno obnoviti, u većim ili manjim razmerama, zavisno od okolnosti, kako bi se savez obnovio i dodatno učvrstio. Recimo, treba linčovati pedere ili izložiti pogromu Albance u Vojvodini6 kako bi odnosi moći ostali nepromenjeni.

Ne želim ovde da sugerišem da su Neumannove smernice jedino ispravne za razumevanje i tumačenje tekućih događaja u Srbiji, koji tako očigledno izmiču racionalnom poimanju. Neumann treba pre da posluži kao primer za intelektualni trud da se na prvi pogled neobjašnjivi sled događaja ipak razume kako bismo na njega mogli racionalno da utičemo i promenimo mu tok. Svoj mračni esej Neumann će završiti jednim optimističnim i naizgled krajnje naivnim predlogom: „Mnijemo li ozbiljno s humaniziranjem politike, želimo li spriječiti da demagog koristi strah i apatiju, ne smijemo, mi učitelji i studenti, šutjeti. Trebamo potiskivati bahatost, tromost i gnušanje spram prljavštine dnevne politike. Moramo govoriti i pisati.“7 Pri tom, ipak treba imati na umu da je ovo naivnost osobe koja je dobrim delom iz prve ruke iskusila politiku što je sredinom prošlog veka imala pogubne posledice po Nemačku. Ako bismo poslušali Neumannov idealistički savet, onda bi to značilo sledeće: razgovor o zločinima iz devedesetih pre svega se mora povesti na domaćim univerzitetima i u školama. To bi onda bio prvi korak ka razvrgavanju pogubnog saveza između takozvanog naroda i samozvanih nacionalnih mesija.

Peščanik.net, 27.10.2014.


________________

  1. Franz Neumann, „Demokratska i autoritarna država“, preveli Nadežda Čačinović-Puhovski i Žarko Puhovski (Zagreb: Naprijed, 1992); navedeni esej na str. 227-255.
  2. To pitanje on će u jednom pismu iz 1954. formulisati na sledeći način: „Kako sam si često nakon 1933. postavljao pitanje gdje se zapravo nalazi moja odgovornost za nacionalsocijalizam. Jer, ne verujem u kolektivnu krivicu – ali ne mogu se izuzeti od nje… Svi mi koji smo bili u opoziciji spram reakcije bili smo previše kukavice. Sve smo kompromitirali. Vlastitim sam očima vidio kako je himbena bila SPD u mjesecima od srpnja 1932. do svibnja 1933. (i ne samo tada) i ništa nisam rekao. Kako su se kukavički ponašali sindikalni bossovi – a i dalje sam im služio…“ Navedeno prema Žarko Puhovski, „Kritička teorija politike Franza Neumanna“, predgovor knjizi „Demokratska i autoritarna država“, str. 11.
  3. Potresno svedočanstvo o tome može se naći i u važnoj knjižici Karla Jaspersa „Pitanje krivice“. Vidi „Pogovor ’Pitanju krivice’ napisan 1962“, u Karl Jaspers, „Pitanje krivice“, prevela Vanja Savić (Beograd: B92, 1992), str. 99-104.
  4. Njegova obimna knjiga „Behemot. Struktura i praksa nacionalsocijalizma 1933-1944“ (preveo ju je Damjan Lalović, a objavio zagrebački Disput 2012), čije je prvo izdanje izašlo 1942, a drugo, dopunjeno, 1944. godine odličan je primer za takav pristup. Ta knjiga je pored ostalog poslužila i za osmišljavanje sudskih procesa u Nirnbergu. Pandan toj knjizi u domaćem kontekstu jeste, recimo, zbornik „Srpska strana rata“ koji je priredio Nebojša Popov, a izdala Republika 1996. godine.
  5. Reč „indukuje“ ovde nije na mestu. Koristim je da bih izbegao priču o odricanju poriva koju u vezi sa strahom sklapa Freud, a za njim i Neumann. Zanimljivo je ipak pomenuti Freudovo objašnjenje, na koje se čvrsto naslanja i Neumann, kako ograničenje poriva osujećuje užitak, pa otuda ne može biti ispunjen zahtev da se bude srećan. Tu osujećenost Freud će povezati s proizvodnjom straha. Ako to prevedemo u domen politike, dobili bismo otprilike sledeći jednostavan narativ: vođa podanicima obećava da će biti srećni, pri čemu računa na njihove porive ka užitku; svoje obećanje ne može ispuniti; iz izneverenih očekivanja, to jest odricanja poriva, nastaje strah; u toj situaciji i podanici i vođa proizvode neurotični strah kako bi izbegli bilo kakvu pretnju konkretne opasnosti.
  6. Podsetimo se ovde, kada već govorimo o Vojvodini, proterivanja 450 hrvatskih porodica iz sremskog sela Hrtkovci 1992. godine. Akteri tog nasilja danas su na čelu Srbije.
  7. Str. 254-255.
The following two tabs change content below.
Dejan Ilić (1965, Zemun), urednik izdavačke kuće FABRIKA KNJIGA i časopisa REČ. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu, magistrirao na Programu za studije roda i kulture na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti i doktorirao na istom univerzitetu na Odseku za rodne studije. Objavio je zbirke eseja „Osam i po ogleda iz razumevanja“ (2008), „Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer“ (2011), „Škola za 'petparačke' priče: predlozi za drugačiji kurikulum“ (2016), „Dva lica patriotizma“ (2016), „Fantastična škola. Novi prilozi za drugačiji kurikulum: SF, horror, fantastika“ (2020) i „Srbija u kontinuitetu“ (2020).

Latest posts by Dejan Ilić (see all)