Exodus, Marcus Lyon
Exodus, Marcus Lyon

Da li su ti Sirijci normalni? Čitaju li oni novine, gledaju li televiziju? Zar ne vide kakva je ta Evropa u koju tako naivno hrle?

Kad kažem novine, mislim naravno na ove domaće, beogradske; a isto mislim i kad kažem televizija. Zašta im, dakle, služe ti aj-foni, aj-pedi i ostalo visokotehnološko naoružanje, nije valjda da samo gledaju vremensku prognozu. Imaju naši mediji – i elektronski i štampani – i svoje internet portale. Dobro, sirijski nije isto što i srpski, mada slično zvuči, ali ima tih sadržaja i na engleskom. Mogli bi da se obaveste.

Ali ne, oni kao ćurke žure put Nemačke. I dalje. Samo što dalje od ove naše (a i njihove, to jest hrvatske) lepe domovine; ako treba i u tri lepe…

Zar ne vide kako je ta Evropa podla i trula, da je taj Brisel s(r)edište licemera i pokvarenjaka i da je, bre, ta Evropska unija, u suštini, jedna pederska – a ne kao ova naša, muška, recimo valjevska – podvala.

I, bratee, nesposoban je taj Zapad, Amerika – zlo i naopako, gde god se pojavi samo štetu pravi, što centralnu, što kolateralnu.

Ali sad kada su braća Rusi krenuli da bombarduju Siriju, kao da je sunce ogrejalo Srbiju. To što bombe malo, tačnije malo više, padaju po Asadovoj opoziciji, nego po Islamskoj državi potpuno je nebitno. Animozitet prema „nasilnom rešavanju međunarodnih problema“ odmah se pretvorio u pijetet.

Jer, „mi smo takav narod. Znamo i šta je muka, šta je sirotinja i šta je izbeglištvo. Sve što se bude dešavalo ubuduće, opet će Srbija voditi računa i brinuti“ – kako je to pre neki dan, u „svetu neđelju“, rekao Aleksandar Vulin, premijerova desna ruka za vanredne situacije. A onda, već u sledećoj (ili je možda bilo obrnuto, ali nije bitno) rečenici: „Građani Srbije treba da znaju da skoro 100 odsto svega što dajemo migrantima obezbeđujemo iz donacija i nepovratnih sredstava, da čuvamo budžet Srbije. Dovoljno je Srbiji teško i bez toga”. Dakle, eto kako smo mi duševni i solidarni, za razliku od one odvratne Evrope, mada nas, u stvari, to ništa ne košta, jer za sve što plaćamo i trošimo, pare dobijamo od te iste Evrope. I vuk sit, i koze na broju.

Možda neko misli da Vulin nesvesno govori gluposti, ali ne, on govori upravo ono što najveći deo naše (elitne) javnost želi da čuje. Govoreći, naime, istom prilikom o zbrinjavanju izbeglica „ministar za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja“ izjavio je i sledeće: „Kakvi će to centri biti, to je stvar procene. Mogu da kažem da neće biti gradnje trajnih kapaciteta. Ovo što imamo možemo da nadogradimo, da nađemo nove, ako je potrebno, ali nema trajnog naseljavanja“.

Sve do pred kraj rečenice Vulin je govorio u svom stilu, odlučno, takoreći vojnički, ali kad je počeo da shvata šta govori, tj. kakvo značenje njegove reči počinju da poprimaju, odnosno da otkrivaju njegove prave misli, on kao da se ugrizao za jezik, počeo je da spušta ton tako da se poslednja reč gotovo jedva čula. Ali, poruka je bila jasna – nema trajnog naseljavanja. Migranti će, kao što im i ime kaže, samo da migriraju: prvo da imigriraju, a onda da emigriraju, to jest da dođu i prođu, bez suvišnog zadržavanja. Hteli, ne hteli. Inače će biti „viđeni za Bogovađu“.

Nacijo, i nacionalna elito, možeš da budeš mirna.

Peščanik.net, 06.10.2015.

IZBEGLICE, MIGRANTI

The following two tabs change content below.
Mijat Lakićević, rođen 1953. u Zaječaru, završio Pravni fakultet u Beogradu 1975, od 1977. novinar Ekonomske politike (EP). 90-ih saradnik mesečnika Demokratija danas (ur. Zoran Gavrilović). Kada je sredinom 90-ih poništena privatizacija EP, sa delom redakcije stupa u štrajk. Krajem 1998. svi dobijaju otkaz. 1999. sa kolegama osniva Ekonomist magazin (EM), gde je direktor i zam. gl. i odg. ur, a od 2001. gl. i odg. ur. 2003. priređuje knjigu „Prelom 72“ o padu srpskih liberala 1972. 2006. priređuje knjigu „Kolumna Karikatura“ sa kolumnama Vladimira Gligorova i karikaturama Coraxa. Zbog sukoba sa novom upravom 2008. napušta EM (to čine i Vladimir Gligorov, Predrag Koraksić, Srđan Bogosavljević…), prelazi u Blic, gde pokreće dodatak Novac. Krajem 2009. prelazi u NIN na mesto ur. ekonomske rubrike. U aprilu 2011. daje otkaz i sa grupom kolega osniva nedeljnik Novi magazin, gde je zam. gl. ur. Dobitnik nagrade Zlatno pero Kluba privrednih novinara. Bio je član IO NUNS-a. Sa Mišom Brkićem ur. TV serije od 12 debata „Kad kažete…“. Novije knjige: 2011. „Ispred vremena“ o nedeljniku EP i reformskoj deceniji u SFRJ (1963-73); 2013. sa Dimitrijem Boarovim „Kako smo izgubili (Našu) Borbu“; 2020. „Desimir Tošić: Između ekstrema“; 2022. „Zoran Đinđić: prosvet(l)itelj“.

Latest posts by Mijat Lakićević (see all)