Foto: Slavica Miletić

Foto: Slavica Miletić

Kandidat za predsednika Srbije i lider Narodnog slobodarskog pokreta Miroslav Parović izjavio je pre neki dan za N1 da bi se zalagao za uvođenje zakona koji postoji u Rusiji gde je svako ko dobije novac iz inostranstva „automatski označen agentom stranog interesa“. „Napravio bih spisak organizacija koje se finansiraju iz inostranstva. Jer, Srbija je danas delovanjem brojnih plaćenika sa strane destabilizovana zemlja“, izjavio je istom prilikom Parović.

Može. Ali bi onda na vrh tog spiska morao da stavi – Miroslava Parovića. To jest – sebe lično. Ne možda zato što je primio najviše para – ko bi to uostalom znao – ali da je na ovaj ili onaj način, direktno ili indirektno, veliki korisnik stranih sredstava u to nema nikakve sumnje.

Najpre, firma u kojoj trenutno Parović radi, Elektroprivreda Srbije, ne bi takoreći ni postojala da nakon 5. oktobra 2000. nije dobila gotovo milijardu evra donacija koje su joj omogućile da se koliko-toliko oporavi od decenijskog razaranja. Razaranja, uzgred, ali vrlo važno, upravo u ime one ideje za koju se i danas odlučno zalaže Miroslav Parović – Velike Srbije.

EPS je, kao što je poznato, i kasnije, do dana današnjeg, nastavio da koristi inostrana sredstva, a činiće to i ubuduće, tako da se komotno može reći da Parović upravo zahvaljujući tim sredstvima redovno prima platu, tj. ulazi u red onih „plaćenika sa strane“. A kada je reč o gore takođe pomenutoj „destabilizaciji zemlje“, kao što već poodavno upozorava Fiskalni savet, EPS predstavlja možda i ponajveću opasnost po finansijsku ravnotežu Srbije.

Da se zadržimo još malo u ovoj zoni visokog napona, EPS je, takođe po nalazima vodećih domaćih (ne stranih) ekonomista, preduzeće sa najvećim viškom zaposlenih i gde su, uprkos tome, plate najveće. Povrh svega, to je i firma u kojoj je partijsko zapošljavanje poslednjih godina – baš nekako u vreme kada je i Parović u njemu našao uhlebljenje – dostiglo neviđene razmere. Kad smo već kod patriotizma, ne bi bilo fer da ne pomenemo još jedan poseban doprinos Parovićeve firme – višekratno naduvavanje računa za struju i druge pokušaje pljačke građana.

I na prethodnom poslu, u gradskoj upravi Novoga Sada, Parović nije mogao bez tuđih novaca. Jer, generalno gledano, ubedljivo najveći korisnik stranih sredstava jeste država Srbija. Već godinama je, naime, njen budžet u hroničnom deficitu – po milijardu-dve godišnje, evra naravno – i ne bi mogla da preživi bez finansijskih inekcija iz inostranstva. Tako da su u tom smislu, i premijer i vlada i predsednik Republike i čitav činovnički aparat – „strani plaćenici“. Pa to, dakle, važi i za „malog“ savetnika novosadskog gradonačelnika – Miroslava Parovića.

Što je najgore, tu nije kraj. I fakultet koji je Parović završio, iako državni, tačnije – baš zbog toga, morao bi se svrstati u korisnike inostranih para. Pa i ranije, školujući se u državnim školama i lečeći se u državnim bolnicama, takođe građenim i plaćanim uz pomoć sredstava iz inostranstva, Parović je bio njihov (ne)voljni korisnik.

Sve u svemu, praktično čitav svoj život Parović je proživeo (i) na inostranim jaslama, a kako se na osnovu iznetog čini, čak i znatno više nego prosečan stanovnik Srbije.

Ako je već tako, a jeste, Parović bi morao, kao što je gore rečeno, da sebe stavi na čelo liste „agenata stranog interesa“. Štaviše, verujemo da će on, budući tako pošten i moralan, to i učiniti. I to ne sa grižom savesti, nego sa ponosom.

Samo će možda spisku promeniti ime. Možda u „Heroji domovinskog rada“ ili „Patriotski spisak najboljih stranih agenata“ ili nešto slično, samo lepše.

Ali neka – zaslužio je.

Peščanik.net, 20.03.2017.

IZBORI I PROTESTI 2017.

The following two tabs change content below.
Mijat Lakićević, rođen 1953. u Zaječaru, završio Pravni fakultet u Beogradu 1975, od 1977. novinar Ekonomske politike (EP). 90-ih saradnik mesečnika Demokratija danas (ur. Zoran Gavrilović). Kada je sredinom 90-ih poništena privatizacija EP, sa delom redakcije stupa u štrajk. Krajem 1998. svi dobijaju otkaz. 1999. sa kolegama osniva Ekonomist magazin (EM), gde je direktor i zam. gl. i odg. ur, a od 2001. gl. i odg. ur. 2003. priređuje knjigu „Prelom 72“ o padu srpskih liberala 1972. 2006. priređuje knjigu „Kolumna Karikatura“ sa kolumnama Vladimira Gligorova i karikaturama Coraxa. Zbog sukoba sa novom upravom 2008. napušta EM (to čine i Vladimir Gligorov, Predrag Koraksić, Srđan Bogosavljević…), prelazi u Blic, gde pokreće dodatak Novac. Krajem 2009. prelazi u NIN na mesto ur. ekonomske rubrike. U aprilu 2011. daje otkaz i sa grupom kolega osniva nedeljnik Novi magazin, gde je zam. gl. ur. Dobitnik nagrade Zlatno pero Kluba privrednih novinara. Bio je član IO NUNS-a. Sa Mišom Brkićem ur. TV serije od 12 debata „Kad kažete…“. Novije knjige: 2011. „Ispred vremena“ o nedeljniku EP i reformskoj deceniji u SFRJ (1963-73); 2013. sa Dimitrijem Boarovim „Kako smo izgubili (Našu) Borbu“; 2020. „Desimir Tošić: Između ekstrema“; 2022. „Zoran Đinđić: prosvet(l)itelj“.