Foto: Predrag Trokicić

Foto: Predrag Trokicić

Četiri na prvi pogled nepovezane slike iz društveno-političkog života daju nam jasan uvid u pravac u kojem se trenutno kreće srpsko društvo.

Krajem upravo protekle godine UNICEF je u saradnji sa Vladom Srbije pokrenuo kampanju „Svaki je trenutak važan“. Na sajtu UNICEF-a čitamo:

„Cilj kampanje je da se podigne svest o važnosti prvih 1000 dana života i značaju ranih iskustava za razvoj deteta. Prve godine života predstavljaju kritičan period prilagođavanja i reagovanja na intervencije. Kada su deci uskraćeni adekvatna ishrana, podsticaj i zaštita, štetni efekti mogu dovesti do dugoročnih posledica za dete, porodicu i zajednicu uopšte.“

Kao deo kampanje UNICEF je na svom sajtu objavio i kratke video klipove u kojima mlade majke i očevi govore o radosti roditeljstva, ali pre svega o značaju ulaganja roditeljskog vremena u najranije godine razvoja deteta. U jednom od ovih klipova možemo čuti mladu mamu koja kaže sledeće:

„Kada sam se priremala za tu važnu ulogu majke, čitala sam, kao pretpostavljam i većina žena, različite knjige na temu odgajanja i nege deteta. I jedna rečenica mi je ostala urezana u sećanju: Svaki pokret je važan. Stajala je kao podnaslov nekog teksta koji sam pročitala. U početku nisam razumela suštinu te rečenice, već sam tek kasnije, kroz razgovor sa nekim osobama koje su stručne u tom domenu, i sa prijateljicama kroz razmenu iskustava, shvatila šta ona zapravo znači: svaki pokret, svaki osmeh, svaki pogled, svaka reč, svaki dodir je važan. U tom najranijem uzrastu sve to ostaje urezano negde u njihovim malim mozgovima i njihovim glavicama i sve to kasnije čini važan i veliki deo njihove ličnosti. I zato je svaki trenutak važan… Skoro sam čitala jedno istraživanje u kome kažu da deca koja su u tom najranijem uzrastu dobijala više ljubavi, više pažnje od svojih najmilijih su, pokazalo se kasnije u životu, inteligentnija. Eto još jedan razlog, pored naravno velike i bezuslovne ljubavi, zašto da sa svojom decom provodimo više vremena i da ih što više animiramo i angažujemo.“

Nije preterano bitno što je mlada mama koja ovako lucidno i ubedljivo govori o značaju roditeljske posvećenosti deci u najranijem stadijumu njihog razvoja, supruga nelegitimno izabranog predsednika Srbije. Dve stvari su mnogo bitnije.

Prvo, ova pametna mlada mama je sasvim u pravu – iskustva iz najranijeg stadijuma dečijeg razvoja značajno utiču, ne samo na inteligenciju deteta, već i na njegove društvene i emocionalne veštine, a samim tim i na izglede za uspeh u kasnijem životu. O ovome vrlo ubedljivo i detaljno piše američki ekonomista Džejms Hekmen, kao i mnogi drugi autori.1

Drugo, UNICEF-ov projekat sprovodi se u saradnji sa Ministarstvom zdravlja, Ministarstvom prosvete, nauke i tehnološkog razvoja i Ministarstvom za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja, i naglašava značaj međusektorske intervencije u cilju podsticanja i promovisanja značaja ranog razvoja dece.

Slika druga: kako piše dnevnik Danas, kompanija Er Srbija nedavno je otpustila 27 porodilja. U Danasu, čitamo:

„Jedna od porodilja, Teodora Stefanović, kojoj ugovor ističe sledeće nedelje, poslala nam je sliku tekstualne poruke koju je dobila od nadređenog iz firme ASGS (Air Serbia Ground Services) u kojoj on objašnjava da je ‘HR (kadrovska služba prim. nov.) Er Srbije odlučio da trudnicama ne produžava ugovor’, kao i da je urađena ‘nova sistematizacija u skladu sa tranzicijom i po tome nema trudnica’.“

Ovoj slici se može pridružiti još jedna, malo starija: nelegitimno izabrani predsednik, u to vreme premijer, koji odgovara bivšoj radnici Gorenja iz Valjeva:

„Prišla mi je jedna žena i rekla ‘ali tamo se mnogo radi, ne može da se izdrži, radi se 24 sata’, pretpostavljam metaforično. Ja sam rekao, pa to je valjda dobro kad se radi. Bio sam srećan kada sam čuo da ste radili 15 ili 20 subota ove godine. To znači da firmi ide dobro, da imate tržište, da možete da zarađujete. Pitao sam plaćate li to, ne znam, i rekli su mi da plaćaju. I dodatno sam zadovoljan zbog toga. Mi sebe po tom pitanju moramo da promenimo. Ne da tražimo razloge, da se ljutimo što treba da radimo više, već da se radujemo tome da radimo više jer ćemo više da napravimo.“

Koliko vremena ostaje majci ili ocu, koji rade makar i metaforična 24 sata dnevno, da se bave svojom decom, tadašnji premijer nije komentarisao, baš kao što ni sada, kao nelegitimno izabrani predsednik države, nije komentarisao otpuštanje porodilja iz firme na čije poslovanje je inače toliko ponosan.

Slika treća: ministar obrazovanja je najavio da će se, kao deo novog programa platnih razreda u prosveti, uvesti testovi „mogućeg uspeha“ svakog školskog deteta. O ovome, na Peščaniku, čitamo:

„Prvo će se dakle testirati deca, objašnjava Šarčević, i za svako dete biće utvrđeno koliki su mu dometi. Sledi i primer: ako je procenjeno da dete može imati vrlodobar uspeh, a ostvari dovoljan, posledice će snositi nastavnik tako što će biti kažnjen manjom platom, to jest dodeliće mu se niži platni razred… Šarčevićeva ideja je čudan koloplet izopačenih zamisli s početka 20. veka, nastalih iz jednog nesrećnog spoja eugenike i fašizma. Kako nam se na početku 21. veka dogodio taj prosvetni istorijski sunovrat od jednog veka unazad, nije teško objasniti. Pitanje je možemo li taj sunovrat da zaustavimo.“

Slika četvrta: tekst Maje Krek o socijalnim nejednakostima u Srbiji u kojem možemo pročitati i sledeće:

„Ako uporedimo mesečne prihode sa zvaničnim zaradama u Srbiji, vidimo da oko 40 odsto stanovništva ima prihode manje od minimalne zarade, a sledećih preko 40 odsto prihode manje od prosečne zarade. Prihode manje od zvanične minimalne potrošačke korpe ima čak 70 odsto stanovništva, dok prosečnu potrošačku korpu može da priušti manje od 10 odsto stanovništva sa najvišim prihodima.“

Kako svaki od 70 odsto građana Srbije čiji su prihodi manji od zvanične potrošačke korpe uspeva da prehrani svoju porodicu, i koliko mu vremena ostaje za brigu i posvećivanje posebne pažnje najranijem razvoju sopstvene dece, možemo samo da nagađamo. Ali ako se još jednom osvrnemo na tekst Džejmsa Hekmena, pročitaćemo i da je „prosta činjenica da deca iz nižih klasa u tipičnom slučaju ne dobijaju masivne doze brige u najranijim stadijumima razvoja, kakve dobijaju deca iz srednje i više klase“, kao i da ova prosta činjenica značajno utiče na „akumuliranje socijalnih nejednakosti kroz generacije“.

Spojimo na kraju ove četiri slike u jedan mozaik. Šta dobijamo? Politiku koja ne samo da aktivno proizvodi socijalno raslojavanje i siromaštvo najvećeg broja građana Srbije, nego jednako aktivno radi i na tome da društvene nejednakosti u narednim generacijama postanu sve dublje, a da zid koji razdvaja jedan procenat najbogatijih od svih ostalih građana postane sve neprobojniji. Ako će se testovima ubuduće meriti „mogući uspeh“ školske dece, i ako će se ovaj mogući uspeh smatrati merodavnim za ocene koje ona treba da dobiju u školi, i ako kognitivne i nekognitivne sposobnosti ove dece u značajnoj meri zavise od socijalnog statusa i prihoda njihovih roditelja, i ako se porodilje u Srbiji masovno otpuštaju, i ako se od radnika i radnica očekuje da rade 24 sata kako bi zadržali posao, onda je jasno da će se današnje razlike u socijalnom statusu direktno odraziti na životne izglede dece koja danas odrastaju u Srbiji. Dodajmo tome i nalaz iz teksta Maje Krek, da „odmicanjem procesa restauracije kapitalizma politička elita po visini prihoda postaje sve koncentrisanija unutar ‘jednog procenta’ na vrhu“, i pred nama će se ukazati prosta činjenica – Srbija se svakim danom sve brže, jače i bolje pretvara u staleško društvo. Stoga se ne treba čuditi kada neko iz najvišeg staleža udostoji sirotinju raju svog milosrđa – tamo gde pravda više ne postoji, ostaje samo noblesse oblige.

Peščanik.net, 12.01.2018.


________________

  1. Ovako Hekmen: „Kao prvo, uspeh u životu ne zavisi samo od kognitivnih sposobnosti. Nekognitivne karakteristike, uključujući i fizičko i mentalno zdravlje, kao i istrajnost, pažnju, motivaciju, samopouzdanje i druge socio-emocionalne karakteristike – takođe su od suštinskog značaja. Dok se pažnja javnosti uglavnom fokusira pre svega na kognitivne sposobnosti, koje se mere testovima inteligencije, testovima uspeha i PISA testovima – nekognitivne karakteristike takođe doprinose društvenom uspehu i zapravo utiču na rezultate testova kojima merimo kognitivna dostignuća. Kao drugo, i kognitivne i socio-emocionalne sposobnosti razvijaju se u ranom detinjstvu i njihov razvoj zavisi od porodične sredine.“