Foto: Predrag Trokicić
Foto: Predrag Trokicić

Malo šta je u Srbiji pod tako strogim nadzorom kao što su udžbenici. Čitalac to naravno sve zna. Ali, tekuća kampanja za novi komplet udžbenika iz takozvanih nacionalnih predmeta mogla bi da ga poljulja u toj sigurnosti. Pa ćemo samo kratko da ponovimo ono što svi već odavno znaju.

Udžbenici se prave za već usvojene programe. Dakle, prvo ide program, pa tek onda udžbenik. Oni što prave programe potpuno su nezavisni od autora udžbenika. Obrnuto ne važi: autori udžbenika sasvim zavise od programa. Programi zadaju šta mora da se nađe u udžbenicima.

Pošto se osmisle programi, propisuje se sadržaj udžbenika. Čitalac sad već zna, podsetio se, oni što propisuju sadržaj udžbenika potpuno su nezavisni od autora udžbenika. Ali – tako je – obrnuto ne važi: autori udžbenika sasvim su zavisni od propisanog sadržaja za udžbenike.

Dobro, imamo program, propisali smo sadržaj i sada autori mogu da naprave udžbenik unutar tih jasno povučenih okvira, i samo unutar njih. Samo što ni tu nije kraj zavisnosti – jednom kada naprave udžbenik, on ide na procenu i odobrenje pre nego što uđe – ili ne uđe – u škole.

To sveprožimajuće nadzorno oko, koje stoji na početku, na sredini i na kraju procesa izrade udžbenika jeste u stvari samo ministarstvo prosvete. Ono sastavlja programe, ono propisuje sadržaj i ono daje odobrenja za udžbenike. Ono je jedini samostalni akter u polju obrazovanja uopšte i u polju izrade udžbenika posebno.

Autori udžbenika tako uopšte i nisu autori. Jedni pravi autor je samo ministarstvo. Ostali su puki izvršioci posla. Dobro, malo preterujem. Od autora do autora, to jest od udžbenika do udžbenika razlikuju se recimo u čitankama pitanja na kraju teksta, kao i ilustracije.

Nije malo, mislim, svašta se može napraviti – i dobro i loše – tim pitanjima, kao i ilustracijama. Kome treba primer, kada se radi nešto iz takozvane narodne poezije, pitanjima se učenici mogu navesti da vremenski kontekstualizuju delo, ili pak da delo dožive kao vanvremensko.

Ali, koliko god da je moguće oblikovati unapred propisani sadržaj ovim dodatnim pitanjima i ilustracijama, ako se u tome „pretera“, ministarstvo na kraju može da odobri ili ne odobri udžbenik, tako da ono i dalje ostaje kao jedini autor udžbenika, i u tom smislu jedini u potpunosti odgovorni akter u njihovoj proizvodnji.

Zašto smo morali da se podsetimo ovih opštepoznatih mesta? Kada tekuće ministarstvo prosvete, a onda i tekući predsednik vlade objašnjavaju zašto mora novi nacionalni komplet udžbenika, ispada da su te udžbenike koje sada imamo radili svi drugi, samo ne samo ministarstvo, pa sad to ministarstvo mora opet da uzme stvari/udžbenike u svoje ruke.

Inače, sama ova ideja o nacionalnom kompletu, jednom jedinom (u smislu da će svi koristiti taj jedan te isti komplet), koji će praviti i štampati državni izdavač i državna štamparija, ne pripada ni tekućem ministru prosvete ni tekućoj vladi. S tom idejom odavno je izašao notorni Šarčević. Zašto se ta imbecilna ideja baš sad vratila da postane zakon – možemo samo da nagađamo.

Umesto toga, recimo da nikakvi nacionalni i identitetski razlozi ne stoje iza zakona o kompletu, reč je isključivo o novcu, to jest o državi koja sebi – tipično naprednjački – hoće da vrati monopol koga se jednom odrekla, sada već davne 2003.

A kad ne bi bila reč isključivo o novcu – kao što jeste – to jest kada bi se pokazalo da nekoga ovde, tekućeg ministra ili onog od pre par godina, na primer, zaista muče identitetska pitanja, a posebno pitanja kolektivnog identiteta i to još srpskog, onda bismo sasvim rezignirano morali da zaključimo – ništa novo pod kapom nebeskom: Srbi se u tim identitetskim krugovima vrte već 150 godina.

Dobro, ne baš Srbi – a nije ni da tačno znamo na koga mislimo kada kažemo Srbi, pa to još protegnemo na 150 godina – nego njihove prosvetne vlasti. Setiće se čitalac, ako je čitao o tome, kako su prosvetne vlasti u ondašnjoj Srbiji, u poslednje tri decenije 19. veka muku mučile s kolektivnim – srpskim dakle – identitetom.1

Sve su te vlasti radile po pravilima. Prvo su odredile cilj obrazovanja – da se utvrdi kod đaka kolektivni – srpski dakle – identitet. Prema cilju sastavljen je i program, a iz programa je trebalo izvesti sadržaje za udžbenike. Jedini je problem bio, za njih tada, kao i za ove danas, šta je to srpski identitet.

Kada se čitaju zapisnici sa sastanaka ondašnjih obrazovnih vlasti o tom tako važnom pitanju – ko smo mi Srbi? – upada u oči iskrenost tih ljudi. Oni uzimaju jednu po jednu karakteristiku kolektiva – jezik, veru, običaje, folklor… – i za svaku ponaosob i za sve zajedno zaključuju da nisu dovoljne jer naprosto ima Srba koji ne dele te karakteristike, a ima i onih koji nisu Srbi, a imaju sve te karakteristike.

Što njih, na kraju, nije intelektualno previše pogađalo, jer je njihov problem bio da ocrtaju željenu teritoriju za državu, pa su na osnovu te želje (za teritorijom) projektovali srpske karakteristike ne da bi njima obuhvatili narod, nego baš teritoriju. A „narod“ je bio samo opravdanje da se uzme teritorija.

Takva su vremena bila onda. I susedi Srba ponašali su se u ta vremena kao i Srbi. Ali, 150 godina kasnije, susedi su odmakli, a kod nas ministarstvo rešava ista pitanja s istim razočaravajućim učinkom. I koliko god nam danas izgledalo naopako, iako možemo da razumemo, to što su radile domaće obrazovne vlasti na kraju 19. veka, ne možemo poreći da je nekakva izopačena ideja kolektiva i njegovog dobra bila vodilja u njihovim razmišljanjima.

Danas, pak, vidi se samo novac. I to je taj evolutivni kolektivni skok koji smo napravili za 150 godina – od podešavanja i natezanja slike naroda prema teritoriji (koja se želi uzeti) na kraju 19. veka, do prodaje ideje naroda za novac na početku 21. veka. Od teritorije do novca, uvek u drugom planu i podređen, izgubio se, naravno, identitet.

Peščanik.net, 22.07.2025.

RAZGOVOR O OBRAZOVANJU

________________

  1. O tome lepo piše Aleksandra Ilić u svojoj knjizi Udžbenici i nacionalno vaspitanje u Srbiji (1878-1918) (Beograd: Filozofski fakultet, Univerzitet u Beogradu, 2010).
The following two tabs change content below.
Dejan Ilić (1965) je bio urednik izdavačke kuće Fabrika knjiga i časopisa Reč. Diplomirao je na Filološkom fakultetu Univerziteta u Beogradu, magistrirao na Programu za studije roda i kulture na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti i doktorirao na istom univerzitetu na Odseku za rodne studije. U Fabrici knjiga objavio je zbirke eseja Osam i po ogleda iz razumevanja (2008), Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer (2011), Škola za „petparačke“ priče. Predlozi za drugačiji kurikulum (2016), Dva lica patriotizma (2016), Fantastična škola. Novi prilozi za drugačiji kurikulum: sf, horror, fantastika (2020). Objavio je i knjige Srbija u kontinuitetu (Peščanik, 2020) i Odrastanje u Srbiji. Izlazak iz komfora nezrelosti (XX vek, 2025). Sarajevski Centar za obrazovne inicijative 2025. ponovo je objavio Školu za „petparačke“ priče i Fantastičnu školu, a s njima i njegovu novu, treću knjigu u istom nizu Škola za bogove i superjunake. Još priloga za drugačiji kurikulum. Od 2004. je saradnik Peščanika gde piše redovne komentare na tekuće (političke) događaje.

Latest posts by Dejan Ilić (see all)