Foto: Predrag Trokicić
Foto: Predrag Trokicić

Besni rat učenika protiv nastavnika. I nastavnici su u nemilosrdnom sukobu protiv đaka i države. Ratuje i država, protiv nastavnika i đaka, a preti i roditeljima. U ratu su, takav je utisak, svi protiv svih. Prirodno stanje. Gde je taj zmaj – zovu ga Levijatan – da zavede red. Ne, ne mislim na Vučića. On se ne javlja. O svemu ima šta da kaže, ali tamo gde su stvari manje-više lako rešive, i gde zavise sasvim od njegovog režima – za razliku recimo od notornog kosovskog pitanja o kojem ne ume da umukne – on ćuti.

Istina, ponekad dovikne da nema niko jači od države, ali svrha te buke je da ne pomislimo da države u stvari nema. A nema je. Nije država to što bi sad da obara ruku s decom. Dosetio se ministar, zabraniće deci da nose mobilne telefone u škole. Deca pokazala zube, i sad će dobiti preko zuba. Recimo odmah ministru – nemate šanse protiv dece. I da je Srbija država, kao što nije, ne bi se mogli zabraniti mobilni u školama. Ministar zaboravlja, najveći broj roditelja daje mobilne telefone deci za dogovore i za kakvu-takvu kontrolu u uslovima gole borbe za preživljavanje, pošto nemaju vremena da se neposredno staraju o svojoj deci.

Kaže ministar, da roditelji povedu računa, vaspitanje se nosi iz kuće. Pošto je temeljno razorio porodice i ponizio roditelje neprekidnim egzistencijalnim pretnjama, sada režim kaže – ne radite dobro svoj posao, niste dobri roditelji. Pobogu, zar je ministar za sebe spreman da tvrdi da je dobar ministar, da dobro radi svoj posao?

Ne samo što problem ne ume da reši, ministar ne ume ni da ga identifikuje. Zbog, kako sam kaže, par procenata incidenata u školama, on bi da kazni sve učenike, i to kaznom koja se ne može sprovesti. Slično se ponašaju i nastavnici – traže status službenih lica. I oni bi da se obračunaju s decom, to jest da u njihovo ime država preti deci i kažnjava ih. Ista ona država koja ih potcenjuje i ignoriše kad god joj se obrate. U razbuktalom ratu, nastavnici traže saveznika na pogrešnoj strani. Njihovi glavni saveznici bi trebalo da budu roditelji i deca.

I malo obavešteni čitalac zna, dečje nasilje najčešće je posledica nasilja nad decom. Nasilju su sklona deca formirana u nasilničkom okruženju. Čitalac će požuriti da zaključi da je onda nasilje u školama očekivano pošto smo svi izloženi siledžijskoj državi. Ali, nije tako. Najveći broj roditelja i dece nekako se i dalje brani od nasilja države. Kako-tako uspevaju barem da međusobni odnos sačuvaju od razornog režimskog uticaja. Pošto je to tako, onda se pojedinačnim incidentima treba tako i baviti – individualno. Ne bi me čudilo ako bi se pokazalo da su sada već spremljeni za linč, dečaci iz Trstenika zapravo pre nego što su kinjili nastavnicu i sami bili žrtve.

Umesto da se u Trsteniku socijalni radnici i psiholozi posvete svakome od njih trojice pojedinačno, kolektivno smo požurili da od njih napravimo simbole i u njima otelovimo čitavu generaciju, svu decu zajedno. Da li zaista verujemo u to da su nam sva deca siledžije bez ljudskosti? Ako da, onda još možemo samo da ugasimo svetlo i zatvorimo vrata. To je, drugim recima, kraj naše zajednice (ili – budimo patetični do kraja – civilizacije). Naravno da nije tako. Ne samo da ima još nade za ovu zajednicu, nego se ne treba unapred odreći ni ova tri dečaka.

Čitalac je, međutim, delimično i u pravu – problem nije samo individualan. Jednom kada su se nesrećno stekli uslovi za nasilje, ono će biti oblikovano prema već formiranim društvenim obrascima. Nastavnici su laka meta. I to ne zato što ih ne poštuju đaci ili roditelji, nego zato što ih ne poštuje država. Nema neke suštinske razlike između incidenta u Trsteniku i nasilja prethodnog ministra – notornog Šarčevića – nad prosvetnim radnicima. Prvo je bio siledžija ministar, a onda su došli učenici siledžije. Ministar je zadao obrazac. Ministar je bio čvrstorukaš. Ministar je pokazivao mišiće umesto pameti. On je konačno izmakao tle ispod nogu nastavnika.

Sticaj nesrećnih okolnosti koji je odveo decu u nasilje ponudio je i model za njegovu artikulaciju – ministra kao uzora za mlade nasilnike. Ovaj novi ministar nikako da se oslobodi tog uzora. Čak su i nastavnici interiorizovali zlostavljača, i sad traže status službenih lica.

Ako se već obraćaju državi, umesto statusa službenih lica, nastavnici bi trebalo da traže – sasvim jednostavno – bolji status. Zahtev da im se plate povećaju za 25 odsto mnogo je bolja reakcija na incident iz Trstenika nego želja da se postane službeno lice. Nisu učenici i roditelji degradirali status nastavnika, to je svim sredstvima što joj stoje na raspolaganju uradila država. Prvi znak da je država počela da poštuje nastavnike bilo bi povećanje njihovih plata. Ako tekući ministar zaista želi nešto da preduzme, onda treba da zaboravi na radne grupe, zabranu mobilnih ili status službenih lica. Naprosto, samo treba da poveća plate nastavnicima. Ista ta država koja mladima ove godine mimo svakog smisla i zakona deli novac u ratama, i tako ih korumpira, taj isti novac, pored ostalog, mogla je da preusmeri ka nastavnicima. Hoću da kažem, novca ima, ali se on namerno uskraćuje prosvetnim radnicima.

I tako stižemo do poente. Incident u Trsteniku država koristi da razbukti rat nastavnika protiv učenika i roditelja i tako sakrije pogubne učinke svojih prosvetnih politika. Za incident su krivi, prema ministru, i đaci i roditelji i moderne tehnologije. Samo je država nevina. Nastavnici kao da su naseli na tu priču, i sad traže da ih država zaštiti od učenika (i roditelja). A zapravo, ni nastavnici, ni đaci, ni roditelji ne smeju pustiti ministra da se jeftino izvuče. On mora da plati, barem tih 25 odsto povećanja plate, za početak.

Peščanik.net, 02.12.2022.


The following two tabs change content below.
Dejan Ilić (1965, Zemun), urednik izdavačke kuće FABRIKA KNJIGA i časopisa REČ. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu, magistrirao na Programu za studije roda i kulture na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti i doktorirao na istom univerzitetu na Odseku za rodne studije. Objavio je zbirke eseja „Osam i po ogleda iz razumevanja“ (2008), „Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer“ (2011), „Škola za 'petparačke' priče: predlozi za drugačiji kurikulum“ (2016), „Dva lica patriotizma“ (2016), „Fantastična škola. Novi prilozi za drugačiji kurikulum: SF, horror, fantastika“ (2020) i „Srbija u kontinuitetu“ (2020).

Latest posts by Dejan Ilić (see all)