Foto: Vedran Bukarica
Foto: Vedran Bukarica

Već sam pisao da je „paljenje Rajhstaga“ Vučićeva omiljena politička metoda. Tako da se sa velikom dozom sigurnosti može reći da je napad na policiju – koliki i kakav god da je bio – tokom protesta 5. septembra u Novom Sadu, njegovih ruku delo. A i izjave očevidaca govore tome u prilog. To mu je bilo neophodno da bi u drugi ili neki još dalji plan potisnuo aferu koja poprima internacionalne razmere, a izbila je zbog njegovog pokušaja da preuzme nezavisne medije.

Niotkuda se Aleksandar Vučić ne vrati tako ozaren kao iz Kine. Kao da mu ono što tamo vidi i čuje ulije novu snagu da nastavi putem kojim je krenuo. Pre nekoliko godina se, recimo, hvalio kako je jako puno naučio od Vang Huninga, glavnog kineskog ideologa i tvorca „kineskog modela“, velikog protivnika liberalizacije. Sada je, po ugledu na Kinu, organizovao čak i vojnu paradu, 20. septembra.

Uzgred, mada je to zapravo od prvorazrednog značaja, ta vojna parada u Pekingu održana je na čuvenom Trgu Tjenanmen. Čuvenom po tome što su pre tri i po decenije, 1989. godine, tokom velikog, uglavnom studentskog protesta protiv diktature, kineske vlasti protiv demonstranata upotrebile armiju. Četvrtog juna došlo je do pravog masakra, vojnici su iz neposredne blizine pucali na okupljene, tenkovi su bukvalno gazili ljude ispred sebe. Prema zvaničnim podacima ubijeno je oko 200 demonstranata; nezavisne procene kažu da se broj žrtava merio hiljadama, ranjenih je bilo mnogo više. Taj događaj pod zidinama Zabranjenog grada, smeštenog na tom istom trgu, u Kini je ostao zabranjena tema do dana današnjeg. Smešno ili ne, tek i Srbija je nedavno dobila svoj zabranjeni grad, u srcu Beograda, ovaj „ćacilend“, naravno u skladu sa karakterom i veličinom vladara.

Kad smo već kod spoljnopolitičke orijentacije, Aleksandar Vučić je, u suštini, već izabrao BRIKS. Tako da za one koji bi da budu protiv njegove politike, Evropa nije pitanje bolje ili gore alternative; to je jedino što im je preostalo. Da li će oni to na izborima i formalno da istaknu drugo je pitanje, to može da bude stvar političkog oportuniteta u datom trenutku, mada nisam siguran koliko će biti plodonosno. Ali, velika je zabluda – tamo gde nije paravan – verovati da postoji „politička neutralnost“ i da je moguća neka nova nesvrstana politika. Preciznije – deklarativno je moguća, faktički nije.

S tim u vezi – da malo „repliciram“ mom drugu Ljubomiru Živkovu – reći da Evropska unija ima „kolonijalne planove“ prema Srbiji, najblaže rečeno, veliko je preterivanje. I – bez namere da otvaram neku veliku polemiku, ali imajući u vidu da „nije to ništa između nas dvojice“ – moram da primetim (javno, kad me već nije pozvao telefonom) da takvo mišljenje dosta liči na ono što o Evropskoj uniji govori Milo Lompar. Sa kojim, koliko sam razumeo, Ljuba nikako ne bi voleo da se nađe u istom društvu.

Spoljna politika je, kao što je poznato, tesno povezana sa unutrašnjom. U tom kontekstu, primetno je da Aleksandar Vučić u poslednje vreme sve češće govori o ustavnim promenama. Čas – biće ih; čas, neće ih biti. Nekad je kao razlog navodio marginalne stvari, danas se to nudi kao rešenje za aktuelnu situaciju. Što bi moglo da znači da se ipak nešto iza brda valja. Recimo, kaže logika, ako je on čovek koji je pobedio obojenu revoluciju, ako bez njega nema ni ekonomske ni političke stabilnosti Srbije, ako je on takoreći jedina brana i pred spoljnim i pred unutrašnjim neprijateljima, zar nije najbolje, prosto prirodno, da on i dalje ostane na vlasti, odnosno da se ukinu sva formalna ograničenja. Sve ovo što on trenutno radi po Srbiji (i okolini), priprema je za taj „Dan D“.

Jeste, može on da vlada i kao predsednik vlade, vlast je ionako tamo gde je on, ali to ima manu. Tada mora da pobedi njegova partija, pa da se prave koalicije, pa da se pregovara, pa imaš kao neke ministre, sve u svemu komplikovano i zamorno. I, što je najgore, u tom slučaju javlja se posrednik između njega i naroda. A ovako – između njega i naroda nema nikog. I ničeg.

Osim ustava. Ali, kao što smo videli, to zapravo i nije neka prepreka. Svakoga dana, u svakom pogledu, sve više ka tome napredujemo.

Peščanik.net, 08.09.2025.

NADSTREŠNICA

The following two tabs change content below.
Mijat Lakićević, rođen 1953. u Zaječaru, završio Pravni fakultet u Beogradu 1975, od 1977. novinar Ekonomske politike (EP). 90-ih saradnik mesečnika Demokratija danas (ur. Zoran Gavrilović). Kada je sredinom 90-ih poništena privatizacija EP, sa delom redakcije stupa u štrajk. Krajem 1998. svi dobijaju otkaz. 1999. sa kolegama osniva Ekonomist magazin (EM), gde je direktor i zam. gl. i odg. ur, a od 2001. gl. i odg. ur. 2003. priređuje knjigu „Prelom 72“ o padu srpskih liberala 1972. 2006. priređuje knjigu „Kolumna Karikatura“ sa kolumnama Vladimira Gligorova i karikaturama Coraxa. Zbog sukoba sa novom upravom 2008. napušta EM (to čine i Vladimir Gligorov, Predrag Koraksić, Srđan Bogosavljević…), prelazi u Blic, gde pokreće dodatak Novac. Krajem 2009. prelazi u NIN na mesto ur. ekonomske rubrike. U aprilu 2011. daje otkaz i sa grupom kolega osniva nedeljnik Novi magazin, gde je zam. gl. ur. Dobitnik nagrade Zlatno pero Kluba privrednih novinara. Bio je član IO NUNS-a. Sa Mišom Brkićem ur. TV serije od 12 debata „Kad kažete…“. Novije knjige: 2011. „Ispred vremena“ o nedeljniku EP i reformskoj deceniji u SFRJ (1963-73); 2013. sa Dimitrijem Boarovim „Kako smo izgubili (Našu) Borbu“; 2020. „Desimir Tošić: Između ekstrema“; 2022. „Zoran Đinđić: prosvet(l)itelj“.

Latest posts by Mijat Lakićević (see all)