Foto: Predrag Trokicić
Foto: Predrag Trokicić

Moje je da uradim ono što mislim da je najbolje za Srbiju, a ne da mislim o tome kako ću narodu da se dodvoravam. Tako je Aleksandar Vučić govorio 17. marta 2018. godine.

I još je obećao: „ja ću da guram po svaku cenu, a na narodu je da prihvati ili ne“. Naglasivši na kraju: „to ću svakako uraditi i naravno preuzeti odgovornost na sebe“.

Manje od dve godine kasnije, to jest tačno 17. februara 2020, predsednik Srbije priča sasvim drugu priču. A krivicu prebacuje na – narod. „Shvatio sam poruku naroda, bila nam je velika šansa, ali smo je propustili… Zapamtite moje reči za 20 godina: imali smo šansu, ali nismo imali dovoljno svesti i mudrosti“, poručio je Vučić na TV Hepi. I još je rekao „da ćemo zbog toga proći lošije u budućnosti, ali da njega niko neće moći da okrivi“.

Gde se izgubilo ono „ja ću da guram po svaku cenu“, „neću da se dodvoravam narodu“, „preuzeću odgovornost na sebe“. Ništa od toga nije ostalo, sve se pokazalo kao velika laž, jer niti je „gurao po svaku cenu“, niti je „preuzeo odgovornost na sebe“, a nije se nešto ni „narodu dodvoravao“. Pošto ga ništa nije ni pitao, a kamoli ubeđivao u ispravnost svog „kompromisa“. Nego je samo pokazao ogroman kukavičluk i neodgovornost, jer nije uradio ono što je „najbolje za Srbiju“. Pošto mu je najvažnije bilo da njega „niko neće moći da krivi“. Zbog čega sada pokušava da odgovornost prebaci na narod.

Ovih dana Srpska napredna stranka je objavila da u izbornu kampanju ulazi sa sloganom: „Aleksandar Vučić – za našu decu“. Slogan je, kao što je već primećeno, plagijat, ali nije to najvažnije.

Možda će neko, naime, pomisliti da će zarad dobrobiti „našeg najvećeg blaga“, „naše dece“, ako to već nije učinio za čitav narod, predsednik Vučić biti spreman na neke veće napore, teške odluke, pa i lične žrtve. Ništa, međutim, od toga.

Započinjući kampanju još pre nego što su izbori i raspisani, predsednik Vučić je u istoj TV emisiji, takođe povodom Kosova, rekao: „Ja bih da slavimo život i budućnost dece. Nije prošlo, nema problema, plaćaće deca, cenu kao i svaka druga“.

Time je Aleksandar Vučić zapravo pokazao da ga ni deca i njihova budućnost ne zanimaju. „Nije prošlo… nema problema… cenu će plaćati deca“!

On je zaslužan za nove fabrike i puteve, ali za to što nema razrešenja kosovskog čvora kriv je narod. On bi da „slavi život“, ali ako to „ne prođe“ nema veze, „plaćaće deca“. Sama su kriva – misli u potaji Vučić – kad imaju takve roditelje.

To je suština predizbornog programa predsednika Srpske napredne stranke i Srbije Aleksandra Vučića.

Građani Srbije, ako im je stalo do svoje i sve dece Srbije, onda neće glasati za Aleksandra Vučića. Jer dajući glas tom, jednom, čoveku glasaće na štetu sve dece. U Srbiji, a i šire.

Inače: plaćaće deca – zato što je on kukavica.

Peščanik.net, 20.02.2020.


The following two tabs change content below.
Mijat Lakićević, rođen 1953. u Zaječaru, završio Pravni fakultet u Beogradu 1975, od 1977. novinar Ekonomske politike (EP). 90-ih saradnik mesečnika Demokratija danas (ur. Zoran Gavrilović). Kada je sredinom 90-ih poništena privatizacija EP, sa delom redakcije stupa u štrajk. Krajem 1998. svi dobijaju otkaz. 1999. sa kolegama osniva Ekonomist magazin (EM), gde je direktor i zam. gl. i odg. ur, a od 2001. gl. i odg. ur. 2003. priređuje knjigu „Prelom 72“ o padu srpskih liberala 1972. 2006. priređuje knjigu „Kolumna Karikatura“ sa kolumnama Vladimira Gligorova i karikaturama Coraxa. Zbog sukoba sa novom upravom 2008. napušta EM (to čine i Vladimir Gligorov, Predrag Koraksić, Srđan Bogosavljević…), prelazi u Blic, gde pokreće dodatak Novac. Krajem 2009. prelazi u NIN na mesto ur. ekonomske rubrike. U aprilu 2011. daje otkaz i sa grupom kolega osniva nedeljnik Novi magazin, gde je zam. gl. ur. Dobitnik nagrade Zlatno pero Kluba privrednih novinara. Bio je član IO NUNS-a. Sa Mišom Brkićem ur. TV serije od 12 debata „Kad kažete…“. Novije knjige: 2011. „Ispred vremena“ o nedeljniku EP i reformskoj deceniji u SFRJ (1963-73); 2013. sa Dimitrijem Boarovim „Kako smo izgubili (Našu) Borbu“; 2020. „Desimir Tošić: Između ekstrema“; 2022. „Zoran Đinđić: prosvet(l)itelj“.

Latest posts by Mijat Lakićević (see all)