Vankuver za četnike
Da li je gore svoj grad rušiti zbog Kosova ili zbog hokeja? U oba slučaja su najviše stradale patike i elektronika.
Da li je gore svoj grad rušiti zbog Kosova ili zbog hokeja? U oba slučaja su najviše stradale patike i elektronika.
Baš je loša energija u vazduhu, kostimirani „pripadnici naroda“ su militantni i pripiti, sve miriše na atmosferu pred neki miting podrške.
Podrška u politici ili sportu je posledica i merilo uspeha, a ne preduslov. Prvo ćeš da driblaš kao Džajić, pa će tek onda Marakana da ti skandira. Obrnuto ne biva.
Komunisti su strahovito lagali o svemu – izuzev o jednoj stvari: sve što su nam ikad rekli o kapitalizmu bila je sušta istina. ruska narodna izreka, novijeg datuma
Zar se ne upinjemo celog života da postanemo članovi nekakve manjine? One manjine koja zarađuje više, živi u boljem kraju grada, obrazovane manjine, manjine koja odlučuje… Samo je u Srbiji ustoličen taj kult VEĆINE.
Kako čestiti vanzemaljac zna da je došao trenutak da batali srpsku politiku? Tako što više ne prepoznaje lica na Coraxovim karikaturama. A evo i walking dokaza da je sopstvene savete najteže poslušati, ma koliko dobri bili… :-)
Don Koštun, duboko u delirijumu, razgovara sa političkom apstrakcijom jednog čitavog kontinenta – sa Ujedinjenom Evropom. Popeo se na kuhinjsku stolicu, glavom skoro udara u niski plafon i urla direktno u protočni bojler.
Užareni i nadrealni avgust 2000-te. Slobica još uvek sedi na vlasti, sitno broji, al’ to još niko ne zna. Temeljno sluđen, prvi put “kući” nakon šest dugih godina, shvatam da sam se promenio u znatno većoj meri nego Beograd.
Srecom, ima leka. Sporog, skupog i dugotrajnog (ne najskuplja srpska reč, već najskuplja srpska psihoza) Na svaku hiljadu puta ponovljenu laž treba previti odgovarajuću istinu, takođe jedno hiljadicu puta.
Z-e-e-e-v. Baš me briga za dosadne i ultrapredvidljive srpske predsedničke izbore. I watched that movie one time too many. Loš i neverovatan scenario, al’ mu to ništa ne smeta da se svaki put besprekorno izvrši.
U poslednje vreme sam uobičajio da 92-ojkine radio-emisije upotrebljavam kao neku vrstu zvučne zavese.
Ono što se meni učinilo dostojnim razglabanja u ovoj sramotnoj Naši vs. Peščanik epizodi, to je dotični sense of entitlement, to jest spremnost, bes i strast sa kojom svi ti nesrećnici brane svoje Pravo na Zabludu.