Đenova, foto: Saša Ilić
Đenova, foto: Saša Ilić

Odlomak iz romana „Pas i kontrabas“ koji je dobio NIN-ovu nagradu za 2019.

U starom Graziellinom ogledalu, moj odraz je podsećao na nekog drugog čoveka u elegantnom večernjem odelu sa ogromnom kragnom, koja se nije slagala ni sa čim osim možda s kontrabasom u mojim rukama. Ta nespretnost u srastanju podsetila me je na jedinu zajedničku fotografiju mojih roditelja, koju sam dugo čuvao u svojoj đačkoj sobi. On je bio u tamnom odelu s kravatom, ona u cvetnoj hipi košulji. Na crno-beloj fotografiji lice joj je delovalo zabrinuto, dok su cvetovi na njenoj kragni krali svu moju pažnju. Ostavila nas je pre nego što sam uspeo da je zapamtim, tako da sam odrastao s njim koji nikada nije voleo da priča o porodičnoj prošlosti niti da se vraća starim fotografijama. Od majke sam, shvatio sam to pred Graziellinim ogledalom, nasledio tu neobičnu kragnu, taj punktum ranjivosti sa fotografije, i migrenu koja me je pratila od ranog detinjstva, da bi se posle vojske, tokom dugih godina, razvila u pravu moru. Oxycodon više nije delovao, niti hladna voda u lavabou, pa ni vežbe disanja na baržama u Porto Antico, kada bi mi morski vazduh nakratko ublažio pritisak u sinusima.

Da je Graziellino ogledalo moglo da vidi ono što sam osećao, uzvratilo bi mi slikom nagog čoveka sa kontrabasom koji oko vrata ima samo tu veliku kragnu sa cvetovima. Ništa više. Iznad mog levog ramena, kroz otvoren prozor, video se taman odraz krova susedne zgrade, a u daljini komad brodskog nadgrađa MSC kruzera Spitsbergen, koji me je čekao. Svetla u kabinama bila su već upaljena, a sa razglasa je povremeno dopirao monotoni muški glas. Nebo nad genovljanskom lukom imalo je boju mastila koje je, slivajući se prema moru, postajalo čak prozirno svetlo, tako da je u dodiru sa bleskanjem Lanterne izgledalo kao da diše. Svaki snop svetla bio je jedan udisaj i ja sam disao s njim. Ljudi koji nisu plovili, naročito turisti sa kruzera koji putuju bez dodira s morem, ne znaju šta je svetionik značio u olujnim noćima na pučini. A ovaj svetionik bio je svedok mnogih teških noći iz kojih su se mornari, dobro nauljene kose, vraćali kao iz prvobitnog haosa.

Da je Graziellino ogledalo moglo da vidi prošlost, reflektovalo bi mi svetlost koja je pre toliko vekova pokazala put brodovima na povratku iz jedne od najvećih klanica u Sredozemlju, Bitke kod Lepanta 1571, u kojoj je učestvovao i Genovljanin, nećak admirala Andree Dorije, koga su lokalni slikari predstavljali kao Neptuna s trozupcem. Kapetani i admirali čekali su u svojim kabinama povike mornara iz korpe na jarbolu, odakle je oštro oko iz velike daljine moglo da uoči spasonosnu svetlost plamena od sušenog juniperusovog drveta i maslinovog ulja. Iako automatizovana i elektrifikovana, Lanterna je i posle toliko vekova odašiljala istu svetlosnu poruku: Ovde počinje život! I to u onom izvornom smislu, koji mogu da osete još samo izgubljene duše koje su nevolje naterale da se otisnu na debelo more, kao afričke izbeglice u gumenim čamcima na putu ka granitnom grebenu usred mora – Lampeduzi. Svetionik Capo Grecale: njegovu svetlost mora da su videli Cani, njegova sestra Zahra i dečak Ali, one najduže noći u njihovom životu. I dok su italijanske vlasti odbijale da ih prime na palubu broda Diciotti, snop svetla bio im je jedina nada. Gasio se i palio u jednakim intervalima, poput umornih pluća Mediterana. Disati pod vodom je nemoguće, izuzev ako se na vratu ne otvore škrge ili ako čovek nema mornarsku kragnu sa tri bele trake – sećanje na Salaminu, Lepant i Trafalgar – koja u modrim dubinama može da zatreperi kao neko spoljašnje plućno krilo, prežitak iz zaboravljenih evolutivnih perioda kada se kretalo četvoronoške, po plavom tepihu u dnevnoj sobi detinjstva.

Da je Graziellino ogledalo bilo drugačije, možda je moglo da mi vrati sliku te sobe u kojoj sam odrastao, dok se menjala veličina garderobe u ormaru, između dugih perioda vežbanja na instrumentu. Prozor s pogledom na Moravski park bio je otvoren i otuda je tokom prepodneva dopirao miris reke, da bi ga uskoro smenio miris pečene paprike i kuvanja, koji se i pod Graziellinim prozorom dizao svakog popodneva, kao hranljivi oblak ispušten iz ventilacionih cevi restorana Osteria la Commenda. Miris morske kužine bio je lepljiv kao drhtavo telo ostrige; telo utopljenika postalo bi takvo tek posle mnogo vremena provedenog u moru. Kada sam se konačno osvestio, nakon povratka sa Stagliena, obreo sam se u nekoj tesnoj, jedva osvetljenoj komori. I prvo čega sam postao svestan bio je pogled dečaka Alija, koji je sedeo nasred sobe prekrštenih nogu i ruku, sa kapom na glavi, iščekujući moje buđenje. Budan je!, viknuo je u jednom trenutku. Budan si?, pitao je Cani, koji se pojavio iz nekog ćoška i nadneo se nada mnom. Nije on još budan, rekla je Zahra u ljubičastoj platnenoj haljini. Skoro da jesam, odgovorio sam poluglasom, pridižući se sa tvrde postelje koja me je podsetila na one u potpalublju. I ovde su kreveti bili metalni, podignuti na sprat, njih ukupno osam u premaloj prostoriji, ispunjenoj teškim zadahom memle. Zidovi su očigledno zbog vlage, od poda do plafona, bili prekriveni pocinkovanim limom. Dečak je nastavljao da me gleda, usredsređeno kao da posmatra plivača na pučini za kog nije siguran da li će uspeti da dopliva do obale. Potpuno si se izgubio na Staglienu, rekao je Cani, jedva sam te dovukao nazad. Ne smeš više da probaš moje stvari, vidiš da ti škode. Radili ste white pipe, rekla je prekorno Zahra dok je pakovala veš koji je u velikoj korpi upravo donela iz vešernice. A zašto se to ne zove black pipe?, pitao je Ali ne pomerajući pogled sa mene. Da ga belci ne bi lako našli. Ali tvoj friend je beo, primetio je dečak. Samo ti se čini, smejao se Cani raspetljavajući klupko kablova od punjača mobilnih telefona, koje je prodavao povremeno duž Via di Prè.

Da je moglo da menja uglove, Graziellino ogledalo pokazalo bi mi popločanu kosinu Salita San Paolo koja se ispod restorana Terra Nostra ulivala u Piazzu della Commenda, na kojoj je Treći svet uvek nešto čekao ili se vrzmao oko telefonske govornice pred barom Felice. Pokazalo bi mi Hamzu, koji se tom stazom po kiši vraćao sa lučkog pazara, gurajući kolica sa kartonskim kutijama, sasvim polako i bez žurbe, za razliku od svih drugih koji bi, kada pljusne, počeli da trčkaraju preko uzane Via di Prè, kao da ne mogu da pronađu put do kuće. U uzanom razmaku između zgrada kiša je pravila neprozirne zavese, a oni koji su tražili zaklon ispod kolonade navlačili bi kapuljače pri pokušaju da protrče na drugu stranu. Ponekad bi se sudarali s nekim ko im je dolazio u susret, pa bi ostajali nakratko pod tim slapovima, gubeći orijentaciju u Genovi.

Da je bilo osetljivo na seizmičke talase, Graziellino staro ogledalo otvorilo bi se ka auto-putu na kome ni po kiši saobraćaj nije jenjavao, samo je tutnjava bivala potmulija i teža. Vijadukt se, prolazeći pored novih višespratnica, peo dalje na sever, spremajući se za skok preko reke Polcevera. Od silnih vibracija, na nosećim stubovima moglo bi se uloviti nevidljivo osipanje materijala, koje će jednog dana otvoriti ambis.

Da je bilo instrument u rukama doktorke Larise Sibinović, Graziellino ogledalo svakako bi jedan takav ambis pokazalo posred mojih grudi, otvarajući ih kao konjsko truplo u prosekturi. Pošto bi se taj osetljivi optički instrument približio mojoj nutrini, u žitkim udolinama između plućnih režnjeva i srca otkrio bi jato zelenkastih inćuna koji uplašenim, naglim pokretima još uvek traže put do mora.

Na koncu, da je moglo da odrazi energiju Vremena, onako kako ju je video Julius u mom snoviđenju, ogledalo pokojne Grazielle približilo bi mi sliku moje ćerke za petnaestak godina, kako negde na obali Seattlea sedi na bitvi prekrštenih nogu i snatri ka velikoj vodi. Samo to više nije bila voda, već gravitaciona masa, jer tamo kuda je ona poželela da stigne jednog dana, sa mislima o svom ocu koji se izgubio na morima Mediterana, više nije bila Zemlja, već neka nova planeta izvan Mlečnog puta, do koje je trebalo doploviti brodovima drugačijim od onih kakve smo poznavali u prošlosti. Imala bi isti pogled kao Dečak Colombo, koga je vajar Giulio Monteverde izradio od mramora daleke 1872, dok mu je pozirala susedova ćerka Giulietta. Bile su to njene oči, koje su gledale kroz Vreme. A na toj planeti, reklo bi mi Graziellino ogledalo da je moglo da govori, tek bi trebalo podići novi svetionik čiji bi kvantni svetlosni snop, nalik na izduženu izvrnutu kupu, lako odskočio među asteroide i meteorske rojeve, jureći duboko u svemir, u susret šatlovima, koji više nisu donosili tovare haosa, već nadu. Jedna takva planeta, u znak sećanja na one koji nikada nisu doplivali do obale, morala bi poneti ime Lampeduza.

Odlomak iz romana Pas i kontrabas (Novi Sad, Orfelin, 2019).

Još jedan odlomak iz nagrađenog romana

Peščanik.net, 20.01.2020.


The following two tabs change content below.
Saša Ilić, rođen 1972. u Jagodini, diplomirao na Filološkom fakultetu u Beogradu. Objavio 3 knjige priča: Predosećanje građanskog rata (2000), Dušanovac. Pošta (2015), Lov na ježeve (2015) i 3 romana: Berlinsko okno (2005), Pad Kolumbije (2010) i Pas i kontrabas (2019) za koji je dobio NIN-ovu nagradu. Jedan je od pokretača i urednik književnog podlistka Beton u dnevnom listu Danas od osnivanja 2006. do oktobra 2013. U decembru iste godine osnovao je sa Alidom Bremer list Beton International, koji periodično izlazi na nemačkom jeziku kao podlistak Tageszeitunga i Frankfurtera Rundschaua. Jedan je od urednika Međunarodnog književnog festivala POLIP u Prištini. Njegova proza dostupna je u prevodu na albanski, francuski, makedonski i nemački jezik.

Latest posts by Saša Ilić (see all)