Predsednička trka 2012. zvanično počinje sa kokusima u Ajovi, a svi znamo šta to znači…

Ništa.

Predsednički izbori obično su događaj ispunjen dramom, koji privlači pažnju ljudi širom sveta. Kao što su čak i ne-britanci bili barem privremeno opsednuti prošlogodišnjim kraljevskim venčanjem, ljudi iz čitavog sveta prirodno su fascinirani američkom predsedničkom trkom: obe ove drame golicaju maštu javnosti kao stvarne verzije dečijih bajki.

Umesto priče o tome koja će lepotica osvojiti zgodnog princa, predsednička kampanja je epska priča o borbi za kraljevski presto, sa sve blistavo belim dvorcem na kraju. Budući da je položaj američkog predsednika najmoćnija pozicija na svetu, ova priča je zanimljiva čitavoj planeti, od džungli do sibirskih sela.

Potrebno je mnogo truda da bi ova predsednička trka izgubila svoju draž. Ali ovogodišnji izbori su u tome uspeli. Zapravo, trka 2012. predstavlja možda najbesmisleniju nacionalnu predizbornu kampanju koju smo ikada imali. Ako se predsednički izbori građanima čine kao dramatična i ljutita ideološka bitka, u kojoj je jedna ostrašćena polovina društva okrenuta protiv druge, ovogodišnja trka predstavlja nešto sasvim drugo.

U senci pokreta Tea Party i Occupy, i još desetina drugih pravih pobuna na ulicama, u gradskim skupštinama i državnim i federalnim sudnicama, ova predsednička trka sada izgleda kao banalna birokratska cirkuska predstava koja odvlači pažnju od glavnog događaja – a glavni je događaj preteći sukob ogromnih masa nezadovoljnih građana sa obe strane političkog spektra, i korumpiranog i sve češće ideološki bankrotiranog političkog establišmenta, oličenog u dvema dominantnim partijama u ovoj trci.

Da postavimo stvari ovako. Šta vam više liči na pravu novinarsku vest – to što je Njut Gingrič po milioniti put nazvao Mita Romnija lažovom, ili ova informacija koju upravo prenose agencije, iz vrhovnog suda Montane:

HELENA – Vrhovni sud Montane obnovio je u petak sto godina staru zabranu direktne potrošnje korporacija na političke kandidate ili komitete. Interesne grupe kažu da ova sudska odluka poništava čuvenu presudu Vrhovnog suda SAD kojom se korporacijama priznaje pravo na slobodu političkog govora…

Grupa koja se bori za ukidanje „odluke Citizens United“[1] pozdravila je odluku suda u Montani, a jedan od osnivača rekao je da se radi o „ogromnoj pobedi demokratije“.

„Ovom presudom, Vrhovni sud Montane pozvao je Vrhovni sud SAD da preispita „odluku Citizens United“, odluku koja predstavlja direktnu i ozbiljnu pretnju našoj demokratiji“, izjavio je Džon Bonfaz iz udruženja Free Speech For People.

E, to je prava politika – pravi protest, prava promena. Potpuna suprotnost onom mlitavom i sterilnom igrokazu u Ajovi. Ovaj kokus, budimo iskreni, predstavlja početak dugog, strogo kontrolisanog, pažljivo planiranog procesa, koji zapravo ima za cilj dve stvari: da iskoreni opasna manjinska mišljenja i da obezbedi vlast kandidatu koji najmanje vređa javnost dok se bavi svojim osnovnim zadatkom – energičnim zastupanjem interesa establišmenta.

Ako vam ovo zvuči kao površno tumačenje sistema slobodnih izbora, koji građanima pruža priliku da izaberu kandidata koji im se najviše dopada, bez ikakve cenzure i uplitanja države, neka tako i bude. Ali je surova stvarnost, kako Dilan Ratigan stalno ističe, da u Americi kandidat koji prikupi najviše novca pobeđuje u neverovatnih 94% slučajeva.

Ovaj sramni statistički podatak potvrđuje ono što zna svako ko provede neko vreme prateći kandidata u kampanji, tj. da predsednička trka nema nikakve veze sa idejama, već isključivo sa prikupljanjem novca.

Aukcijski izborni proces osmišljen je tako da svede izborno polje na dva kandidata od kojih će svaki dobiti stotine miliona dolara od istih donatora. Pogledajte samo spisak najvećih donatora Obame i Mekejna iz prošlih izbora 2008.

Među najvećih 20 Obaminih donatora, bili su:

Goldman Sachs ($1.013.091)

JPMorgan Chase & Co  ($808.799)

Citigroup Inc  ($736.771)

WilmerHale LLP ($550.668)

Skadden, Arps et al ($543.539)

UBS AG ($532.674), i…

Morgan Stanley ($512.232).

 
S druge strane, Mekejnovi donatori su bili (fanfare, molim):

JPMorgan Chase & Co ($343.505)

Citigroup Inc ($338.202)

Morgan Stanley ($271.902)

Goldman Sachs ($240.295)

UBS AG ($187.493)

Gibson, Dunn & Crutcher ($160.346)

Greenberg Traurig LLP ($147.437), i…

Lehman Brothers ($126.557).

 
Na Obaminom spisku nalaze se sve najveće banke i korisnici paketa spasavanja, kao i nekoliko pravnika iz firmi poput WilmerHale i Skadden Arps, koje zastupaju ove iste banke. Na Mekejnovom spisu su potpuno identične banke i slične advokatske firme, sa neznatnom razlikom što se ovde pojavljuje Gibson Dunn a tamo WilmerHale, itd.

I cifre pokazuju zanimljivu doslednost, budući da su banke Chase, Morgan Stanley, i Citigroup sve dale otprilike dva puta više Obami nego Mekejnu, što skoro sasvim odgovara odnosu ukupnih donacija ovim kandidatima: ukupno, Obama je prikupio malo više nego duplo (730 miliona dolara) od Mekejna (333 miliona dolara).

Ove cifre nam govore da se obe partije oslanjaju na istu grupu velikih donatora među najvećim pravnim firmama, kompanijama sa Volstrita i poslovnim ljudima – praktično, na 1%. Ti ljudi stalno daju izdašne priloge obema partijama i obojici kandidata, iako ponekad prilagođavaju svoje uloge kada misle da jedna strana ima veće šanse za pobedu. To se očigledno desilo 2008, kada je Volstrit pravilno procenio Obamine šanse na 2:1 (ili možda 7:3).

Ovi donatori su izuzetno tolerantni. Daće novac praktično svakome ko se dobro pokaže u anketama, ukoliko poštuje određene parametre. Međutim, neće donirati nikoga ko predstavlja makar i neznatnu pretnju uvođenja značajnih strukturnih promena, npr. Denisa Kusiniča, Elizabet Voren ili Rona Pola (pre će na vrbi roditi grožđe nego što će Volstrit dati pare kandidatu koji se zalaže za ukidanje Fed-a, njihove kasice-prasice). To praktično znači da birači slobodno mogu da izaberu koga god hoće, ukoliko to nije Denis Kusinič, ili Ron Pol, ili neka druga takva neprihvatljiva osoba.

Ako birači baš insistiraju na tome da podrže takvu osobu uprkos ovim donatorima, obavezno sledi slivanje strahovite količine novca u kampanju poražavanja tog kandidata. To može biti neskriveno, poput velikih priloga njegovom protivniku na stranačkim izborima, ili može poprimiti malo zakulisniju formu, kao što je proizvodnja javnog mnjenja putem subvencionisanih think tankova, i upotreba medijskih ličnosti za promovisanje interesa establišmenta.

Krajnji rezultat je da se kandidat sa najdebljim svežnjem novčanica uvek nekako iskobelja iz neizbežnih skandala i sramnih otkrića, dok onaj koji računa na čekove od babe i studentske donacije od 25 dolara preko interneta uvek završi poslednji.

Tako tip kao što je Džordž W. Buš, koji je izbegao regrutaciju i lagao o služenju u Nacionalnoj gardi, može biti ponovo izabran, a čovek poput Hauarda Dina – koji stvarno nije predstavljao nikakvu ozbiljnu pretnju za status kvo, i čija su najveća nedela to što se nije dovoljno žestoko zalagao za rat i što je na internetu pronašao alternativni izvor finansiranja kampanje – nekim čudom nestaje sa scene i biva pretvoren u karikaturu nakon jednog budalastog ispada pred izbore u Ajovi.

Razlog zašto 2012. sada izgleda toliko isprazno jeste to što su birači sa obe strane političkog rova ne samo umorni od ovakvog stanja stvari, nego im je sada od toga i pozlilo. Oni žele priliku da izaberu svoje lidere i žele potpunu kontrolu nad politikom, a ne samo delimičan udeo u odlučivanju. Ima nekoliko kandidata koji bi mogli da promene ovakvo stanje – koliko god se ja ne slagao sa Polom oko mnogih stvari, mislim da je njegova kampanja ozbiljna smetnja establišmentu – ali svi znamo da ćemo na kraju, kad se stranački izbori završe, dobiti dva kandidata-manekena, koje je odobrio 1%.

To će najverovatnije biti Mit Romni i Barak Obama, što znači da će u ovoj globalnoj ekonomskoj krizi, prouzrokovanoj korupcijom u finansijskoj industriji, birači moći da biraju između berzanskog parazita, koji je čitavog života promovisao moralno načelo „pohlepa je dobra“ (Romni), i lažnog progresivca koji je 2008. sâm uzeo više novca od Volstrita nego bilo koja dva prethodna predsednička kandidata zajedno, a u naredne četiri godine velikodušno darivao Volstrit novcem poreznika, a da nije progurao nijednu tužbu protiv korupcija (Obama).

Ima očiglednih, pa čak i značajnih razlika između Obame i nekog kao što je Mit Romni, pogotovo što se tiče društvenih pitanja, ali kako god se ovaj put Obama reklamirao, izbor između ove dvojice nikako ne može predstavljati izbor između „promene“ i statusa kvo. Ovo je izbor između dve verzije statusa kvo, i to svi znaju.

Prava borba protiv statusa kvo vodi se, recimo, u Vrhovnom sudu Montane, koji je ovom najnovijom presudom ispravno prepoznao prave borbene linije u narednoj političkoj sezoni, hrabro odbacivši koncept neograničene korporativne političke potrošnje.

Borba se vodi i u sudnici federalnog sudije Džeda Rakofa, koji je nedavno odbacio prljavi sporazum SEC (Komisija za berzu i vrednosne hartije) i korporacije Citygroup. I na ulicama, na protestima OWS, pa čak i Tea Party pokreta, koji je poslednjih godina zbacio s vlasti bezbroj doživotnih republikanskih poslanika, zbog njihove podrške paketima spasavanja (poput senatora Roberta Beneta, koji je na sednici glavnog odbora stranke ispraćen povicima “TARP, TARP, TARP!”).

Ovaj široki i rastući pokret protiv uzajamnog koruptivnog uticaja kapitala na politiku i državnog pokroviteljstva nad velikim firmama prisutan je svuda – na ulicama, u ovim sudnicama, u kućama koje ljudi odbijaju da napuste kada im ih banke oduzmu, čak i u pokretima protiv oporezivanja i državnih penzija.

Jedino možemo biti apsolutno sigurni da se ova borba neće voditi na predsedničkim izborima između Baraka Obame i nekoga kao što je Mit Romni.

Kampanja još uvek predstavlja ogroman ritual, i još uvek će je pratiti uobičajena pompa i spektakli, ali ona je isprazna. Zapravo, budući da se radi o borbi kanidata koji imaju odobrenje jednog procenta, gora je od isprazne – odvratna je.

Uvek je bilo neprijatno kada su se ove dve partije i udvorički mediji, koji 18 meseci prate njihove kampanje, pretvarali da se radi o kolosalnoj borbi dveju zaraćenih strana. Ali sada, u ovakvoj ekonomiji, koja je takva zaslugom ljudi koji finansiraju ove izbore, takvo glumatanje nije samo neprijatno, ono je uvredljivo.

I mislim da će, što se ovi više budu trudili da zaoštre dramu poznatih ali ispraznih predizbornih rituala, građani biti sve gnevniji. U stvari, ne bih se iznenadio ni da sama kampanja, pre nego što se završi, postane simbol omraženog jednog procenta – a da partijski skupovi i televizijski šatori postanu okupljališta za proteste, kao što su jesenas bile zgrade banaka.

A možda i neće, videćemo. U svakom slučaju, sumorna kampanja za izbor narednog imperijalnog administratora je počela. Ritual je isti, ali mislim da ovoga puta neće teći tako glatko.

 
Rolling Stone, 03.02.2012.

Preveo Ivica Pavlović

Peščanik.net, 06.01.2011.

———–    

  1. Citizens United v. Federal Election Commission, presuda Vrhovnog suda SAD iz 2010. godine, prema kojoj bi odluka države da ograniči potrošnju korporacija u političke svrhe bila protivustavna. (prev.)