Pre nekog vremena sam napisao članak povodom godišnjice jedanaestog septembra u kojem sam, ne razmišljajući previše, otpisao teoretičare zavere kao „mentalno poremećene“. Očekivao sam malo oštriju reakciju, ali me ništa nije pripremilo za hrpu mejlova sadržine „jebi se“. Izgleda da svaki treći stanovnik Sjedinjenih Država misli da Džordž Buš stoji iza napada jedanaestog septembra.

„Ti si samo još jedna budala iz mejnstrim medija, stražar sa levice i plaćenik američkih korporacija“, napisao je jedan. „To čime se ti baviš uopšte nije novinarstvo, majmune jedan“, rekao je drugi. „Ti si mentalno poremećen“, zalajao je treći, pre nego što mi je održao predavanje o navodnom zaobilaženju zakona fizike kod rušenja Svetskog trgovinskog centra.

Imam dva osnovna problema sa pokretom Istina o jedanaestom septembru. Prvi je to što pruža izgovor Bušovim pristalicama da zanemare kritičare ove Vlade. Siguran sam da kad god neki od tih Loose Change idiota otvori usta, neki republikanac inkasira još pet glasova. Ako ovde ima ikakve zavere, pre ću poverovati da je ceo ovaj pokret osmislio Karl Rouv kao neku vrstu masovne sajber-provokacije, na tragu onoga kad je Gordon Lidi hteo da plati hipicima da zapišavaju predvorja hotela u kojima su odsedali izveštači sa predsedničke kampanje.

Drugo, dovoljno je strašno što ljudi u ovoj zemlji misle da je Tim Lahej prorok a Šon Heniti objektivni novinar. Ali ako mnogi u ovoj zemlji mogu da progutaju teoriju zavere o jedanaestom septembru a da se ne ispovraćaju, sva nada je izgubljena. Jedina nada nam je, u tom slučaju, da će se Japanci sažaliti i dozvoliti nam da služimo kao industrijski robovi u njihovom budućem carstvu, da gajimo pirinač i sastavljamo elektronske igračke.

Ovde nema dovoljno prostora da se pojedinačno osvrnem na svaki razlog zašto je teorija zavere o jedanaestom septembru tako sramotno glupa, zato ću se zadržati na samo jednoj opaski – pokret Istina o jedanaestom septembru promoviše najniži oblik teorije zavere, jer ne nudi afirmativnu teoriju zločina.

Da na trenutak zaboravimo sve te bajke sa Interneta o neobjašnjivim požarima u neboderima, čudnim rupama u zemlji u Šenksvilu i tajanstvenim manifestima letova. Koja je teorija zločina, prema pokretu Istina o jedanaestom septembru?

Začudo, nema očiglednog odgovora na to pitanje, jer uz silne članke o timu Able Danger i svedocima koji su čuli eksplozije na Nultoj tački, nigde ne postoji – barem ja nisam mogao da nađem – dokument koji izlaže jednu konkretnu teoriju o tome što se desilo, ko je šta i kada naredio i zašto. Očigledno da takva teorija postoji, ali je morate sami sastaviti, vodeći računa o raznim predanjima o jedanaestom septembru (kule su minirane, Pentagon je zapravo pogođen krstarećom raketom itd.). Zanimljivo je da kad sve te protivrečne teorije spojite, dobijate najgluplju priču još od Pirata Romana Polanskog.

Detalji variraju, ali osnova Onoga Što Kažu Da Se Dogodilo ide nekako ovako:

Gomila neokonzervativaca željnih moći, pod vođstvom Dika Čejnija, Pola Volfovica, Buša i drugih, koju organizacijski predstavljaju grupe kao što je Projekat za novi američki vek, želi da proizvede „događaj poput Perl Harbora“ koji bi ubrzao desničarsku revoluciju i postavio politički temelj za ulazak u Avganistan i Irak.

To je tipični scenario požara u Rajhstagu, zasad dovoljno logičan. Ali u ovoj priči je paljenje Rajhstaga neverovatno komplikovana medijska prevara; zaverenici prave plan da sruše Svetski trgovinski centar i da okrive grupu sunitskih ekstremista navodno povezanih sa Al Kaidom za niz otmica aviona. Kako će strušiti Svetski trgovinski centar? Pa iskoristiće iskustvo NORAD-a (Komanda severnoameričke vazdušne odbrane) u navođenju bespilotnih letelica i zabiće dve takve letelice u kule bliznakinje (u drugoj verziji priče urotiće se sa teroristima iz Al Kaide i zaista oteti avione), onda će te avione u medijima predstaviti kao putničke. Ali zgrade se neće srušiti od udara aviona, već od podmetnutih bombi.

Za svaki slučaj – valjda da bi priča bila uverljivija – nakon toga će lažirati još jednu otmicu/rušenje aviona na Pentagon, gde se, navodno, nikakav avion nije srušio, već je rupu u zgradi napravila krstareća raketa, ispaljena iz tajanstvenog „belog mlaznjaka“ koji posle napada još neko vreme kruži oko Bele kuće, skrenuvši tako pažnju agenata tajne službe koji sa zemlje začuđeno u njega upiru prstom (izgleda da pripadnici tajne službe u Beloj kući nisu obavešteni o zaveri, iako agenti FBI-ja kod Nulte tačke i u Šenksvilu jesu).

Na kraju, ponovo da bi potkrepili priču o otmicama, kopaju rupu u Pensilvaniji i tvrde da se tamo srušio avion, a da su ga srušili hrabri izmišljeni civili koji su kobajagi upali u izmišljenu pilotsku kabinu. Stvarna žena jednog od tih izmišljenih heroja, Lisa Bimer, potom piše ubedljive memoare o svom pokojnom mužu, dajući time priči o otmici privid istine. Pa ovi momci su zaista dobri!

Zamislite samo kako je taj sastanak Buša, Ramsfelda i Čejnija izgledao:

BUŠ: Dobro, kako ono ide plan?

ČEJNI: Pa, moramo da okupiramo Irak i Avganistan. Zato smo odlučili da oborimo gomilu aviona na Volstrit i Pentagon, da kažemo kako su to putnički avioni i za to okrivimo muslimane; onda ćemo dići zgrade u vazduh, kako bi se sigurno i srušile.

RAMSFELD: Tako je! I moramo udesiti da jedan od otmičara bude agent Sadama Huseina! Tako će javnost sigurno da proguta razloge za invaziju.

ČEJNI: Ne, Dik, nećemo tako.

RAMSFELD: Nećemo?

ČEJNI: Ne, to je previše očigledno. Otmičari će biti iz Al Kaide a onda ćemo samo nagovestiti vezu sa Irakom.

RAMSFELD: Ali kad već sve izmišljamo, zašto da ne podmetnemo i Sadamov rukopis?

ČEJNI: (uzdahne) Jednostavno mora tako, Dik. To su pravila igre, da tako kažem. Ovako nemamo pokriće ako stvari u Iraku krenu naopako. To će nas podstaći da invaziju obavimo kako treba iz prvog pokušaja.

BUŠ: Ja sam potpuni idiot koji jedva ume da čita, pa mi ovo sve zvuči logično. Ali imam jedno pitanje. Zašto uopšte da rušimo avione na kule? Svi znaju da su teroristi jednom već pokušali da te zgrade sruše, zašto ih jednostavno ne raznesemo kao što smo i planirali, pa da onda teroriste okrivimo za podmetanje bombi?

RAMSFELD: G. Predsedniče, ne razumete. Mnogo je bolje da se ušunjamo u zgrade dan pred napad, da postavimo bombe i da onda izgleda kako su zgrade pale od udara aviona. Tako ćemo u zaveru uvući više ljudi, šanse da nas otkriju biće veće i sve ćemo nepotrebno iskomplikovati!

ČEJNI: Naravno, samo rušenje kula bliznakinja neće biti dovoljno. Niko neće odobravati rat ako samo srušimo kule. Očigledno moramo da ispalimo projektil u deo Pentagona kako bismo dobili još jedan simbol internacionalnog terorizma koji neće dobiti mnogo publiciteta – i na kraju, naravno, moramo da lažiramo rušenje aviona u nekoj pripizdini, u ruralnoj Pensilvaniji.

RAMSFELD: Da, jasno je da se javnost neće dovoljno uznemiriti bez rušenja tog aviona u pripizdini.

ČEJNI: Što se tiče Pentagona – to ćemo uraditi usred bela dana i reći kako je u pitanju avion, iako će to u stvari biti krstareća raketa.

BUŠ: Čekaj, zašto raketa?!

ČEJNI: Zato što je mnogo lakše ispaliti raketu i reći da je to bio avion. Nije lako zabiti pravi putnički avion u Pentagon. Nema aviona baš na svakom koraku.

BUŠ: Ali zar ne koristimo dva aviona za kule bliznakinje?

ČEJNI: G. Predsedniče, ne razumete. Za Pentagon koristimo projektil, a kažemo da se radi o avionu.

BUŠ: Dobro, ali kažem – zašto da ne iskoristimo avion i da kažemo da je bio avion? To ćemo uraditi sa Bliznakinjama, je li tako?

ČEJNI: Jeste, ali u ovom slučaju koristimo projektil. (Podiže ruke u očajanju) Don, pomozi mi ovde, molim te.

RAMSFELD: G. Predsedniče, za Vašington ćemo iskoristiti projektil jer je tako podmuklije. Bilo bi previše očigledno da koristimo pravi avion, iako ćemo upravo to uraditi u Njujorku.

BUŠ: Aha, onda dobro.

RAMSFELD: Druga zgodna stvar kod tvrdnje da se radi o avionu je što ćemo tako morati da izmislimo nekoliko stotina žrtava i objavimo podatke o nepostojećoj posadi i avionu. Mnogo je bolje kad je alibi složen, pošto na njemu mora dugo da se radi i pošto takav alibi ima puno rupa koje mogu da se istražuju. Sumnja, pažljiva priprema i mogućnost razotkrivanja – bez toga nema dobre zavere.

BUŠ: Vi ste sjajni, momci! Jedna stvar je kod Amerikanaca sigurna, a to je da neće dopustiti da ih predsednik povede u rat bez dobrog razloga. Kako ćemo drugačije naterati medije, korporacije i vojsku da prihvate invaziju na sekularni Irak ako ne lažiramo napad na Njujork koji će izvesti grupa religijskih fanatika iz Saudijske Arabije? Nikad neće pristati! Setite se samo koliko je bilo teško uvući zemlju u Vijetnam, u Irak prošli put, na Kosovo.

ČEJNI: Jeste, užasno teško.

RAMSFELD: Dobro, meni se plan sviđa. Hajde da pozovemo Glavni generalštab, Upravu federalnog vazduhoplovstva, Njujork i Vašington, vatrogasce, Rudija Đulijanija, sve tri TV mreže, porodice hiljada izmišljenih žrtava, MI5, FBI, FEMA, i njuroršku policiju, Larija Iglbergera, Osamu bin Ladena, Noama Čomskog i pedeset hiljada ostalih koji nam trebaju da ovo izvedemo. Nema vremena za gubljenje!

BUŠ: Ne zaboravite da pozovete sve one usijane glave sa Volstrita koji su priložili preko sto miliona dolara za našu prethodnu kampanju. Oduševiće se kad im kažemo kako planiramo da ih žrtvujemo u ovoj savremenoj moronskoj verziji rajhstagovskog plana. Na kraju krajeva, ako ćemo da proizvodimo mučenike – neka to budu naši glavni donatori. Majku mu, zar nisu ovi iz Meril Linča pominjali da će da renoviraju poslovni prostor u Njujorku?

RAMSFELD: E, baš će ga vala renovirati. Taman na vreme za „Veliko venčanje“!

Sva trojica: (cerekaju se) Aha-ha-ha-ha-ha!

Shvatate već. Ništa od svega ovoga nema smisla. Ako vam treba izgovor za autoritarno delovanje, zašto da simulirate rušenje aviona u Šenksvilu? Šta ćete time postići? Ako koristite bombe, zašto da lažirate otmicu ili da koristite avione na daljinsko navođenje? Ako ceo Vladin aparat učestvuje u zaveri, zašto da prolazite kroz sve ove muke – samo da bi godinu dana kasnije zaratili sa zemljom koju niko nije čak ni lažno optužio za napade? Ništa od toga nećete naći u predanjima pokreta Istina o jedanaestom septembru, jer je zavera kakvu oni opisuju moguća samo u filmovima braće Zuker – gde je zaplet neverovatno glup, preterivanje u pojedinostima besmisleno i barokno, ali je izvedba besprekorna i hiljade ljudi zauvek krije svoju ulogu.

Treba da verujemo da nijedan od hiljadu Bušovih zaverenika nije napravio neku grešku i negde ostavio inkriminišući dokaz, i da smo zato prinuđeni da sklapamo kockice ovog ogromnog zlodela preko detalja kao što je stalak za kameru, koji se zatresao pre nego što su se Kule srušile (aha, vidi kako se trese – to je sigurno od bombe koju su podmetnuli predsednik i njegovih hiljadu saveznika!). Ričard Nikson je bio sto puta pametniji od Buša pa nije mogao da spreči da tajne procure i da desetak umešanih zaverenika ne procvile, izmučeni rastućom pseudo-savešću. Ali u teoriji zavere o jedanaestom septembru čak ni najniži agent FBI-ja koji je obeležavao mesto zločina nije propevao. To je apsurdno.

Izazivam vođe pokreta Istina o jedanaestom septembru kao  što je Dilan Ejveri, scenarista filma Loose Change, da iznesu detaljan opis navodne zavere – ne deliće, već celu priču – od kog se dete u petom osnovne neće upišati od smeha. Bez toga su ovo sve trice i kučine, poput „sonarnih dokaza“ koji potvrđuju da postoji čudovište iz Loh Nesa. Ako sve te navodne nelogičnosti ne možeš da sastaviš u smislenu priču, onda je sve što radiš čista masturbacija – a nije da to niko pre tebe nije radio na Internetu.

Kad god neko odbaci teoriju zavere o jedanaestom septembru, optužbe polete. Internet vrišti kako pomažeš Džordžu Bušu. Ne slažem se. Za mene je sam pokret Istina o jedanaestom septembru tipičan primer patologije Bušove Amerike. Buš je na čelu zemlje koja je beznadežno podeljena na različita paranoična plemena, od kojih je jedno – Bušova Vlada. Sva ta plemena imaju nešto zajedničko – to su izolovani pokreti koji kreiraju sopstvenu realnost pažljivo birajući dokaze koji im se sviđaju sa velikog tržišta informacija. Oni ne veruju u ljudskost onih van njihovog tabora i velikodušno slave sopstvene mediokritete kao velike mislioce i delatnike. Ima isto toliko tomasa pejnova u pokretu Istina o jedanaestom septembru koliko je isaka njutnova među pristalicama teorije inteligentnog dizajna.

Nema mnogo razlike između pristalica Šona Henitija, koji veruju da su liberali isto što i teroristi, i ovih iz Istine o jedanaestom septembru koji veruju da je i najniži činovnik Uprave federalnog vazduhoplovstva ili Komande severnoameričke vazdušne odbrane hladnokrvni masovni ubica. U oba slučaja treba da ste dobro zaglibili u privanom svetu glupavog plemenskog lupetanja pa da je sam koncept „vašeg sugrađanina“ izgubio svako značenje. Možda je Amerika postala prevelika i previše komplikovana za većinu njenih stanovnika. Ljudi čeznu za manjom i glupljom stvarnošću. Neki, kao što je Buš, prodaju već gotovu verziju. Drugi svoju verziju izmišljaju. Neka nam je bog u pomoći.

Rolling Stone, 26.11.2006.

S engleskog preveo Ivica Pavlović

Peščanik.net, 11.09.2008.

NAŠ TERORIZAM