Foto: Ivana Tutunović Karić
Foto: Ivana Tutunović Karić

RTS je odlučno odbio zahtev kojim je Boško Obradović tražio termin za gostovanje. U saopštenju javnog servisa stoji da je navodna namera ovog poslanika koji više od nedelju dana štrajkuje glađu ili, kako sam kaže, malo strožije posti, da im uređuje program. RTS smatra i da je politički pritisak kojem je izložen od strane opozicionara Obradovića tako veliki da je to dovoljan razlog za hitnu žalbu nadležnim međunarodnim institucijama.

Pošto se premijerka Brnabić prethodno javno blamirala, šaljući pismo protesta Fridom hausu povodom ocene da je u Republici Srbiji na snazi nedemokratski hibridni režim, zašto bi se RTS držao van takvih naivnih pokušaja neuverljivog pravdanja. Posmatrano iz drugog ugla, novinari RTS-a mogu biti i u pravu. U autoritarnim režimima niko drugi osim vlastodržaca nema ovlašćenja da uređuje medije sa nacionalnom frekvencijom.

Ma koliko da nam je jasno gde živimo i sa kakvim besprizornim likovima imamo posla, svako bezočno izvrtanje činjenica tekuće političke stvarnosti – kao i ovo saopštenje sa RTS-a – nanovo probija mozak. Gebelsovska propaganda! – pomisliće čitaoci i neće pogrešiti. Međutim, bila bi to oštra i upozoravajuća kritika u državi gde vlast računa na demokratsku legitimaciju od strane građana. I zasigurno bi postigla cilj, primoravajući političke aktere na vlasti i mejnstrim medije – ako bi tako, u nekom slučaju, bili ocenjeni – na uzmak. Ali ne i ovde. Izneti ocenu da su naši sugrađani svakodnevno izloženi metodama gebelsovske propagande predstavlja tek konstataciju političkog stanja za koje unapred znamo da će se i dalje nastaviti. I da besprizornici neće uzmaknuti.

Šta ih onda nervira?

Odgovor nam je neposredno dat i to od strane pristalica režima na nedavnom protestu protiv Obradovića i opozicije ispred Narodne skupštine. Tom prilikom su naprednjaci držali dva velika transparenata. Na jednom je pisalo „Ne damo državu“ a na drugom „Stop revoluciji“. Prvi je razumljiv: državu smo zarobili i nemamo nameru lako je osloboditi. Gde se ovde uklapa revolucija, ako je prethodno Obradovićevo vucaranje sa poslanicima SNS-a ispred skupštine okarakterisano sa najvišeg vrha u državi kao fašističko? Ne preti li onda fašistička revolucija, na koju nas upozoravaju zabrinuti esenesovci, zbijeni u formaciji falange?

Biće da važi suprotno. Na nivou manifestacije vidimo organizovane režimske masovke sa uvežbanim skandiranjem, udarne grupe za pokazivanje i primenu sile, pretnje, paljenje kuća i ostalo. Na nivou društveno-političke strukture sistem okuplja – baš kao i fašizam nekada – nezadovoljne i oportune pripadnike niže srednje i srednje klase (lično je Vučić upečatljiv primer frustriranog srednjeklasnog tipa) i delove lumpena, ali ne radi u korist njihovih klasnih interesa, već u korist krupnog kapitala. Sada i ovde dobrim delom i kriminogeno-koruptivnog. Takav nedemokratski sistem ispravno strahuje da ga može srušiti neka forma revolucije i temeljno izmeniti celokupni društveni poredak.

Ali šta režim u ovom političkom trenutku čita kao pretnju revolucijom? Ukoliko je to bojkot izbora, onda poruka „Stop revoluciji“ zapravo glasi: Stop bojkotu. Zajedničko revoluciji i bojkotu jeste politička borba van institucija.

Zamena jednog pojma drugim može, na prvi pogled, izgledati nezgrapno i promašeno, naročito ako su nam prve asocijacije čuveni revolucionarni događaji iz istorije. Imajmo ipak na umu da se u siromašnom idejnom arsenalu režimske propagande pojam revolucije povezuje s vremenski bližim političkim dešavanjima u svetu, kada su padali slični hibridni režimi: obojene revolucije, arapsko proleće, a takođe i 5. oktobar. U tom smislu, bojkot izbora režim tumači kao metod i uvod u njegovu političku smenu i javno šalje poruku „stop“.

Poruka je upućena stranim faktorima, čitavom društvu, ali i opoziciji. Ovde nije važan toliko primalac poruke koliko mesto i način na koji je upućena. Ona je plasirana iz mase, van institucija – na ulici. A zapravo na terenu na kojem bi – između ostalih – po pravilu trebalo da zaigra, pre svega, bojkotaška opozicija. Uzimajući u obzir mesto, konkretna poruka opoziciji je: „Čekamo vas!“

Pre desetak godina tako je glasio i plakat profašističke organizacije Obraz, upućen učesnicima parade ponosa. Obrazovci su kasnije dočekali da budu zabranjeni pred Ustavnim sudom. Ne znam hoće li ovaj sud i ubuduće donositi slične odluke. Ali pretpostavljam da ćemo o tome pričati posle revolucije. Ili, ako vam se više sviđa, posle bojkota.

Peščanik.net, 19.05.2020.

BOJKOT IZBORA 2020.