Palma
Foto: Peščanik

Gde god da ode Palma Marković se trudi da, ako ništa drugo, pokaže snagu. Inače izgleda kao sumo rvač, a uveren je da uz goleme naslage mesa i masti ima nešto veštine. Tako je gostovao na TV Prva, ustao usred programa, rekao: oćes se rveš, i obalio na patos voditelja. Taj Čukanović malo je iznad bantama, a Palma premašuje sve teške kategorije, pa je lako tuširao neopreznog domaćina.

Svejedno, bilo je prilično neprijatno, kao borba pivopija ispred palanačke bakalnice. Nema veze, idemo dalje, rekao je zlosrećni voditelj. Ništa lično, rekao je Palma, malo smo se zabavili, neka vidi narod, ionako nas ubi čamotinja. Neka gledaju ljudi da je moguće obaljivanje i uživo. Tako je, rekao je voditelj, nisam nešto trenirao u poslednje vreme. Ma nema veze, dečko, rekao je Palma, nek si živ i zdrav. I vi, rekao je voditelj, pa navratite. Oću, rekao je Palma, al da se bolje raniš i da vežbaš.

Već mnogo godina, Palma je egzotični prvi građanin Jagodine i velikog Pomoravlja. Srpski domaćin kome prija zdrava hrana, ali i svaka druga. On je teg za ravnotežu Srbije i nije sasvim bez izvornog šarma. Simbolični ranac u kome ima slanine, luka, rakijice i hleba crepuljana nosi svuda sa sobom. I vodi Jagodince i seljane iz okolnih mesta, željne da krenu skraćenom rutom Jovanče Micića. Vodio ih je u Beč, u Paraliju i u još neka daleka mesta. Na grčkom moru ih je držao okupljene oko sebe u plićaku: samo do pojasa, sad ima da igramo vodenu odbojku. Oću sve da vas vidim!

Ko kaže da nema para, pita i odmah odgovara Palma u ulozi dobrotvora. Ima. Evo, pet hiljada za gospođu.

Lično se zalagao za zoološki vrt. Tamo ima životinja kojih nigde nema, na primer žirafa koju je iskukao od države. Da deca ne gledaju samo ovce, krmače, jarčeve i goveda. Žirafa se ne saginje, ko je video žirafu da pase, to živinče gleda visoko, ponosita sorta. Može da obrsti topolu, uskoro dobijamo i žirafona, koji je mužjak. Šta će da rade kad se sretnu, njihova stvar.

Ako neko misli da je uspeo u životu, mesto mu je u jagodinskom muzeju voštanih figura. Niko ne zna čija je koja i na koga liči, ali dobro, polako. Piše tamo ko je ko. Majstor se još uhodava. Kažu da je napravio i Vučića, ali je to ispalo grdno, narod se upišavao od smeha, pa ga je Palma istopio i naredio da se izlije novi. Ne vredi, uvek izgleda kao da je liven po nacrtima Duška Petričića.

Palma slabo trpi pandemiju. Ne može ljudski da se živi, da se slavi, niti da se putuje. Tražio je raspuštanje kriznog štaba, jer taj štab, kaže Palma, širi paniku, nervira narod. Posebno Kon. Kad vidim Kona, uhvati me muka, on je gori od bolesti, ako ništa drugo, sklonite bar Kona, ne mogu da ga gledam. Neka dođe neko da priča o životu a ne samo o bolesti, ima da pomremo ovako uplašeni. Šta je virus? Koliki je virus, koliki sam ja! I ranije se bolovalo, nije prvi put, mora da se živi. Nigde svi ne prežive, ali većina oće.

Neke Palmine priče u skupštini su čak lekovite. I on jeste odan onome, hvali ga, ali se drži kao gazda pred gazdom. U poređenju sa ispadima zaljubljene naprednjačke horde, Marković izgleda kao naivni pripovedač, koji nije u jurišnoj grupi. Za svog prijatelja Dačića otkriva da ga je prvi put lično vodio na more, gde drugo nego u Paraliju. Rekao sam mu, kaže Palma, da kupi bolje gaće i još neke pantalone, imao je samo dva para. I još jedno odelo, imao je samo jedno. Srećeš ljude, Ivice, nije zgodno da te gledaju samo u jednom odelu, krza se to, propada. I on je kupio, i sad ima tri. Jel tako Ivice, tri?

Poznata je njegova izjava, kojom je okončao neku skupštinsku raspravu o rodoljubima i izdajnicima, rekavši kako se patriotizam ne sipa u traktor. Imao je problema da prihvati Anu Brnabić kao mandatara za sastav vlade. Podržava vladajuću većinu, tako je rekao, ali ona neće biti njegov premijer ni premijerka.

Sve to je nekako progutao, bira teme koje, ako je moguće, ne ističu njegovu patrijarhalnu homofobiju: nisam bre ja nikakav homofob, čak ne znam ni šta to znači!

Kad su mladi karatisti osvojili medalje na nekom takmičenju, primio ih je Palma. Ajde da vidim, rekao je, šta znate. Onda je jednog po jednog poobarao i razbacao. Nekako su ustali i otresli prašinu, on je čestitao, rekavši: vi ste šampioni i dika Jagodine. I podelio svima koverte sa parama.

Zna se da voli muziku, mada je bio mali kad su pevali Mocart i Betoven. Za tu dosetku mnogi su skloni da misle kako je to ipak lukava ćuranska zajebancija. Ali, borilački nerv, nezavisno od Bramsa, uvek je budan u njemu.

Pre nekoliko dana nekako se dokopao načelnika Pomoravskog okruga Gorana Milosavljevića, i vežbao borilačke zahvate na njemu. Načelnik okruga nije prošao ništa bolje od ostalih. Eto ti, diži se pa vežbaj, rekao je Palma na kraju kratke borbe. Pa se javi, znaš gde sam.

Palma je izvor gafova, paorskih mudrosti i majstor praktične politike. Zbog toga Jagodina uvek ima para za sve što njenom gospodaru padne na pamet. U obilju skupštinskih fanatika koji maloumnim tiradama održavaju blatni kult svoga gospodara, Palma mu dođe kao neko osveženje. Egzotični primerak, sa nadimkom drveta koje ne raste pored Morave, Marković se trudi da pored svega, u svakoj prilici, pokaže svoje nenadmašno borilačko umeće. Do sada je sve oborio. Bez mnogo stila i prilično trapavo, ali još mu se niko nije odupreo.

Ali, Palmina harizma nije u sirovoj snazi, niti u blistavom umu. Nije u muzeju voštanih ljudi, kolekciji žirafa, niti u akva parku. On je domaćin nečega što ne postoji, ruralne Srbije koje odavno nema. U tom svetu Palma je gospodar zamišljenog; čovek bez mnogo mašte izmislio je svoju utopiju. Nje ima samo na jednom ostrvu kopnene, Vučićeve Srbije, mnogo veće utopije od Palmine.

Peščanik.net, 26.01.2021.

PALMA

The following two tabs change content below.
Ljubodrag Stojadinović (1947, Niš), gde se školovao do velike mature u gimnaziji „Svetozar Marković“. Studirao u Skoplju, i magistrirao na Institutu za sociološka i političko pravna istraživanja, odsek za masovne komunikacije i informisanje u globalnom društvu (Univerzitet Kiril i Metodi 1987). Završio visoke vojne škole i službovao u mnogim garnizonima bivše Jugoslavije, kao profesionalni oficir. Zbog javnog sukoba sa političkim i vojnim vrhom tadašnjeg oblika Jugoslavije, i radikalskim liderima i zbog delikta mišljenja – odlukom vojnodisciplinskog suda od 1. marta 1995. kažnjen gubitkom službe u činu pukovnika. Bio je komentator i urednik u Narodnoj Armiji, Ošišanom ježu, Glasu javnosti, NIN-u i Politici. Objavljivao priče i književne eseje u Beogradskom književnom časopisu, Poljima i Gradini. Dobitnik više novinarskih nagrada, i nagrada za književno stvaralaštvo, i učesnik u više književnih projekata. Nosilac je najvišeg srpskog odlikovanja za satiru, Zlatni jež. Zastupljen u više domaćih i stranih antologija kratkih i satiričnih priča. Prevođen na više jezika. Objavio: Klavir pun čvaraka, Nojev izbor, Više od igre (zbirke satiričnih priča); Muzej starih cokula (zbirka vojničkih priča); Film, Krivolak i Lakši oblik smrti (romani); Ratko Mladić: Između mita i Haga, Život posle kraja, General sunce (publicističke knjige); Jana na Zvezdari (priče za decu); Masovno komuniciranje, izvori i recipijenti dezinformacije u globalnom sistemu (zbirka tekstova o komunikacijama). Zastupljen u Enciklopediji Niša, tom za kulturu (književnost). Za Peščanik piše od 2016. godine. U decembru 2021. izbor tih tekstova je objavljen u knjizi „Oči slepog vođe“.

Latest posts by Ljubodrag Stojadinović (see all)