Beogradski centar za ljudska prava (BCLJP) predstavio je izveštaj Istrage slučajeva policijskog zlostavljanja na julskim građanskim protestima 2020. godine, o dosadašnjem toku postupaka protiv policijskih službenika pred javnim tužilaštvima i Zaštitnikom građana. Govori Vladica Ilić, koordinator Programa krivične pravde u BCLJP-u. Razgovor vodi Svetlana Lukić.

Svetlana Lukić: Za nas starije, koji smo bliži kraju nego početku, 7. juli je godinama bio dan kada smo slavili početak ustanka protiv fašističkih okupatora, međutim sasvim je moguće da će za mlađu generaciju 7. juli biti dan kada su shvatili da je režim uspostavio novi modus operandi, odnosno pokazao kako će se ubuduće odnositi prema građanskim protestima. Vrlo kratko podsećanje, dakle 7. jula prošle godine u Beogradu i Novom sadu organizovani su masovni protesti građana. Država je odmah pokrenula svu svoju živu silu: policiju, batinaše u civilu, konje, pse i usledila je brutalna intervencija policije.

Juče je advokat Vladimir Beljanski koji zastupa dečaka koji je prebijen na novosadskim ulicama rekao je da se taj predmet i dalje šeta od Novog Sada do Bačke Topole, pa od Bačke Topole do Zrenjanina, i da njegov klijent nikada nije ni dao izjavu, rekao šta mu se desilo tog dana. Predsednik države je ponovio da su tog dana neki ljudi pokušali da ugroze državu, da bi u bilo kojoj drugoj zemlji, Nemačkoj, Francuskoj, bilo ubijenih, ali eto u njegovoj Srbiji niko nije stradao. Direktor policije se drži svoje ocene da je policija postupala „izuzetno profesionalno“. Zaštitnik građana je odmah posle demonstracija rekao da policija nije koristila prekomernu silu. Nekoliko meseci posle toga je tu izjavu ublažio, pa jeste, bilo je ali pojedinačno, pa eto neki policajci nisu nosili značke.

Beogradski centar za ljudska prava je uradio jednu opširnu analizu najvažnijih slučajeva, i ja te, Vladice, za početak molim da nam kažeš koliko ste krivičnih prijava podneli, protiv koga, i šta bi mogao da nam kažeš o postupanju ili nepostupanju policije, Tužilaštva, čuvene Službe unutrašnje kontrole policije i na kraju krajeva i Zaštitnika građana?

Vladica Ilić: Mi smo podneli 32 krivične prijave i sve su bile podnete protiv nepoznatih službenih lica. Za 18 od ta 32 slučaja mi smo kasnije upoznali žrtve, obezbedili im sudsko medicinski pregled, koji smo kasnije dostavili uz krivične prijave. U svim tim slučajevima, dakle i ovima u kojima smo upoznali žrtve i u kojima nismo, inicirali smo i postupke pred Zaštitnikom građana. Mi smo prve informacije da su naše krivične prijave zavedene, dobili nakon nekih 7 do 10 dana. Od Sektora unutrašnje kontrole je stigao jedan dopis za svaku prijavu ponaosob, vrlo kratak, gde samo kažu da su to primili i prosledili Tužilaštvu i sad čekaju da vide šta će Tužilaštvo da im naloži.

A ono što je nas malo iznenadilo, je što su oni sve te naše prijave dostavili i jedinicama policije u kojima rade potencijalni osumnjičeni. Mi smo shvatili da je to jedna vrsta opstruiranja postupka. A Tužilaštvo? Mi čak ne znamo ni da li je ono evidentiralo naše krivične prijave. Ono je neku prvu reakciju po našim krivičnim prijavama imalo kad su se protesti okončali, pa je poslalo zahtev za prikupljanje obaveštenja Centru unutrašnje kontrole, jedan 17. jula, a drugi krajem avgusta. Mi nismo imali prilike da vidimo ovaj prvi zahtev od 17.jula, ali smo videli ovaj drugi. Preko kopije tog zahteva smo videli da on opet poslat preko Policijske uprave za grad Beograd.

Dakle dva kontrolna organa koja bi trebalo da kontrolišu i da ispitaju da li je neko od službenika koristio silu, se dopisuju putem onog koga treba da kontrolišu, što je stvar koja ozbiljno kompromituje tajnost istraga i njihovu delotvornost.

Mi smo očekivali da će žrtve biti pozvane ranije da daju iskaze, međutim, to se sve dosta produžilo. Osumnjičeni, odnosno policajci za koje se verovalo da su koristili silu u tim spornim slučajevima, ili da su rukovodili nekim jedinicama od tih, su svi davali izjave sa mesec, dva, nekad i više zakašnjenja nakon događaja. A žrtve su počele da budu pozivane da daju iskaz tek krajem februara i marta ove godine, dakle nakon više od 7 meseci od protesta.

Kao što je juče gospodin Beljanski rekao, jedna od njih je i onaj dečak iz Novog Sada koji je oboren sa bicikla pa tučen, neke žrtve kao što je taj dečak, nisu i dalje saslušane. Sektor unutrašnje kontrole je prikupljao neke informacije i dostavio ih Tužilaštvu i Zaštitniku građana, međutim mi smo analizirali neke izveštaje Sektora i videli da je Sektor dosta radnji preduzimao sa velikim zakašnjenjem, a da su neke radnje koje su bile preduzete netemeljne, nesistematične. Recimo, imali smo nekoliko predmeta kod Pravnog fakulteta koji su se desili iste večeri i u relativno slično vreme, dakle u nekih pola sata do 40 minuta. Dva predmeta su recimo bila u identično vreme sa nekim razmakom od 20-30 metara.

Kad čitate te izveštaje Sektora vidite da su u jednom izveštaju oni identifikovali jedne jedinice a za druge kažu da nisu koristili silu, a u drugom slučaju kažu baš da su ovi koristili silu, a ovi koje su pominjali u prvom izveštaju uopšte i ne pominju. Vi imate iskaz policajca koji kaže „ja sam koristio palicu kod Pravnog fakulteta“, ili „u blizini Pravnog fakulteta“. I sad, logično pitanje za nekog ko uzima izjavu bi bilo – gde kod Pravnog fakulteta, s koje strane ulice, kod kog objekta, prema kom licu, okvirne godine starosti. Međutim, ovde su te izjave od 5 rečenica, vidi se da nikakvih potpitanja nije bilo i Sektor zaključuje da ništa ne može da utvrdi.

Dalje, sve izjave tih žandarma su bile iste, dakle to je princip copy-paste, i to ni za koga nije bio problem. I sad ono što je svima nama bilo jasno od početka, da će biti vrlo teško utvrditi imena svakog policajca ponaosob, jer su kao što svi znamo oni nosili maske, uniforme, vizire, štitove i tako. E sad šansa za to je ipak postojala u nekim predmetima gde su žrtve videle ljude koji ih tuku. To je bilo u slučajevima gde su ljudi bili u civilu, za koje se verovalo da su policajci a to nikad MUP niti je demantovao, niti je pronašao ko bi bili ti drugi ljudi, a i pouzdano se zna da su neki od tih ljudi u civilu koji su vezivali i tukli ljude, vodili te iste ljude u zgradu skupštine i u marice.

Mi imamo recimo od naših predmeta, gde smo uspeli da dođemo do kopija slika, na tri mesta žrtve daju vrlo solidan, neki čak i dosta precizan opis tih ljudi. Kažu kako su izgledali, godine starosti. I sad, logično u takvim situacijama bi bilo da ako imate i neku jedinicu za koju sumnjate da je tu postupala i neke službenike za koje znate da su tom prilikom bili tu, logično bi bilo da tužilac naloži prepoznavanje. Naravno, ništa od toga se nije desilo do danas. To je isto jedan od mnogih propusta.

Interesantno jako je recimo bilo i to što su kamere, pošto smo mi u dosta slučajeva imali video snimke koji su zabeležili zlostavljanje, ali se nismo ograničili samo na te snimke, pa smo i odlazili sa žrtvama na lice mesta, da vidimo gde su tučeni. Gledali smo da li okolo postoje neke kamere sa kojih bi snimci mogli da se uzmu. Bilo je nekoliko slučajeva gde smo baš videli kamere, u dva slučaja od ovih koje smo analizirali kamere su bile uperene baš u mesto gde se zlostavljanje desilo. Međutim, u tim slučajevima se Sektor unutrašnje kontrole sa velikim zakašnjenjem od skoro dva meseca obratio nekom sektoru unutar MUP-a, Sektoru za analitiku i tražio te snimke kamera. Onda dobije odgovor da te kamere nisu u funkciji.

I sad, zanimljivo je što su to pametne kamere, koje su postavljene tokom proleća 2020. godine, sad je tu vrlo interesantno da neko vama može da kaže kamere ne rade, i da se vi time zadovoljite. To je kao kada bi se u, ne znam, nekoj kući ili preduzeću desila krađa ili novac nestao iz sefa, i sad vi pitate šefa obezbeđenja, dobro dajte mi snimke video nadzora, on kaže „E, pa ne radi“. I sad to niko ne proverava, neko je rekao da taj video nadzor nije u funkciji, eto mi to nećemo da proveravamo i gotovo.

Sve u svemu, sve to što je Sektor uradio je bilo dosta sporo, nesistematično, traljavo, dok je Tužilaštvo bilo potpuno neaktivno. Ono, ja mislim, ne bi ni ispitalo žrtve ni u februaru, martu i aprilu, da to nisu tražili advokati koji zastupaju žrtve, pa su onda oni to uradili. Ja mislim da to nismo tražili, oni to ne bi uradili ni do danas. Interesantno je, mi smo to videli u jednom našem predmetu, ali čuo sam to i od Danila Ćurčića iz Inicijative za ekonomska i socijalna prava, da i u više njihovih predmeta isto stoji da je beogradsko tužilaštvo napisalo neke beleške, da se predmeti čuvaju u pisarnici‚ dok se ili ne pronađu ti osumnjičeni, dakle neko treba tužilaštvu da kaže „to su ovi“, ili dok ne nastupi apsolutna zastarelost.

Odgovornost države u ovim slučajevima će biti nemoguće izbeći. Već postoji solidna praksa Evropskog suda za ljudska prava u ovakvim slučajevima. Postoji recimo jedna presuda koja se odnosi na Rusiju, gde je sud oglasio odgovornom Rusiju zato što je dozvolila da pripadnici neke posebne jedinice postupaju prema osuđenicima noseći neke čarape na glavi, kacige, ne znam šta je tačno bilo, i rekao da je to jedan vid podsticanja nekažnjivosti torture, da država mora da obezbedi kažnjivost i da takve vrste uniformi bez identifikacija, bez mogućnosti oštećenih da vide ko prema njima primenjuje silu, u tom slučaju nisu bile dobre. To je bilo dovoljno da sud zaključi da je došlo do kršenja konvencije. S druge strane postoji praksa suda koja kaže da treba da se spreči usaglašavanje izjava osumnjičenih, da istrage navoda zlostavljanih budu hitne, da budu temeljne, da Tužilaštvo treba da preduzima najveći broj radnji a ne da se u potpunosti oslanja na to šta će da urade i Sektor unutrašnje kontrole.

Inače, taj Sektor jeste neka posebna organizaciona jedinica u MUP-u koja je nadležna da kontroliše zakonitost rada policije, ali ne treba zaboraviti i činjenicu da je i taj Sektor direktno odgovoran ministru, a da ne pričamo o tome da sastav tog Sektora čine samo nekadašnje službenice policije. I sad nama ostaje da čekamo da vidimo šta će Tužilaštvo da urade, pa da eventualno idemo na neka strateška zastupanja pred Ustavni sud, Evropski sud za ljudska prava, Komitet protiv torture i slično, i da opet žrtve pravdu dočekaju žrtve za 3 do 5 godina, i da posledica toga bude da smo svi odgovorni, a da oni koji treba da budu odgovorni i izbačeni iz MUP-a to ne budu.

Svetlana Lukić: Mi govorimo ovde samo o zlostavljanju na ulici ili govorimo o zlostavljanju i u policijskim stanicama?

Vladica Ilić: Mi nismo imali ljude koje zastupamo koji su bili zlostavljani u policijskim stanicama, ali znamo za neke koji su nam se javljali, pa su kasnije odustali. Neki su nam se javili sad nedavno da nam kažu recimo da su bili tučeni u zgradi Parlamenta. Tu je postojao jedan predmet, vrlo interesantan, gde je jedan čovek tučen u zgradi Parlamenta i nije podneo krivičnu prijavu, nije se javio ni nama ni Inicijativi A 11, ali njegov predmet postoji u Tužilaštvu. I sad, mi smo se ponadali – da li je neko to skinuo video nadzor pa dostavio Tužilaštvu pa se tu nešto službeno pokrenulo. Tražili smo kopije spisa, nikad ih nismo dobili. Tako da svi ovi naši slučajevi su slučajevi zlostavljanja sa ulice.

Svetlana Lukić: Neko od naših kolega je pravio poređenja između presuda demonstrantima i presude navijačima Zvezde u Beton hali gde jedan isti sudija za verbalno vređanje policajaca navijača kazni sa 55 hiljada dinara, a demonstranta za isti verbalni delikt sa 30 dana zatvora.

Za kraj, vi ste najavili da je ovaj izveštaj samo deo izveštaja o drugim slučajevima torture i zlostavljanja u periodu od 2018. do 2020. godine. Na šta se to odnosi?

Vladica Ilić: Pre nego što to kažem, samo nešto da dodam u vezi ovih kazni koje ste pomenuli. Mi smo pratili, naravno, sudbine tih ljudi koji su bili procesuirani tokom julskih protesta, za neke od njih smo organizovali pravnu pomoć, i nama je poznato da su te sudije u prekršajnim sudovima bile stroge, da su ti postupci vođeni ekspresno. Postoji čak i u dokumentima Zaštitnika građana da su ljudi tvrdili da se sudijama žurilo, da su im postavili branioce po službenoj dužnosti iako su ovi tražili svoje advokate, da u nekim slučajevima nisu ni dozvolili da im dođe advokat ili su tu uslovljavali „e pa ako ti dođe advokat i sad se ti žališ, onda neće biti ova kazna nego će biti zatvor“, i slično. Znamo da jedan kažnjen čak sa 60 dana zatvora za vređanje policajca, a da su s druge strane neki ljudi koji su razna druga nepočinstva radili u ovoj zemlji, evo recimo isti ti policajci, za neke slučajeve gde su ljudima nanosili ozbiljne telesne povrede, kažnjeni uslovno sa tri meseca i slično.

Ljudi su čak predlagali da se skine video nadzor, da se vidi da oni nisu nikoga gađali kamenicama, da se prepoznaju na tim snimcima jer su bili privođeni u istoj garderobi i tako, međutim to se u nekim predmetima okončalo tako što je sudija rekao da je njemu dovoljan iskaz policajca, nema potrebe da on gleda video nadzor. Čak i to postoji u nekim presudama i to dosta slikovito govori o pravnom kvalitetu tih prekršajnih postupaka.

A što se tiče ove naše analize, ona je pokazala isto ono što smo i od ranije znali a i ovo što se pokazalo sa julskim protestima, a to je da kod nas istrage navoda o zlostavljanju, naročito kad je reč o zlostavljanju policije, nisu delotvorne, da se tu niko posebno ne sekira da prikupi sve dokaze, da te policajce suspenduje dok traju istrage, da ih otpusti ako se utvrdi da su oni to uradili. Na žalost, nema ni izgleda da će se uskoro stanje promeniti. Mi smo i od Zaštitnika inicirali da razne postupke reši, oni se i pred Ombudsmanom dosta sporo rešavaju, i u slučaju julskih protesta ja bih podsetio da je Ombudsman rešio 8 od najmanje 40-ak predmeta koji su samo od Inicijative A 11 i nas podneti, a znamo i da je bilo još nekih ljudi koji su se javljali Ombudsmanu zbog toga što su pretučeni na protestima.

To sve pokazuje koliko su naši kontrolni mehanizmi slabi, i da su zapravo građani prepušteni da pravdu traže u nekim dalekim postupcima pred Međunarodnim institucijama i da se sami snalaze. Recimo, aktom Zaštitnika građana koji je objavio u februaru ove godine, Zaštitnik je utvrdio da je tih 8 ljudi zlostavljano, da su policajci bili u neadekvatnim uniformama koje nemaju identifikacione oznake, i da su neki službenici Sektora unutrašnje kontrole kasno preduzimali neke radnje. E sad, najlogičnije bi bilo da u toj situaciji vi kažete: ok, ti ljudi iz Sektora unutrašnje kontrole, koji su to kasno radili, treba da se ispita njihova odgovornost. Međutim, toga nema.

Vi znate i za tih 8 ljudi, za većinu njih Zaštitnih zna i imena ljudi, vi znate da su oni pretrpeli neko zlostavljanje od državnih službenika. To je radnja koja se pripisuje državi, da tako kažem. Dok vi ne nađete ko su ti policajci, pa obeštetite te ljude, neku novčanu satisfakciju, vidite da li su u potrebi za nekom psihološkom, psihijatrijskom podrškom zbog traume koje su pretrpeli, nemojte da čekate da ti ljudi tuže državu, da se troškovi povećavaju, da izlažete ljude sudskim postupcima, ponovnoj viktimizaciji, osećaju viktimizacije i tako dalje. To je potpuno izostalo. Zaštitnik isto konstatuje neke izjave policajaca, koje su bile očigledno lažne. Vi se sećate slučaja s Terazija gde su onog mladića nakon što su se svi naređali da ga šutnu i udare po koliko mogu, nailazi neka trojca sa čarapama na glavama, hvataju ga ispod pazuha i vode ga do trotoara i tu ga ostavljaju. I sad vi vidite na tom snimku gde oni dotrčavaju, hvataju ga, ostavljaju ga ovamo i nastavljaju dalje trčećim korakom. Oni su se bez ikakvog ustručavanja izjasnili da su s njim razgovarali, da je on bio komunikativan, svestan, da im je rekao da nema povrede i da neće lekarsku pomoć.

Na drugom snimku vi vidite da on čak nema svest, da su se ovi čak i uplašili da će da se uguši kad je dolazila hitna pomoć. I sad za to umanjivanje posledica zlostavljanja odgovornost za to opet nema. Svi su to notirali ali ništa. Slučaj šamaranja tokom vanrednog stanja: policajac dolazi i čoveka kog je prethodno vezao i stavio na zadnje sedište policijskog automobila, udario mu šamare i na snimku se čuje „kako se zoveš?“ – šamar, „kako se zoveš?“ – šamar i tako nekoliko puta. Taj čovek se izjasni da je ovaj njega hteo da navodno pljune a ovaj je tako držao ruku jer se plašio korone.

Tužilac u tako nešto poveruje i eto, ovaj predmet se odbaci, i kao žrtva je izjavila da se nije osećala zlostavljano. I to je bio razlog da se predmet protiv tog policajca okonča. Do tog nivoa obesmišljavanja idu ti postupci protiv policije. Zaštitnik je utvrdio da je taj čovek zlostavljan ali se nije bavio time da taj policajac treba da bude otpušten. Jer postoji neka praksa koja bi za Srbiju trebalo da bude obavezujuća, da ljude za koje se utvrdi da zlostavljaju građane, dakle namerno koriste nezakonitu silu, ti ljudi nisu deo MUP-a.

Naši procesi, naše aktivnosti u vezi sa julskim protestima, i inače na ovu temu, nisu aktivnosti protiv policije, nego protiv onih u policiji koji kvare tu policiju, koji od te službe koja treba da bude nama na usluzi, prave jednu gardu vlasti ili jednu izolovanu bandu nekih pojedinaca koji misle da zato što nose uniformu mogu da ljude tuku bez ikakvih posledica. I na žalost, mi smo izgleda još uvek na tom nekom nivou od ranijih godina. Em što se to dešava, em se kasnije blagosilja tim izjavama direktora policije i Ombudsmana kako su svi bili krajnje uzdržani. E, nijednog od tih krajnje uzdržanih mi ne znamo kako se zovu.

Svetlana Lukić: Vladice, hvala mnogo na ovom razgovoru.

Vladica Ilić: Nema na čemu. Hvala vama.

Peščanik.net, 08.07.2021.

Srodni link: Rodoljub Šabić – Snažna poruka