Pre dve nedelje u Burmi su počeli protesti koji su u jednom trenutku izveli na ulice 100 000 ljudi. Vojna hunta je odgovorila oružjem i represijom. Stižu izveštaji o hapšenju, mučenju i ubijanju budističkih sveštenika koji su na čelu protesta. Drama još uvek traje.

Obično znamo vođe država koje su parije. Poznat nam je Kim Il Džong sa svojom karakterističnom frizurom i Moamer Gadafi sa svojim naočarama za sunce, Ahmedinedžad sa svojim šuškavim jaknama. Ali Burma? Niko nam ne pada na pamet osim grupe bezimenih generala – njih dvanaestorica, da budemo precizni. Prošle nedelje, u poslednjem talasu nasilja koje je izazvala tamošnja vojna hunta, vojnici su pucali na mirne demonstrante koji su se usudili da dovedu u pitanje njihovu vladavinu čvrste ruke. Ali pitanje ostaje – ko su tačno ljudi koji upravljaju Burmom, zemljom koja je jedna od najizolovanijih na svetu?

Kao prvo, Burma (poznata i kao Mijanmar) po vlašću je jedne od najtranijih vojnih diktatura. Posle vojnog puča 1962. godine, na čelo je došao harizmatični Ne Vin, a sada vlada manje upečatljivi Tan Šve. Generali su preuzeli vlast ne samo nad vojskom, već vladaju i na političkom planu i upravljaju privredom. Tokom decenija posle puča, Burma se pretvorila u zemlju u kojoj je “vojska isto što i država”, kako kaže burmanski istoričar Tant Miju-U. “Oficiri odlučuju o svemu, vlada praktično ne postoji”.

Veza između vojske i državnog aparata postoji i od pre nego što su generali stupili na scenu. Kada se Burma oslobodila od britanskog kolonijalizma, borci za slobodu su bili raspojasana banda. Aung San, otac demokratske aktivisktinje Aung San Su Kui je bio poštovan i kao heroj borbe za nezavisnost i kao osnivač burmanske vojske. Posle sticanja nezavisnosti 1948. godine, pomenuti borci su organizovani u profesionalnu vojnu silu. Osnovana je vojna akademija po uzoru na Vest Point. Institut za odbranu je preuzeo poslove koje su ranije obavljale kolonijalne vlasti. U državi razorenoj višedecenijskim sukobima, vojska se pojavila kao jedina sila sposobna da upravlja zemljom.

Burmanska vojska je potvrdila svoj legitimitet na još jedan način – ona je tvrdila je jedina u stanju da očuva zemlju u kojoj ima više od 100 etničkih grupacija koje su decenijama ratovale i međusobno i protiv same države. Političari su, prema tvrdnjama vojnika, bili samo predstavnici zaraćenih etničkih grupa. Na poslednjim izborima – još 1990. godine – učestvovalo je čak 20 političkih partija koje su bile predstavnici isključivo etničkih interesa. I ko bi onda bolje od vojske mogao da održi mir u takvoj situaciji?

Ali, kako je vreme polazilo, tako je burmanska vojska gubila na popularnosti. Ne Vin je uništio privredu koja je u tom trenutku bila jedna od najperspektivnijih u jugoistočnoj Aziji, on je sproveo nacionalizaciju privrede i krenuo potpuno razornim “burmanskim putem u socijalizam”. Paranoidno braneći svoju poziciju moći, i zanemarujući sve ostalo, vojska je sve češće svoje oružje okretala protiv svog naroda. Najtragičnije je bilo kada su 1988. godine ugušeni protesti na čijem čelu su bili studenti. Tada je ubijeno 3 000 ljudi. Dok su obični Burmanci postajali sve siromašniji, pripadnici vojske su se bogatili na osnovu prodaje drveta i putem ugovora za prodaju prirodnog gasa. Vladajuća hunta je 2005. godine prestonicu preselila iz Ranguna u Nai Pai To, grad čija je izgradnja u sred džungle koštala stotine miliona dolara. Prošle godine je opšti šok izazvalo kada su prikazane slike sa venčanja ćerke Tan Švea – mlada je na sebi imala nezamislive količine preskupog nakita, procenjeno je da su svadbeni pokloni bili u vrednosti od 50 miliona dolara.

Generali su uvećali svoj uticaj tako što su za samo dvadeset godina udvostručili broj vojnika. Sada burmanska vojska broji 400 000 ljudi, što je jedan od najvećeg broja kada se uzme u obzir ukupan broj stanovnika. Svaki znak neslaganja unutar vojske brzo biva ugušen. General Kin Nujing, bivši načelnih vojne obaveštajne službe, proglašen je za opasnog reformistu kada je sugerisao da bi možda trebalo razgovarati sa Su Ći. Sada se ona nalazi u kućnom pritvoru zbog optužbe za korupciju. Disidentske grupe u susednom Tajlandu pune su bivših vojnika koji su se usudili da predlože neke promene u načinu na koji se vodi zemlja.

Ima li nekih pukotina u toj koherentnoj vojsci? Pre brutalnog napada na demonstrante predvođene budističkim monasima, među burmanskim emigrantima su se mogle čuti spekulacije o tome kako je general broj dva u vojnoj hunti, Maung Aje, protiv bilo kakvog nasilja. A onda su vojnici otvorili vatru i u prvom naletu ubili barem desetoro ljudi u Rangunu. Prošle nedelje su demokratski raspoloženi krugovi osetili tračak nade kada je specijalnom izaslaniku Ujedinjenih nacija dozvoljeno da se sastane sa Su Ći. Pojavile su se i glasine da je porodica Tan Švea napustila zemlju. Ali, burmanska vojska čvrsto drži vlast već 45 godina i predviđanje da bi mogla da se povuče – ili makar da dopusti da reforme krenu od onih koji su u njenim redovima – ne deluje uverljivo. Svet ne poznaje lica burmanskih generala, ali oni su po svojoj istrajnosti i moći da zadrže vlast daleko iznad mnogo poznatijih diktatora.

 
Hannah Beech, The Time, 01.10.2007.

 

Aung San Su Ći je burmanska političarka koja je obeležila poslednje dve decenije tamošnje politike.

Reč je o ćerki jednog od vođa borbe za burmansku nezavisnost, generala Aung Sana, koji je ubijen 1947. godine, samo dva meseca pre proglašenja nezavisnosti. Suu Kjui odlazi sa majkom u Indiju početkom šezdesetih, zatim studira filozofiju, politiku i ekonomiju na Oksfordu, gde upoznaje i svog budućeg muža.

1988. se vraća u Burmu u sred velikih opštih protesta protiv vojnog režima. Priključuje se protestu, postaje njegov vođa, i zato biva po prvi put stavljena u kućni pritvor.

1990. godine se odžavaju opšti izbori na kojima partija sa Su Ći na čelu ubedljivo pobeđuje, ali vojna hunta poništava izbore i nastavlja sa autokratskom vladavinom.

1991. dobija Nobelovu nagradu za mir, ali i dalje ostaje u kućnom pritvoru u svojoj zemlji.

Četiri godine kasnije biva puštena na uslovnu slobodu sa ograničenjem kretanja.

1999. odbija da poseti teško obolelog muža u Engleskoj, iz straha da bi joj vlasti mogle onemogućiti povratak.

U periodu od 2000-2002. ponovo se nalazi u kućnom pritvoru.

Uhapšena je 2003. u maju za vreme sukoba opozicionih pristalica i vladinih snaga bezbednosti. Zbog zdravstvenih problema biva puštena iz zatvora i ponovo vraćena u režim “nadzirane slobode” u kome se nalazi i do današnjeg dana.

 
Peščanik.net, 30.09.2007.