Foto: Neda Radulović-Viswanatha
Foto: Neda Radulović-Viswanatha

Svetska ekonomija u strahu očekuje Trumpove carine. Trump ih očigledno voli i obećava da će ih uvećati za robu iz Kine, Evrope, Meksika, čak i Kanade. Koliko štete će to napraviti ne zavisi samo od obima zahvata ovih mera, nego i od svrhe koju treba da ispune.

Ekonomisti ne vole carine iz više razloga. Kao i sve druge prepreke slobodnoj tržišnoj razmeni, one uzrokuju neefikasnosti u sistemu: sprečavaju nekoga da mi proda nešto što mi je potrebno i tako i jednu i drugu stranu dovode u načelno lošiji položaj. Ekonomska teorija priznaje da to u nekim slučajevima dovodi do dobitaka na drugoj strani. Na primer, carine mogu biti od koristi u novim industrijama, u slučajevima prelivanja znanja ili monopolskim situacijama, ili za potrebe zaštite nacionalne bezbednosti.

Ali čak i tada, tvrde ekonomisti, one su grub i neprecizan instrument. Uostalom, uvozna carina je osobena kombinacija dveju različitih politika: poreza na potrošnju uvezenih dobara i subvencije za njihovu domaću proizvodnju, po jednakim stopama. Bilo koji ekonomski ili neekonomski cilj može se efikasnije ostvariti zasebnom primenom tih politika po prilagođenim stopama, uz direktnije usmeravanje na željene rezultate. Za ekonomiste, carine su ravne pucanju u sopstvenu nogu.

Trump misli upravo suprotno. On carine zamišlja kao švajcarski nož – multipraktični alat koji istovremeno popravlja američki trgovinski deficit, poboljšava konkurentnost, podstiče domaća ulaganja i inovacije, podržava srednju klasu i otvara nova radna mesta u zemlji.

Takav pristup nema mnogo veze sa stvarnošću. Carine će imati neujednačene efekte na proizvodnju u SAD – nekima će biti korisne, ali će štetiti proizvođačima koji zavise od uvoznih inputa ili stranih tržišta. Čak i tamo gde će uvećati profit, nema garancija da će se to pretočiti u veća ulaganja u nove tehnologije ili otvaranje radnih mesta. Korporacije koje uvećaju bogatstvo, umesto da ulažu u proširenje proizvodnih kapaciteta, mogu podeliti bonuse menadžerima i deoničarima.

Ako Trump istraje u svom stavu, dobra vest, bar za ostatak sveta, jeste to da će ekonomsku cenu platiti uglavnom sami Amerikanci. To je još jedan ključni uvid iz ekonomije: kao što se koristi od otvaranja za međunarodnu trgovinu uglavnom akumuliraju kod kuće, gubici koje donose protekcionističke mere takođe se gomilaju na strani onih koji ih uvode.

Zato bi bila tragična greška ako bi druge zemlje neodmereno reagovale i uzvratile sopstvenim carinama. Nema nikakvog razloga da ponavljaju Trumpovu grešku i uvećavaju rizik od eskalacije trgovinskog rata.

Trump bi, naravno, mogao odabrati i neki odmereniji pristup. Često je navodio carine kao sredstvo za izvlačenje određenih ustupaka od trgovinskih partnera. Značajno je i to što slično implicitno odbacivanje opštih i sveobuhvatnih carina prepoznajemo i kao stav njegovog kandidata za ministra finansija, Scotta Bessenta.

Na primer, Trump je pre izbora pretio Meksiku i Kanadi carinama od 25 odsto ako ne uspeju da „osiguraju svoje granice“. U načelu, takve pretnje se ne moraju ostvariti, ako druge zemlje pristanu na Trumpove zahteve.

Ali pitanje je koliko mogu biti efikasne pretnje usmerene na vršenje uticaja na ponašanje drugih. Kina, Indija i druge velike zemlje verovatno neće popustiti, s obzirom na rizik da se prikažu kao slabe. U svakom slučaju, carine nisu velika pretnja, bilo da ih posmatramo kao pucanje u sopstvenu nogu ili kao švajcarski nož. Prema konvencionalnom tumačenju, budući da su štetne pre svega za domaću ekonomiju, carine ne mogu biti verodostojna pretnja i kazna za druge. Prema alternativnom Trumpovom tumačenju, carine su poželjne same po sebi, što znači da će ih verovatno koristiti bez obzira na to šta trgovinski partneri čine ili ne čine.

Postoji i četvrta, realističnija koncepcija, koja je u nekim posebnim slučajevima davala rezultate. Zagovornici takvog pristupa vide carine kao štit iza kog se mogu delotvornije sprovesti neke druge, uglavnom unutrašnje politike. Tradicionalno, trgovinski zakoni dopuštaju zemljama da koriste trgovinske tarife za zaštitu ranjivih sektora ili regiona za koje važe posebni uslovi, čime se efektivno dopunjava domaća socijalna politika.

Još važniji primer je zaštita industrija u povoju, što najbolje funkcioniše kada se primenjuje uz druge instrumente za podsticanje domaćih kompanija na inovacije i usavršavanje. Poznati primeri uključuju Sjedinjene Države na kraju devetnaestog veka, Južnu Koreju i Tajvan posle 60-ih godina, ili Kinu posle 90-ih. U svakom od ovih slučajeva industrijske politike su išle mnogo dalje od trgovinske zaštite i malo je verovatno da bi carinske barijere same po sebi donele napredak koji su ove ekonomije ostvarile.

Isto tako, zelene politike često zahtevaju određene trgovinske barijere da bi bile ekonomski i politički održive, kao u slučaju tarifa Evropske unije na ugljenik ili uslova koji se postavljaju američkim Zakonom o smanjenju inflacije. U svim takvim slučajevima, tarife treba da podrže neke druge politike koje treba da ispune širu svrhu ostvarivanja veće koristi po relativno niskoj ceni.

Nažalost, Trump ne nudi domaće programe obnove i ekonomske rekonstrukcije ni u jednoj od pomenutih oblasti, a njegove carine će verovatno stajati – i propadati – same za sebe. Kada su carine dobro naciljane i koriste se kao podrška programima domaćih ulaganja, one ne moraju napraviti veliku štetu; mogu čak biti i korisne. Ali ako su neselektivne i nemaju podršku promišljenih unutrašnjih politika, šteta je ogromna – i to više kod kuće nego kod trgovinskih partnera.

Project Syndicate, 08.01.2025.

Preveo Đorđe Tomić

Peščanik.net, 14.01.2025.

TRAMPOZOIK