Čovek u invalidskim kolicima

Foto: Predrag Trokicić

Tamo gde je većina (uslovno) zdrava, raspolaže kontrolom nad svojim udovima i kreće se bez pomagala, invalidi žive u posebnom svetu. Da li su u Srbiji diskriminisani? Naravno da jesu, jer je sve oko nas napravljeno za one koji stvaraju ambijent slobode kretanja koja se podrazumeva kao savršeno delo prirode: zdrav sam, hodam, trčim, penjem se bez lifta, sve mogu sam.

Juče je bio Dan invalida, a moj poznanik, ortoped kaže: „Između potpunog zdravlja i savršene kondicije, i doživotne nemoći može da nas deli samo stotinka sekunde. Pad iz kade, na primer.“

U Srbiji živi preko 650.000 invalida. I oni su diskriminisani, svuda gde je to moguće. A moguće je na neslućeno mnogo mesta i načina. Većina sasvim malo, ili skoro ništa ne zna o životu invalida. Kao da se društvo srami nemoćnih i oko njih stvara zid svojevrsnog geta u koji se retko i nerado zalazi.

Pored visoke solidarnosti sa invalidima u Srbiji, neposredni povod za ovaj tekst je jučerašnji TV nastup izvesne funkcionerke iz ministarstva rada, ako sam dobro zapazio.

Bila je to užasna lekcija o bezdušnosti, jadna vrsta političkog govora povodom nesreće onih ljudi čiji je udes nepovratan. Najpre je rekla otprilike da danas invalidi slave svoj praznik, pa im ona sa svoje visoke strane i činovništva kome pripada tu okolnost srdačno čestita. Morala bi da zna da invalidi ništa ne slave, nego obeležavaju ovaj dan. Njen šef, ministar Đorđević, mogao je da je upozori na okolnosti u kojima slavlja nema, ali bi onda moglo da bude još gore. Ko još ne pamti njegov mizogini i nesuvisli osmomartovski govor. Dakle, ova dama je možda sve smislila sama.

Ali, dobro je zapamtila instrukciju da u svakoj prilici, o čemu god da se govori, valja uzdizati vođu. Pa je rekla i ovo: „Zahvaljujući predsedniku Aleksandru Vučiću položaj invalida u Srbiji bolji je nego ikad!“

Moglo se očekivati da činovnica na jutarnjem gostovanju „na televizoru“ javnosti podastre neke parametre koji to dokazuju. Na primer, pre Vučića je bilo mnogo više invalida, za šta je kriva prethodna vlast. Ili, danas su svi problemi rešeni, nema diskriminacije, invalidi žive kao sav normalan svet. Mogu da se zaposle, imaju pristojne plate, imaju komforan pristup gradskom prevozu, sopstvenim i javnim zgradama, restoranima i pozorištima, ne trpe segregaciona poniženja i uvrede „zdravih“.

Ništa od toga. Ali, voditelji nisu imali previše milosti prema „gospođi iz ministarstva“. Videli smo kadar u kome četvorica krupnih momaka unose invalida sa kolicima uz strmo stepenište u zgradi bez lifta (više takvih primera). I tako svakoga božijeg dana, sloboda kakvog-takvog kretanja tog čoveka zavisi od nekolicine dobrih ljudi, koji se zateknu da ga unesu i iznesu.

Videli smo objave više invalida na društvenim mrežama koji žive od 5-12.000 dinara pomoći (invalidnine), preživljavaju od pomoći penzionisanih roditelja. Gošća je ponosno istakla primer invalida koji u nekoj firmi radi kao kontrolor video-nadzora. Ali, taj čovek ima platu 20.000 dinara, koja je daleko ispod proseka firme i ispod zakonskog minimuma.

Na to je gospođa rekla: mi se trudimo, videćemo, mi činimo sve što možemo, naše ministarstvo čini više nego bilo koje iz prethodnih vlasti, predsednik Vučić je učinio više nego iko pre njega kako bi invalidi mogli da proslave svoj dan.

Nije imala smislen odgovor na pitanje postoji li bilo kakav plan za poboljšanje statusa invalida, za njihovo ravnopravno uključivanje u konkurenciju za radna mesta. Odgovorila je, „Mi radimo, mi se trudimo. Mi činimo sve, naše ministarstvo ulaže napore…“

Na kraju gostovanja se pohvalila kako je „naše ministarstvo“ izdalo prigodnu markicu, koja će, valjda od prodaje, biti značajna pomoć invalidima, pa je „uputila apel“ svima da se sa više pažnje odnose prema invalidima, posebno danas, na njihov dan.

A onda je otišla, očito zadovoljna utiskom koji je ostavila i svojim učinkom: navela je sva imena po zadatku, najveće zasluge udelila predsedniku, rekla da će se ministarstvo, uključujući i nju, truditi još više kako bi invalidi svoj sledeći praznik valjda dočekali još vedrije i veselije.

Bio je mučan taj besramni pokušaj zloupotrebe invalida i njihovih muka, i uključivanje u odvratan politički agitprop. Gospođa iz ministarstva je bila maneken bezdušnosti, jer nikoga iz vlade ne zanima položaj invalida, niti bilo koga. Činovnici se pojavljuju da bi ukazali na sebe takve, ma kakvi bili.

Ne umeju da obrazlože razloge zašto su tu gde jesu, ne znaju u čemu je suština stvari i šta je njihov posao. Osim uzdizanja na vrh nečega nakaznog što se opire svakom uzdizanju, i samo se srozava u smeće i blato.

Peščanik.net, 04.12.2018.

LJUDI KOJI NESTAJU

The following two tabs change content below.
Ljubodrag Stojadinović (1947, Niš), gde se školovao do velike mature u gimnaziji „Svetozar Marković“. Studirao u Skoplju, i magistrirao na Institutu za sociološka i političko pravna istraživanja, odsek za masovne komunikacije i informisanje u globalnom društvu (Univerzitet Kiril i Metodi 1987). Završio visoke vojne škole i službovao u mnogim garnizonima bivše Jugoslavije, kao profesionalni oficir. Zbog javnog sukoba sa političkim i vojnim vrhom tadašnjeg oblika Jugoslavije, i radikalskim liderima i zbog delikta mišljenja – odlukom vojnodisciplinskog suda od 1. marta 1995. kažnjen gubitkom službe u činu pukovnika. Bio je komentator i urednik u Narodnoj Armiji, Ošišanom ježu, Glasu javnosti, NIN-u i Politici. Objavljivao priče i književne eseje u Beogradskom književnom časopisu, Poljima i Gradini. Dobitnik više novinarskih nagrada, i nagrada za književno stvaralaštvo, i učesnik u više književnih projekata. Nosilac je najvišeg srpskog odlikovanja za satiru, Zlatni jež. Zastupljen u više domaćih i stranih antologija kratkih i satiričnih priča. Prevođen na više jezika. Objavio: Klavir pun čvaraka, Nojev izbor, Više od igre (zbirke satiričnih priča); Muzej starih cokula (zbirka vojničkih priča); Film, Krivolak i Lakši oblik smrti (romani); Ratko Mladić: Između mita i Haga, Život posle kraja, General sunce (publicističke knjige); Jana na Zvezdari (priče za decu); Masovno komuniciranje, izvori i recipijenti dezinformacije u globalnom sistemu (zbirka tekstova o komunikacijama). Zastupljen u Enciklopediji Niša, tom za kulturu (književnost). Za Peščanik piše od 2016. godine. U decembru 2021. izbor tih tekstova je objavljen u knjizi „Oči slepog vođe“.

Latest posts by Ljubodrag Stojadinović (see all)