Fotografije čitalaca, Predrag Trokicić
Fotografije čitalaca, Predrag Trokicić

Jedna od vulgarnijih teza koje su u poslednje vreme u opticaju je i ona na koju je naravno zajahao i Mijat Lakićević – teza da je Cipras zapravo ono isto što je kod nas bio Milošević, i da je ono što se danas dešava u Grčkoj ono isto što je bila Slobina anti-birokratska revolucija.

Ne bih se sad bavio načinom na koji Cipras pokušava da izađe na kraj sa očekivanjima koja je pobudio kod većine Grka, ali da samo ukratko pokušam da navedem bar nekoliko najosnovnijih razloga zašto je ovakva analogija posebno šuplja i neprimerena.

Kao prvo, Milošević je nastao kao aparatčik odumirućeg SKS, odneo prevagu u jednom internom partijsko-bezbednosnom puču i na taj način prigrabio potpunu vlast za sebe, i iz te pozicije vodio nešto što je sasvim očigledno bila kvazi-revolucija, čiji je cilj bio uzurpacija i eksploatacija postojećih aparata vlasti i njenih službi, a ne promena tih aparata i tih službi. U slučaju Grčke radi se o nečem suprotnom – Cipras ne dolazi na vlast iz vlasti već uzdrmava grčki politički status-quo o koji se okoristila elita vezana za Novu Demokratiju i PASOK. Milošević je dakle stupio na vlast kao insajder političkog establišmenta, a Cipras kao autsajder. Dok je Milošević svoju karijeru oportunistički gradio kroz vladajući politički establišment, Ciprasova politička karijera počinje u okviru KNE (Komunistička omladina Grčke), a KNE ima poreklo u radikalnom otporu grčkoj pukovničkoj hunti (1967-1974) koja je, da podsetimo, i uvedena kao “lek protiv komunizma”. Dakle ako se već pokušavaju praviti analogije između Ciprasa i Miloševića, onda se moraju praviti i analogije u političkim i istorijskim kontekstima i poreklu njihovih delovanja u Grčkoj i Srbiji, a tu se baš sa analogijama i ne može daleko dogurati.

Kao drugo, Miloševićevo “događanje naroda” (u vidu “jogurt revolucija”, “žutih greda”, “odjeka i reagovanja” i sl.) nije bio samo unutrašnji puč protiv tadašnjih partijskih i državnih birokratija u Srbiji i Crnoj Gori (koje uzgred budi rečeno i nisu baš mnogo bolje ni zaslužile), već pre svega način na koji je Milošević politički opredelio svoju politiku kroz delirijum velikosrpskog nacionalizma kao ekpanzionističkog i potpuno netrpeljivog prema susednim narodima i institucionalnim subjektima jugoslovenske federacije. Razumem da Lakićevića kao liberala mogu da iritiraju neki “populistički” aspekti Ciprasovog javnog delovanja, ali svakako da nacionalistička agresivnost i raspirivanje mržnje prema susedima, nisu karakteristike Ciprasove politike – štaviše one su prečesto bile karakteristike prethodne, “pro-evropski” nastrojene političke elite u Grčkoj. Dakle oni koji su politički najodgovorniji za sadašnju krizu u Grčkoj (a to su dakle pre svega grčke političke i ekonomske elite), isti su oni koji godinama blokiraju Republiku Makedoniju samo zbog imena, ili na druge načine koriste nacionalističke sentimente u svojoj propaloj politici.

Treće, rat u Jugoslaviji je, između ostalog, neposredna reperkusija Miloševićeve politike, i njegove kontrole nad bezbednosnim strukturama, državnim institucijama i medijima. On je neposredno politički odgovoran za stvaranje uslova za proizvodnju smrti na prostorima bivše SFRJ, i zaista je neprimereno, ako ni zbog čega drugog onda zbog ovoga, povući analogiju koju Lakićević, onako lakonski, levom rukom, čini. Jer šta nam to još sve govori? Govori nam o jednom specifičnom zaboravu u kom se Miloševiću sve drugo zamera osim to što je proizvodio ratove. Kao što srpska desnica Miloševiću nije zamerala to što su za njegovoga vakta vršeni ratni zločini nad Albancima, Bošnjacima i Hrvatima, nego to što on nije bio još odlučniji u tim radnjama; tako Lakićević smatra da su Miloševićev i Ciprasov politički populizam isti jer se kroz prizmu “povratka nacionalnog dostojanstva” obrušavaju na bankarski liberalizam kao jedinu alfu&omegu Lakićevićevog vjeruju. Čak i Lakićević priznaje da “banke nisu cvećke”, ali to kaže kao da se radi o nekoj nestašnoj deci a ne o neposrednim proizvođačima sadašnje krize, kao da prema njima treba, kao prema toj nestašnoj deci, imati puno očinskog razumevanja, a svakog ko ne misli da je život takvim cvetnim poljem proći, proglasiti za nekog novog Miloševića.

Ovo najviše govori u prilog tome da je mnogo onih koji su bili protiv Miloševića ne zato što je bio jedan od glavnih sudeonika krvave dezintegracije jedne višenacionalne političke zajednice, već ili zato što nije bio dovoljno žestok Srbin (što mu zamera desnica) ili zato što nije bio na strani internacionalnog kapitala, što mu zameraju liberali poput Lakićevića. Najmanji je izgleda problem taj šta je sve Miloševićeva kontra-revolucija, osim kolapsa srpske ekonomije, iznedrila – a to su desetine hiljada mrtvih i stotine spaljenih gradova i sela, i rat koji je još daleko od svog okončanja, a što može samo da potvrdi kamen bačen na “novorođenog” Vučića u Srebrenici, koji misli da svojim usiljenim “humanističkim gestom” može da promeni ono čemu je i sam doprineo. Pošto su za Lakićevića Sloba i Cipras isto, tvrdi li on da će i konsekvence Ciprasove politike biti takođe iste?

Elem, ono što boli laissez-faire liberale u vezi Sirizine politike jeste to što je ona pokazala da je alternativa bankarskom kapitalizmu u Evropi moguća ne više samo sa pozicija ultra-desnice (što je omiljena baba-roga koju je proizvela sama politika EU), već sa pozicija nove levice koju je liberalizam mislio da je zauvek zatro kad nas je uveo u post-politički bankwelt. U krajnjoj liniji, valjda je najveća razlika između politike SPS devedesetih i sadašnje Sirizine politike u tome što je prva bila nedvosmisleno anti-evropska, a druga je zapravo pro-evropska – ona samo ukazuje na to da bi EU ipak trebalo da bude nešto više od bankarsko-birokratske tvrđave u koju se pretvorila.

Peščanik.net, 13.07.2015.

Srodni linkovi:

Wolfgang Münchau – PAD

The Guardian – Dužnička kriza: pre i posle Grčke

Miša Brkić – Trijumfalni poraz

Heiner Flassbeck – Šta se dogodilo?

Viktor Ivančić – Bilježnica Robija K.: Grčkanje na muliću

Vladimir Gligorov – Referendum, pregovori i izbori

GRČKA KRIZA